PISMO JEDNOJ KATEDRI ZA ISTORIJU (4.)

Petrovići su Crnogorce opili kosovskim mitom

Esej poznatog književnika, napisan krajem osamdesetih godina, o istoriji, istoriografiji i manipulacijama koje nerijetko prate pokušaje da se istorija jednog naroda razumije
5858 pregleda 31 komentar(a)
Sveti Petar Cetinjski, Foto: Wikipedia
Sveti Petar Cetinjski, Foto: Wikipedia
Ažurirano: 11.05.2019. 15:58h

(Nastavak iz prošlog broja)

Cetinjski monarh je shvatio, ali kasno, da je on jedini i najveći krivac za biološku obnovu dinastijeKarađorđević. Već je sve bilo kasno: biologija, vrijeme, Rusija, srpska vojska, Crna ruka, pa i raspoloženje naroda u Srbiji, radili su za Karađorđeviće i njihov neminovni povratak na prijesto. Knjaz je, uz pomoć ruskog carskog i talijanskog kraljevskog dvora, gdje su bile udate tri njegove kćerke, uspio da od Crne Gore napravi kraljevinu, a od sebe kralja. Mislio je da će tako parirati Karađorđevićima i pred Evropom stati rame uz rame sa svojim zetom. Trebalo se samo prisjetiti, a knjaz Nikola je to morao znati, kako je Beograd dočekao i sa kakvim negodovanjem primio proglašenje Njegoševognasljednika Danila za knjaza. I tada su u Srbiji Karađorđevići bili na prijestolju. Najčuveniji srpski ministar unutrašnjih poslova i tvorac nacionalnog programa, nazvanog Načertanije, Ilija Garašanin, zabrinuto je izjavio: “To je tragičan događaj za srpstvo!” Ministar Đorđević je Crnogorcima priprijetio: „I Ćipur ćemo vam prekopati i razoriti!” Srpske kneževe, knjaževe i kraljeve nije toliko zabrinjavalo postojanje kaluđerske, popovske i vladičanske, to jest teokratske Crne Gore, ali ih je do gnjeva i ogorčenih prijetnji dovodilo svjetovno uspostavljanje Crne Gore kao Knjaževine, a tek Kraljevine. Naravno da je Beogradu, i već uhodanom dvoru Karađorđevića, teško palo crnogorsko kraljevstvo, koje se u raškom periodu nazivalo “kraljevstvo otprva”.

Kralj Nikola se tek u krunidbenoj besjedi prisjetio da oživljava i nastavlja dukljansku kraljevsku tradiciju devet kraljeva! Tada je prvi i potonji put spomenuo “dukljansko kraljevstvo otprva”. Da su svih sedam velikih Petrovića, posebno kralj Nikola, kod Crnogoraca, a i kod sebe, razvijali svijest o Duklji i Zeti, o Dukljanima i Zećanima kao jedinim precima današnjih Crnogoraca, da su crnogorske državne i narodne korijene vidjeli tamo gdje oni zaista jesu - u Duklji i Zeti, Crnogorci bi znali o sebi sve ono što ni danas ne znaju i ne bi došlo do onakve 1918. godine. Svi su Petrovići, izuzev knjaza Danila i brata mu, velikog grahovskog vojvode Mirka, Crnogorce privodili srpstvu kao religiji i napajali ih kosovskim mitom. Ne znajući, nesrećnici, da gaje zmiju u njedrima, da će im se jednoga dana ta zmija oko srca skružati i od njega učiniti kosovsko mitsko zmijište. Oplakujući kosovsku pogibiju, za koju danas znamo da nije bila velika, Petrovići su pripremili svoje istorijsko poginuće. Lelečući nad Kosovom i kosovskom srpskom grobnicom, Petrovići su sebi pripremili zemaljsko i povijesno potonuće. Videći Kosovo kao grdno i krvavo sudilište, Petrovići su sebi zavazda presudili. Zamalo i Crnoj Gori! Ako se Crna Gora ne uhvati za granu svoga dukljanskog stabla, kosovska će je mitologija, kojom Petrovići prekriše Crnu Goru, izmjestiti iz sopstvene povijesti. Od nje će napraviti necivilizacijsko svetosavsko tamjanište i guslarsko davorište!

