ARHITEKTURA

Kongres, dramaturgija i mesijanske aspiracije

Kako bi Demokrati, u slučaju da prezmu vlast, odgovorili na neuporedivo složenije i značajnije izazove od prostorno-scenskog segmenta organizacije njihovog Drugog kongresa
2000 pregleda 5 komentar(a)
Demokrate, Foto: Jugoslav Belada
Demokrate, Foto: Jugoslav Belada

Važna stanica na “putu koji vodi do pobjede” - na putu kojim samouvjereno korača Demokratska Crna Gora - slijedeći viziju predsjednika Alekse Bečića i najužeg rukovodstva partije - bio je Drugi kongres. “Najveći”, vele, “kongres jednog političkog subjekta u posljednjih 20 godina”. Kongres je održan 25. maja - baš na Dan (vječne) mladosti - u velikoj sali Sportsko-kulturnog centra Univerziteta Crne Gore u Podgorici (SKCUCG).

Slogan kongresa je bio “Da Crna Gora! Da Evropa! Da sloboda!”. Kladio bih se da se slogan Demokrata dopao i kolegama iz rivalske, da ne kažem vladajuće partije. Dva desetljeća (i kusur) DPS insistira upravo na ta tri momenta - i na još jednom momentu, naravno - koji su Demokrati (da li namjerno?) izostavili. To je vjera u NATO - kao pouzdan faktor stabilnosti u vrlo nestabilnom regionu - u vrlo nestabilnim vremenima - i to ne samo na spoljnom, već i na unutrašnjem planu.

Pomenuta sala SKCUCG raspolaže sa 770 mjesta na tribinama - ako je vjerovati oficijelnoj Internet stranici centra (skcucg.me). Uzmimo da je još toliko ljudi sjedjelo ili stajalo u parteru - i kad se podvuče linija, ispada da je Drugi kongres Demokrata okupio do 1.500 duša - što je, otprilike, kapacitet glavne sale u okviru kompleksa Kombank dvorane u Beogradu - bivšeg Doma sindikata - koja raspolaže sa 1.382 mjesta - uključujući i podrazumijevajuća mjesta za osobe sa invaliditetom. Hoću da kažem da prostorno i organizaciono zahtjevnije manifestacije poput Drugog kongresa Demokrata - ukazuju na činjenicu da Glavnom gradu nedostaje funkcionalna sala kapaciteta 1.500 do 2.000 mjesta - što bi isključilo improvizacije - odnosno žalosne pokušaje da se zahtjevniji programi upakuju u neadekvatne prostore.

Osnovni raster sale SKCUCG ima sedam polja u podužnom pravcu. Glavni ulaz u salu pokriva srednje polje - i nalazi se na istoj strani na kojoj se nalaze tribine. Rješenje sa dva ulaza u salu bi bilo neuporedivo bolje. Jedan od argumenata u korist rješenja sa dva ulaza - s tim da bi ulazi bili širine pola rastera i nalazili bi se u drugom i u šestom polju - postao je očigledan nakon što su Demokrati pozicionirali pristupnu pistu i podijum na kojemu se nalazila govornica - usred partera - i to poprečno - skoro pa cijelom širinom sale - što je rezultiralo činjenicom da se Aleksa Bečić - obraćajući se auditorijumu - ponajprije obraćao ulazu, tj. onima koji su se, ko zna zašto, zatekli na ulazu - ili su kasnili na veličanstveni skup. Zamislite da kasnite na Drugi kongres Demokratske CG - da neoprostivo kasnite - i da ste se našli na ulazu u salu baš u trenutku kada predsjednik Bečić uveliko pozdravlja, redom, ugledne zvanice - goste Kongresa - svakoga ponaosob i poimenice. Zamislite da ste se, doslovno, našli oči u oči sa Bečićem. Predsjednik se nalazi... na koliko?... na petnaestak metara od vas - na podijumu, iza govornice - i gleda vas strogo - pravo u oči. Prvo što vam pada na pamet je da se uljudno obratite predsjedniku Bečiću - i da ga zamolite da vam oprosti što kasnite - i da vam dozvoli da prisustvujete Kongresu. Pa gdje si ti Šljukiću dosad? - u šali će predsjednik. Svi te čekamo. Nije bilo autobusa gospodine predsjedniće - odgovara Šljukić. Trčao sam, ostao sam bez daha. Dobro, dobro, uđi Šljukiću, samo nemoj da se ovo ponovi, molim te.

