CRNA GORA NA PROSTORU SUSRETANJA I SUDARANJA ISTOKA I ZAPADA

Umjesto jeftine retorike razumjeti duh vremena

Ne postoje precizne, fatalističke linije i civilizacijske vododjelnice koje rigidno razdvajaju Zapad i Istok. U uslovima savremenih digitalnih revolucija i fenomena globalizacije granice su dodatno relativizovane
713 pregleda 3 komentar(a)
Sa protesta u Podgorici, Foto: Savo Prelević
Sa protesta u Podgorici, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 27.04.2019. 09:32h

Subotom na barikadama istine

Groznica subotnje večeri - pritom ne mislim na američki film istog naslova, već na protesna okupljanja subotom u Podgorici - svojom povišenom temperaturom ima ljekovite potencijale.

Radi se o liječenju društvenog stanja korupcije i nekontrolisane vlasti, te ontološke bolesti, zapravo kanceroznog usuda savremenog crnogorskog društva.

Koruptivni mejnstrim cinično priželjkuje da će se eksplozivno punjenje proizvedeno aferom “Koverta” isprazniti samo od sebe. Da će sve to opet prekriti snijegovi i šaš, da upotrebim još jedan poznati naslovi i referen. I da će se nastaviti projekat planskog pokoravanja društva i branje plodova korupcije dok bi građani ostali berači iluzija.

Groznica subotnje večeri, ovaj sada naš film, politički i umjetnički u isti mah, je već proizveo svoje rezultate. Kulturnim, civilizovanim, masovnim protesnim šetnjama, sa vrlo utemeljenim građanskim težištem, se stremi - ne osvajanju vlasti - već usmjeravanju zemlje ka njenom magistralnom toku demokratije, odgovornog društva, kontrolisane vlasti, pristojne države pravila koja jednako važe za sve.

Ali i težnja ka konstituisanju zemlje zajedničkog kulturno-duhovnog imenitelja. Dakle, zemlje koja na osnovama poznavanja i poštovanja tradicije teži modernom, da bi upravo u tom dvojstvu tradicije i modernosti gradila svoju budućnost. Umjesto sadašnjeg ubijanja budućnosti. Uz pomoć “organizovanog javnog laganja” - da upotrebim poznatu formulaciju Hane Arent.

Zato smo, u okviru građanskog dijaloga koji se odvijao u klimi subotnje večeri, dakle na javnoj tribini, razgovarali o poukama iz prošlosti Crne Gore podsjećanjem na njeno mjesto u civilizacijskim krugovima, o stanju sada već degradiranih i dezintegrisanih duhovnih vrijednosti. O nedostatku ozbiljne političke i kulturne vizije crnogorskog društva i države. Zemlje, opet na raskršću.

Da li će istina (ponovo) postati moralna kategorija ili će se budućnost ubijati sistemom ideološkog inžinjeringa i raznih prevara, uključujući i one direktno pljačkaškog karaktera.

Kulturno sagledavanje prošlosti

I zbog lakoće upotrebe pojmova Istok, Zapad i našeg mjesta u kulturno-političkim ciklusima, neophodno je sve to definisati na ozbiljan način.

Radi se o pojmovima koji, razumije se, po složenosti daleko prevazilaze sadržaje političkih linija, interesnih geopolitičkih izbora i vojnih saveza. Laka definisanja i instrumentalizacija riječi Zapad i Istok su karakteristična za osobe konfuzne mentalne predstave o pojmu o kojem govore. Tako naprimjer, o “sukobu civilizacija” - da upotrebimo sada naslov Hantingtonovog poznatog djela - dežurni propagandisti najčešće govore sa pozicija “sukoba ignorancija”.

A u “veselom neznanju” se lako postiže, pa i uz egzaltirane rituale najnovije političko partijske linije, brzina određivanja vrijednosnih konotacija. Recimo ona po kojoj je sve što dolazi sa Zapada navodno superiorno u odnosu na Istok. I obratno. Hoću reći - da oni koji na ovom prostoru utjeruju Zapad i istjeruju Istok imaju svoje duhovne blizance na drugoj strani koji apsolutizuju istočni krug, negirajući zapadnu stranu naše prošlosti i sadašnjosti.

