MARKO GRUBIĆ ZA "VIJESTI"

Prosječan čovjek nije dovoljno hrabar da se ponaša suštinski slobodno

Producent i kompozitor songova za predstavu “Jami distrikt”, najavljuje igranje iste u Podgorici, Cetinju i Kotoru
395 pregleda 0 komentar(a)
Grubić, Foto: Pablo Doroški
Grubić, Foto: Pablo Doroški
Ažurirano: 15.04.2019. 12:36h

Nagrađivana predstava “Jami distrikt” biće odigrana večeras u Velikoj sali KIC-a "Budo Tomović". U formi lažnog dokumentarca, predstava se bazira na (izmišljenom), ali mogućem događaju: u selu Jamena, na tromeđi Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, naučnici su otkrili najstarije paleolitsko naselje u istoriji čovječanstva. Otkriće je značajno jer pomjera naučna saznanja o početku razvoja ljudske vrste stotinama hiljada godina unazad: homo sapiensi su bitno stariji nego što se do sada mislilo. Priča koju je režirao Kokan Mladenović pokazuje koliko su nacionalne podjele besmislene.

Predstava je fragmentarna i postmoderna, a njen važan dio čini video rad, sastavljen od različitih sekvenci koje podržavaju formu lažnog dokumentarca, kao i živa izvedba originalne muzike grupe Vroom. Muziku potpisuje Marko Grubić koji je ujedno i producent predstave “Jami distrikt”, a o tome kako je bilo raditi na ovom projektu priča za dodatak Kroz grad.

Ovo je predstava koja problematizuje pitanja nacije i nacionalnih država. S obzirom na to da toga na ovim prostorima dosta ima, da li ova predstava pogađa direktno u metu?

Sudeći po uspjehu predstave, izgleda da pogađa. Za dvije godine odigrali smo je sedamdeset puta u jedanaest država uz čak trideset jednu nagradu. Mislim da je naročito interesantno, s obzirom na tematiku kojom se bavimo, da smo, između ostalih mjesta, nagrade dobili i u Zagrebu, Sarajevu, Banja Luci i u nekoliko gradova u Srbiji.

Uspijevate li da tokom predstave odgovorite na pitanje da li su nam, u eri interneta, vještačke inteligencije i savremene medicine, još uvijek potrebne nacije?

Moj odgovor je da nisu potrebne. Šta više, mislim da u dogledno vrijeme, gotovo nužno, nacije neće ni postojati (ili makar ne u aktuelnom obliku). Imam osećaj da nekim gledaocima “Jami distrikt” daje odgovore na ovo pitanje, a nekima ne. Zbog toga će se naša sljedeća produkcija još direktnije baviti ovom problematikom.

Čim ima nacija ima i podjela. Može li običan, mali čovjek da izađe na kraj sa podjelama?

Prosječan čovjek nije dovoljno hrabar da se ponaša suštinski slobodno. Takvo ponašanje podrazumijeva samostalne odluke (i sljedstveno, odgovornosti) uz priznanje samom sebi da je sve prolazno i da niko ne zna smisao života. Zato prosječan čovjek bježi iz ovakve istinite, ali veoma neudobne situacije, u udobnost izmišljenih i mistifikovanih kolektivnih identiteta, čije je navodne veličine i sjaja dio, a za čije postojanje su pak nužne podjele, jer “MI” možemo biti veliki i izvanredni samo ako su “ONI” mali i nikakvi.

Kakve reakcije predstava budi kod publike? Da li je to ono što ste htjeli da probudite kod prosječnog gledaoca?

Iste onakve kakve budi okean apsurda izašlih iz funkcionisanja ideje nacije u 21. vijeku: od smijeha, preko gorkog osmijeha do suza. To jeste reakcija koju smo htjeli, no volio bih da je prateća misao prosječnog gledaoca uz ovakve reakcije češće shvatanje da nisu samo nacionalizam i šovinizam problematični danas, već i sama ideja nacije na osnovu koje se (neshvatljivo) većina društava još uvijek organizuje.

S obzirom na to da ste radili i muziku za predstavu, koliko je bilo teško uklopiti songove u ovu priču?

Muzika, koju sam komponovao i koju uživo izvodi grupa “Vroom” u predstavi je soundtrack našeg stava o temi “Jami distrikta”, pa je nastala lako i spontano. Ona ne ide uz, nego naspram, radnje.

Tema predstave je specifična, sam komad nije nije klasičan pozorišni, već je rađen u formi lažnog dokumentarca, a Vi ste bili i producent iste. Koliko je bilo teško naći novac kako bi zaokružili ovu priču? Jesu li državne institucije bile spremne da stanu iza ovog projekta?

Najviše zahvaljujući Bitef teatru i Centru za kulturu Tivat, a zatim i Think tank studiju iz Novog Sada i organizaciji Maszk iz Segedina, predstava je proizvedena. No, za ovako uspješan život nakon premijere ogromnom većinom smo se sami izborili.

Predstava se igrala i na dosta festivala, osvajala brojne nagrade. Koliko su festivali i priznanja bitni za ovakve projekte i prije svega za ekipu koja je učestvovala u realizaciji istog?

Sve što doprinosi daljem igranju predstave uz što veći broj gledalaca je bitno za projekat. U tom smislu, i festivali i priznanja su vrlo značajni.

Predstava se igrala u Tivtu, Baru, Plejvljima, sada i u Podgorici. Hoće li publika u još nekom crnogorskom gradu imati priliku u skorije vrijeme da je vidi?

Igrali smo nekoliko puta kod koproducenata u Tivtu. Ovo je reprizno igranje u Podgorici. Igrali smo i u Baru, Herceg Novom, Kolašinu, Pljevljima. Već 16. aprila smo na Cetinju, a 17. u Kotoru. Radujemo se novim gostovanjima u Crnoj Gori i nadamo da ćemo još dva ili tri puta doći tokom ljeta 2019.