NE/OBIČNI LJUDI: ZVANJA I ZANIMANJA (6.)

Kamenje u džepovima Virdžinije Vulf

264 pregleda 0 komentar(a)
“Zapadni divan”, Foto: Lidija Vukčević
“Zapadni divan”, Foto: Lidija Vukčević
Ažurirano: 13.04.2019. 12:10h

Posvećeno svim radoholičarima, dokoličarima, i posebno, nezaposlenima – svi su oni na svoj način neobični ljudi. Već time što ne predstavljaju druge. Nego same sebe.

A sepstvo je, budimo iskreni, možda najteže opisivo u svakog čovjeka. Nije ni tip, ni karakter, ni lik. Razlikuje li se u dužini frekvencije, kose, nosa ili jezika, posve je nevažno. Neobičan čovjek posve je svoj. Ne nalikuje nikome, iako se mnogi u njemu prepozna. Najčešće je jednostavan, i naizgled posve običan. Zagledaš li mu lice, geste, građu, korak ili govor, odaje ga mala a odlučujuća razlika. Kao pisce, lopove nad lopovima, otisci na prstima pera. Stil sam.

16 Nezaposlenici

Otkad je preokret, više nisu na djelu radnici. Nego djelatnici. Ili zaposlenici.

Mi koji nismo zaposleni prema toj smo logici nezaposlenici.

Jednom mjesečno odlazim u Zavod. Za zapošljavanje. Na par koraka je od naše kuće, u prvoj paralenoj ulici. Više nemam skoro nikakvih prava. Niti novčanih, niti se itko brine da dobijem posao, kao što je to bilo u socijalizmu. Niti je ikoga briga. Doduše savjetnica za zapošljavanje, moja bivša učenica, malko se postidi kad me vidi.

I prije nego sjednem preko puta nje, već s vrata pita me: Kako ste?

A ja kao iz topa: Dobro, već sam se navikla. Tako iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Više od četiri godine kako okapam po hodnicima Zavoda.

Ljudi koje srijećem kad se spuštaju uskim stepeništem, svi gledaju dolje. Nitko da digne pogled ili glavu.

Znam, tijesno stepenište je izgovor. Oni se stide. Osjećaju krivnju. Jer su dobili kao višak radne snage otkaz.

Jer se većina zbog toga postiđuju. Jer posuđuju za džeparac od mame ili žene. Svi su turobni, tamnoputi, podbuhlih kapaka. Djeluju kao kandidati za samoubojice.

I ja kad se probudim noću od jezovita sna u kojem uzaludno tražim posla na mjestima gdje sam ga imala: školama, fakultetima, lektoratima, institutima, i kad mi tamo u snu dokazuju da su popunili satnicu a ja ostavila neispravljene zadaće, ja se znojim i mokrim, naizmjenice, blijedim i žutim. Poslije se okrenem na drugu stranu, na drugi bok. Pomislim, to ti je od te strane, da loše spavaš. Aktivira ti se desna polutka mozga, a u njoj je pohranjena naša bolna memorija.

No kad se prebačena na drugi bok probudim i iz sna što ga sniva moja lijeva polutka, ponovo su na djelu sivila, selidbe, nepoznati gradovi, strepnja oko dokumenata, čekanje na sejour...

Samo godina i po fali mi za prvi uvjet: skoro trideset godina staža u nastavi... Mogla bih otkupiti tih nekoliko mjeseci - u međuvremenu ću možda opet nešto raditi na zamjeni - i lijepo otići u penziju. Pa pisati, pisati, pisati. Ionako je to ono što mi je najvažnije. I ono drugo, da uživam tu zasluženu penziju. Ne znam kako mala, skromna bila. Ali važno mi je da i ja budem parazit državi koja mi nije dala gotovo ništa. Značajnije možda nego bilo kakvo napredovanje. Vjerujte mi. Jer, kako sam dugo, nakon diplome tražila stalno mjesto - dobila sam ga, ne biste vjerovali, nakon desetljeća zamjena ili stranstvovanja tek u svojoj 37. godini, i baš uoči zadnjega rata. Tako se i ja premda sam se u struci naradila kao mazga, neprekidno osjećam kao čovjek koji nema mjesta, nema zaposlenja.

Možda je to, a ne poriv inspiracije, razlog što pišem?

Da svojim rukama dam dostojne zanimacije, da ih zaposlim.

18 Gricači noktiju

Neumorni su. Rade to svaki dan, barem nekoliko minuta. Nokti su im stoga zastrašujući: izmrcvareni, crveni, izjedeni do mesa. Nikad ne kupuju škarice za nokte. Na tom mjestu otkrivate da su i škrtice. Ili barem štedljivci. Koji će vam i izvaditi i srce iz njedara ako treba ali neće dati ono crno ispod noktiju.

19 Učiteljice engleskoga jezika

Nalikuju i one jedna drugoj. Preplašene su idejom odgoja i reda.