Konsutovanjem ozbiljne literature dolazi se do zaključka da ne postoje precizne, fatalističke linije i civilizacijske vododjelnice koje rigidno razdvajaju Zapad i Istok. U uslovima savremenih digitalnih revolucija i fenomena globalizacije granice o kojim govorimo su dodatno relativizovane.

Teoretičari koji se bave kulturno civilizacijskim epohama, razlikama i granicama ukazuju da se o civilizacijskim podijelama na Zapad i Istok, koje su opet imale specifične vemenske dinamike, može govoriti nakon i u kontekstu podijele Rimskog carstva na Istočno i Zapadno, zatim podijela hrišćanskog svijeta 1054. i trajanje Svetog rimskog carstva. Dakle, mnogo toga je vezano za Rim - onaj “Prvi” i “Drugi” pa i “Treći” Rim, svaki od njih “čuvar istine” uz neizbježne raskole i jeresi.

Na našem području je, dakako, istorijski proces islamizacije i prisutnost islamske kulture doprinio još složenijoj realnosti, potencijalno još fascinantnijoj slici cijelog prostora. Ne zaboravimo - mediteranskog prostora. Dakle, dio smo i tog posebnog univerzuma.

Treba reći da veći dio teoretičara, a među njima i već pomenuti Hantington, autor svjetskog betselera “Sudar civilizacija” smatraju da se pravoslavno hrišćanstvo zajedno sa islamom nalaze u istočnom civilizacijskom krugu.

Ostavljamo sada definicije, polemička tumačenja o Istoku i Zapadu i njihovim granicama prelazeći na, takođe ne lako pitanje - gdje smo mi, Crna Gora, u svim tim stvarnim i nestvarnim koordinatama?

Gdje smo bili i gdje smo sada? Na Zapadu ili Istoku?

Neki se šale (da li se šale?) i kažu da mi sa Balkana - “nismo ni tamo ni ovamo”. Drugi insistiraju da smo bili i ostali Zapad, ili makar primarno Zapad. Treći tvrde da smo tradicijom i mentalitetom bili uvjek, a i sada, samo Istok.

Ipak, postoji racionalan odgovor baziran na činjenicama i iskustvu. Naš mali crnogorski prostor pripada i Zapadu i Istoku.

Kulturna sinteza naših Zapada i Istoka je ne samo moguća već je u pitanju kulturni imperativ, suštinski uslov trajanja zajednice na crnogorskom prostoru. S druge strane, nije mali broj protivnika takvog, rekao bih, prirodnog stanja, dakle, kulturno duhovnog jedinstva u zemlji. Razumije se, govorimo o jedinstvu koje nije asimilacija etničkih grupa već kulturno superiorna integracija kao osnov jedinstvene državno-pravne identitetske matrice.

Kultura i narod, makar sada govorili u množini, ne mogu biti odvojeni od crnogorske države. Od potencijalno ozbiljne države.

Jedino su zajedno ozbiljna cjelina koja može da računa na trajanje i istinsku harmoniju.

U protivnom stramputice, uvjek latentne, mogu se dogoditi. Bilo ih je dosta u istoriji.

Posebno se mogu dogoditi ako prevlada politička vizija i ideologija Crne Gore kao isključivo zbira naroda. Sve više odvojenih naroda u paralelnim životnim svjetovima.

Međutim jedno drugo, rekao bih šire i modernije shvatanje naroda ukazuje na sljedeće elemente. Narod nije samo etnička i jezička kategorija nego državno-pravni i teritorijalno-politički pojam. Uvjek u nekom istorijskom procesu. Ovaj koncept otvara prostor za osmišljavanje vrijednosno integrisanog društva. SAD, Švajcarska, na izvjestan način Francuska i druge države su na takvom konceptu ostvarile vrijednosnu, kulturnu i institucionalnu integraciju zemlje.