Gospodo profesori, nema istorije u kojoj bi Petrovići značili to što znače u crnogorskoj istoriji, koju su u njenom četvrtom dobu i sami pravili, a pravili su je kako su mogli i znali. U srpskoj bi istoriji Petrovići Njegoši, bez ono Njegoši, bili kaluđeri kakvih je bilo u svim srpskim manastirima. I u onima koje su Turci podržavali i izdržavali. Vladike, posigur, ne bi bili. Možda bi se Njegoš i njegov stric Petar Prvi pročuli kao crkvenjaci, pjesnici i besjednici na najljepšem crkvenoslovenskom jeziku. Da je Njegoš bio Srbin i srpski kaluđer, Gorskog vijenca i Luče ne bi bilo, ostalih pjevanija možda i bi, ali bi davno bile zaboravljene kao što su i u Crnoj Gori. Za Srbe, srpsku nauku i književnost, Gorski vijenacje i danas samo štivo jednog crnogorskog vladike i vladara kojim vežu Crnu Goru i Crnogorce za sebe. Površno ga čitajući, za takvu srpsku tvrdnju u Gorskom vijencu ima elemenata. Osnovno je - ni neuki ni učeni Srbi tu knjigu nikada neće razumjeti ni prihvatiti kao svoju!

Ne bi bilo ni Poslanica Petra Prvog, niti bi Petar Prvi ikada bio Sveti Petar Cetinjski, a ni kragujevački, valjevski, surdulički ili karlovački. Sigurni smo da Petar Prvi nikada ne bi bio svetac da je bio Srbin i srpski kaluđer. Utemeljivač dinastije Petrović Njegoš, vladika Danilo, ne bi bio to što je u crnogorskoj istoriji, već u najboljem slučaju samo hrabri kaluđer, koji je u svojoj nahiji podigao ustanak protiv Turaka, ako ga je podigao i ako je takvog “istrebljenja poturica” ikada bilo! Taj bi kaluđer ubrzo bio od vjerne mu pastve predat Turcima i otkupa za njega ne bi bilo, niti bi ga ko imao dati, a ne bi otkup bio ni tražen. Sava i Vasilije - bili bi najobičniji monasi, crnomantijaši i isposnici, spremali čajeve za kostobolne Turke i raju, propisivali masla, trave i bdenija za streknute i iz svijesti izvedene. Knjaz Danilo i kralj Nikola, u srpskoj verziji, ne bi ni pomišljali na knjaževstvo i kraljevstvo. Danilo bi, budući hrabar i prijek, počeo kao obor knez i možda dospio do Karađorđevog nahijskog kneza. Kralj bi Nikola, najvjerovatnije, bio nahijski stihopisac, stihogovornik i guslar, s tim što bi od Filipa Višnjića morao naučiti deseterac, a od Čika Jove Zmaja osmerac i ostale pjevne i pjesničke vještine. (Kraj u narednom broju)

Crnogorska knjeginja držala je evropski dvorski rekord u rađanju

Već se na nekoliko evropskih dvorova kozerski pričalo kako narod balkanske Kraljevine Srbije sedam godina zasipa dvor Obrenovića živopisno narodski ukrašenim kolijevkama, od kojih su neke i u po tri srpska manastira osvještane, a srpska kraljica nikako da rodi. Znalo se i u Beogradu i na Cetinju, a i u Pešti, Beču, Sofiji i Peterburgu, da se na kraljevskom dvoru Obrenovića, kada počnu ljute beogradske zime, godinama griju ložeći kolijevke što ih je narod Dvoru slao za nerođenog prestolonasljednika. Knjaz Nikola je povjerovao svojoj paranoičnoj uobrazilji da Petar Karađorđević, budući samo tri godine od tasta mlađi, neće moći princezu Zorku učiniti rodiljom, to jest majkom. Međutim, poskitani srpski princ i jedini pretendent na biološki upražnjeni srpski prijesto, iako u sredovječnoj dobi, imao je povjerenje u klimentsko-šumadijsku genetiku svojih predaka i svoju. Naišao je na mladu, zdravu i, po ugledu na majku, za rađanje ornu crnogorsku princezu, genetski provjerene plodnosti i po Petrovićima i po majčinim Vukotićima. Sto se tiče rađanja i plodnosti crnogorska knjeginja je držala evropski dvorski rekord u rađanju.

Dolaskom na svijet trećeg knjaževog sina, najmlađeg Nikolinog i Mileninog djeteta, završeno je “dvadesetpetogodišnje doba fertiliteta u crnogorskoj vladarskoj porodici”, kako mnogo kasnije jedan mladi crnogorski istoričar napisa, konstatujući: “Nakon četvrt vijeka kolijevka je konačno iznijeta iz Dvora.” Petar i Zorka su knjaza Nikolu i knjeginju Milenu ubrzo učinili trostrukim đedom i bakom, i to znatno prije nego što su to uradili njihovi sinovi!

Preporučujemo za Vas