Nazalni vokali koje su svladale na Otoku, posao pratilja ledy ili njihovih čitačica, nalaže im strogo vladanje.

Jednostavan ukus, frizuru ravnih linija, lice bez šminke i cipele uglastih oblika, što odjekuju na kaldrmi Dublina ili Oxforda. U džemperima su od prirodne neobojene vune, navikle su se na miris kuhane ovčetine, jedu nemasno i neslatko, piju samo čaj i lica su im svijetla kao u porculanskih lutaka. Stroge su kad ispravljaju izgovor ili pronalaze ortografske greške. A kad dobiju zadaću da u novom poretku školstva uspostave razmjenu s nekim koledžom, posredstvom njihovih visosti konzularnih službi, laćaju se zadaće strogo, tiho i pridno kao časne.

Zamisle sebe u odori svećenica Crvenog križa ili civilne zaštite u vrijeme njemačke okupacije i bešumne a efikasne, ispunjavaju i onaj višak koji se od njih očekuje. Da budu uočene, zapažene, diskretno prepoznate.

Kao bastioni velike i snažne, moćne imperije: na zalasku, ali imperije šešira, pudlica, konjičkih trka, blaziranosti i humora o kojem ostali evropski smrtnici kažu da je poseban. Stoga što je besmislen. I beskrajno glup. Šute o kamenju u džepovima Wirginije Woolf, kako se već među novim kriticima hrvatskim šuti o spokoju koji je sebi našla Ivana Brlić-Mažuranić. To nije uputno ni odgojno, to kvari dušu i zasjenjuje entuzijazam.

Crvene od prostota koje moraju proći idući kroz razgovorne jezike klasa: ni pas s maslom u njihovoj zemlji ne bi smislio tolike vulgarnosti. No svejedno, pelerine koje najradije nose zimi, nalikuju viktorijanskoj smjernosti a šekspirske tragedije koje mogu čitati u izvorniku odvlače im pažnju od zamornoga, glomaznoga Joycea.

Kad s Emily Dickinson kažu da je najljepše putovati u duhu, otkriju time da se boje ne samo aviona, broda, trajekta, jedara, žutih podmornica, terorista, čokoladnog Londona, već i same pomisli da bi podmorjem Kanala mogle šišati željeznicom s jedne obale na drugu. Bez zraka, među ravnodušnim svijetom koji ih ne pogleda ni preko prgavih korijena noseva što ih zaklanjaju naočale bez okvira. U tvidu, ili samtu, uređeni i donekle muževni, ne garantiraju znatiželju za južne žene. Za žene uopće. Čak su se zasitili i dječaka, mladaca. Jer ni u Britaniji, Drugoj zemlji svaka je soba s pogledom na Evropu. Ili barem Italiju.

Sva njegova laž ujedno je i sva njegova istina

17 Blefer

Vjeruje li u ono što laže ili se pravi lud, uvjeren da je sva njegova laž ujedno i sva njegova istina?

Prevrće očima put neba, mjesečari, nosi zulufe ili vozi stari auto koji ponovo dolazi u modu. U izlizanim je trapericama i prije nego što su postale trend, obišao je globus a nije se makao iz sela svojeg malog, pripovijeda naširoko o tome kako je vidio slavnu češku glumicu na Fassbinderovu pogrebu, uložio je dionice u funtama, obišao puteve Hanibala pred vratima, tek spoznao dobar dio svijeta ili svjetine. Na ti je s facama, političarima, rođak je šefu svemira; bez prebijene je pare u džepu, ne hrani se uredno, spava kojekuda, ne voli ni stan ni kućište iako ima haciendu, stoga mrzi jedino Latinoamerikance.

Sva glazba osim Corellija mu je kuruza, lordovske kćeri prilježnice a engleski običaji - posebno s čajevima u pet - smrde mu više nego Francuzu.

O maslinovu ulju i hladnom prešanju u stanju je ispričati traktate a da nikad nije pravo ni ušao u maslinik, pljuje po parmezanu u velikim fetama koji ste upravo donijeli s Ponte Rossa, da je gorak kao da je ikad okusio osim onaj naribani, negira crnogorski pršut u odnosu na istarski, veli da ne voli pješčane plaže zato što na njima ni palca nije smočio. U stalnim je bračnim ili konkubinatskim previranjima. Priznaje djecu i odriče se očinstva. Nema ni dana staža. Najčešće je nabijeđeni umjetnik. Svi su mu krivi što nije priznat jer on je svjetska gama. Ukrast će i iz crkve bude li trebao: nema skrupula jer nema ni gospodara. O bogu ne raspravlja jer je neznabožac. Kad je nasmrt bolestan gleda u vama spasiteljicu i nikad vam ne vrati vašu najdražu kao pustenu svijetloplavu pidžamu na kojoj je uz ilustraciju mjeseca i medvjedića izvezeno tamnoplavim koncem: Nuit et jour. To mu jedino nikada, pored svih laži, nećete oprostiti, nikada...