Na bazi ovih premisa ukupna kulturna tradicija, dakle i ona zapadne i istočne strane, ili još preciznije - sva djela islamskog kulturnog nasleđa, zapadno katoličkog i nešto većinskog pravoslavnog svijeta treba da čine zajedničke komponente crnogorske kulture. Da sva ta djela uz ukazivanja na njihove istorijske i etničke osobenosti u užem smislu, zajedno čine jedinstveno kulturno nasljeđe Crne Gore.

Vlast kao trgovčko-dioničarsko društvo

U uslovima očigledne političko-kulturne zapuštenosti i neizgrađenosti demokratskih institucija nije neočekivano nepostojanje osmišljenje državne i kulturne politike.

Primarno se radi o nekompetenentost vladajućih elita koje kao i da ne primjećuju kulturne i političke posljedice dezintegrisane zemlje. Pritom zvanična kvazi kulturna elita, vrlo sumnivih umjetničkih dometa, za svoju lojalnost i odanost vlastima prima rentu u materjalnim oblicima i privilegijama. I tu se uglavnom završava njihov angažman.

Dalje objašnjenje vodi ka svjesnom interesu nosilaca vlasti, makoliko do zvučalo paradoksalno, da se nastavi uspon parcijalnih etno-konfesionalnih zajednica s ciljem paralelnih života i etnocentrične fragmentacije prostora Crne Gore. Takva formula, jeste dugoročno riskantna za zemlju, ali garantuje nastavak trajanja na vlasti aktuelne van demokratske i permanentne podjele plijena ove ili one vrste.

Očigledno je da funkcionalizacija parcijalnih interesa i podijela sasvim odgovara i političkim prvacima etno-konfesionalnih zajednica. Oni opet imaju svoje specifične razloge u takvoj misiji.

Svi zajedno, oko vladajuće koalicije, svjesno, možda neko i nesvjesno, doprinose kulturno-političkoj dezintegraciji zemlje. A savim suprotno prokalmovanom ustavnom principu građanske države.

Naravno, da deklarativna norma “građanske države”, bez osmišljene politike i preciznih institucionalnih rješenja ne znači mnogo. I upravo tu, na području kulture kao ničije i svačije zemlje se odvijaju suštinski procesi u crnogorskom društvu danas. Sa dalekosežnim posledicama.

Nasljeđe, tradicija…opet prizemne trgovine

Umjesto riječi nasljeđe - upotrebli smo riječ tradicija. Ne slučajno. Mnogi se prilikom distinkcije pojma tradicije i nasljeđa pozivaju na Mariju Todorovu, bugrasku istoričarku i tumačenja u njenom sada već klasičnom radu “Imaginarni Balkan”.

Naime, po tom tumačenju tradicija je prenošenje na slijedeće generacije “onoga što treba poštovati i prema čemu postoji određena obaveza”. Nasleđe je sve ono što se prenijelo, pozitivno i negativno, “sviđalo se to nama ili ne”.

Dakle, tradiciju treba njegovati. To je kolektivni posao, ali i zadatak elite, razumije se, one prave.

Taj cilj je uslovljen i sposobnošću konstituisanja konsnenzusa o temeljnim vrijednostima.

Ne znam koliko je aktuelno poremećeno stanje jurenja i raspodijele plijena, na osnovama prethodno osvojene moći vlasti, stanje organizovnog i neorganizovanog laganja, raznih prevara izraz crnogorskog nasljeđa.

Tradicije nije. Bar tako mislim. Dovoljno je čitati Njegoša. Recimo, njegov testament.

A upravo je povodom Njegoša, trgovačko društvo vladajuće koalicije priredilo skandal i trajniju bruku Crne Gore onom odlukom da odustane od zakonskog rješenja da Dan kulture ove zemlje nosi ime besmrtnog pjesnika slobode. I tu se mora priznati “dosljedna” nedosljednost vlasti kada treba “spašavati” koaliciju na štetu ozbiljnosti države.