Kada bi postojala dva ulaza u salu SKCUCG - lijevi i desni - gospodin Šljukić bi odabrao lijevi - ili desni - i odmah bi ustanovio da je predsjednik udaljen... koliko?... barem tridesetak metara - i bio bi u daleko povoljnijem položaju.

Dakle, ako je suditi na osnovu tzv. prostornih rješenja kojima su Demokrati pokušali da ukažu na visoke partijske aspiracije - uz prevazilaženje svih funkcionalnih nedostataka velike sale SKCUCG - onda je rezultat... recimo da je rezultat bio (poprilično) bizaran. Kada bi me neko pitao - poslije ovolikih godina - što je to arhitektura? - lako bi se moglo desiti da odgovorim da je arhitektura naizgled jednostavan - ali u suštini vrlo složen proces prevencije (domišljatog preduprjeđivanja) neugodnih situacija u kojima bi mogao da se nađe budući korisnik prostora kojim se bavite - koji osmišljavate - i to za smiješne pare - moram naglasiti - osim u slučajevima kada ste u dosluhu sa pojedincima bliskim vladajućim strukturama - onda su honorari neuporedivo izdašniji. I još bih dodao da bi inspiraciju trebalo crpsti iz pojedinih rješenja koja su civilizaciji ostavili u nasljeđe stari Grci - slava im i milost - prije nekih dva i po milenijuma. Ne kažem da ljudski rod - u cjelini - nije došao do još par vrlo kvalitetnih arhitektonskih rješenja u međuvremenu - ali lako je bilo biti pametan nakon što su stari Grci postavili standarde. A kada bi me neko zamolio da detaljnije analiziram prostorne vrijednosti velike sale SKCUCG - i to strogo u kontekstu organizacionih potreba Drugog kongresa Demokratske CG - iz mjesta bih se ogradio - jer nije lako razmišljati o onom podijumu u centru sale - u kompletu sa pristupnom pistom. Kombinaciju crveno-žuto - što bi, možda, trebalo da priziva boje crnogorske zastave - bolje da ne pominjem. Kao ni ostale elemente mise en scène - tj. scenskog aranžmana - u što svakako spada i raspored stolica u parteru.

Sve je to moglo da se riješi - na nivou koncepta, naravno - za par stotina eura - samo da je nekome palo na pamet da angažuje osobu koja je sposobna da razmišlja o tim stvarima. Demokrati su, za dodatnih par stotina, mogli da dobiju i par mudrih savjeta po pitanju osvjetljenja - i, eventualno, tzv. scenskih efekata. Da ne pominjem da postoje ekipe koje su i spremne i sposobne da preuzmu kompletnu organizaciju manifestacija poput Kongresa Demokrata - uz maksimalan učinak - i po vrlo razumnoj cijeni.

Isto važi i za onaj desetominutni video-uradak - koji je, sva je prilika, rađen specijalno za Drugi kongres Demokratske CG - i koji je digao na noge gotovo sve avangardne snage na društvenim mrežama. Nema ko se nije osjetio prozvanim i pozvanim da komentariše. Na stranu što je gotovo svaki filmski entuzijasta sa ovih prostora - svako ko je riješio da svoj život posveti pokretnim slikama - duboko ubijeđen da bi neuporedivo bolje odgovorio na izazov - samo da su njemu (ili njoj - zašto da ne) Demokrati ukazali povjerenje. Ako mene pitate, mesijanske aspiracije Alekse Bečića - manifestovane kroz hvale vrijednu ideju o objedinjavanju hrišćanstva (katoličanstva i pravoslavlja) i islama - trebalo je u simboličkoj, odnosno dramaturškoj ravni, odvojiti od političkih aspiracija nadasve građanski orjentisanih Demokrata - aspiracija koje se, da se ne lažemo, svode na vrlo konkretnu žudnju za glasovima, odnosno vlašću.

Što nas dovodi i do ključnog pitanja - kako bi Demokrati, u slučaju da prezmu vlast, odgovorili na neuporedivo složenije i značajnije izazove od prostorno-scenskog segmenta organizacije njihovog Drugog kongresa i adekvatne dramaturške postavke kratkog propagandnog filma? Da li da vjerujemo da bi angažovali najbolje ljude? Ljude dorasle izazovima?

Preporučujemo za Vas