Nedavno se država “povukla” prilikom svog zvaničnog kandidovanja “Bokeljske mornarice” za zaluženi i prestižni kulturni status u UNESKU. Naime, slično ucjeni povodom državnog Dana kulture koji bi nosio Njegoševo ime, sada jedna druga politička stranka, komponenta crnogorske vlade, uz javnu pomoć susjedne države su se suprostavile zahtjevu crnogorske vlade prema UNESKU zato što u njoj stoji da je “Bokeljska mornarica” dio crnogorskog kulturnog nasljeđa.

Crnogorska vlada se drznula da ne nešto traži od UNESKA pod imenom crnogorskog kulturnog dobra! I po svemu sudeći odustala od svega. Treba spasiti, ne obraz, već koaliciju na vlasti.

Da ne govorimo o nesposobnosti vlade i njenih institucija da pored opravdanog odobrenja za podizanje spomenika Skenderbegu u Ulcinju - albanskom junaku i oslobodiocu o kojem i Njegoš egzaltirano pjeva u “Gorskom vijencu” - pokrene inicijativu za podizanje u istom gradu spomenik kralju Nikoli, oslobodiocu, zajedno sa crnogorskim vojnicima, grada Ulcinja.

Da ne govorimo o nepoštovanju elementarne državne norme po kojoj se na otvaranju institucije “Srpska kuća” u Podgorici, pored govornika, ministra iz Srbije morao naći i neki ministar, u svakom slučaju zvaničnik, države Crne Gore.

Nije valjda da se kulturna saradnja između Srbije i Crne Gore, sa direktnim učešćem najviših zvaničnika odvija prilikom instaliranja “Informera” i “Pinka” u Crnoj Gori. Ili nekom sličnom prilikom.

Ali primjeri nedostojanstva države u izvođenju novokomonaovanih državnika kojim su puna usta države ima mnogo.

Za početak - pomiriti naše Istoke i Zapade

Vraćajući se našoj temi, a prije zagledanosti u Zapad i Istok treba da se pogledamo sami, i s pitanjem - kako dalje?

Primarno sa mirenjem naših istoka i zapada. Narvno, u viziji Crne Gore kao integrisane, homogene, demokratske, pravne države. Sa demokratski kontrolisanim nosiocima vlasti koji imaju svijest o opštem dobru, koji javno potvrđuju stručnost i javnu pristojnost.

Naravno, i kapacitet strategije sa prethodno razjašnjenim vrijednosnim pojmovima. Bez straha od konstituisanja pravne države.

U takvim okolnostima će i tema Zapad, Istok - koja se sada odvija u propagandnom ambijentu i sa političkim lukavstvima raznih vrsta - dobiti svoja ozbiljna tumačenja. Sa korisnim predlozima u interesu građana i normalnog života ovdje.

Jedan mogući predlog bi mogao glasiti da umjesto domaće “etnocentričnosti” pređemo malo više na evrocentričnost. U onom pravom kulturnom smislu. Recimo, veliki De Gol je smislio onu ozbiljnu viziju, uz krilaticu “Evropa, od Atlantika do Urala”. Tu ima i zapada i istoka. Kao kod nas.

Evropska iskustva kulturnog života, u demokratskim uslovima, i - ne zaboravimo - ozbiljnog rada i racionalne organizacije nam samo mogu pomoći.

U tom ambijentu, bez strasti i propagande mogli bismo lakše metabolizovati prošlost i bolje shvatiti duh našeg vremena. Konačno, shvatiti bolje i savremeni svijet u previranju kao i naše prave interese u njemu. Na Zapadu i Istoku.

(Tekst je pripremljen na osnovu izlaganja na tribini “Crna Gora na prostoru susretanja i sudaranja Zapad i Istoka” u okviru Građanskog dijaloga, 2. aprila u Podgorici)

Preporučujemo za Vas