Publika Grada teatra u nekoliko posljednjih godina imala je prilike da vidi značajna ostvarenja sa rediteljskim potpisom Igora Vuka Torbice, jednog od najprovokativnijih i najangažovanijih reditelja u regionu. Poslije “Razbijenog krčaga” Hajnriha fon Klajsta i “Ožalošćene porodice” Branislava Nušića, kojima je 2015. i 2017. otvoren Grad teatar, prošlog ljeta u Budvi režirao je Lorkine “Krvave svadbe”, čija je premijera bila centralni događaj festivala. Ovogodišnji Dramski program počinje večeras (6. jula) na novoj festivalskoj sceni, na rtu Zavala, u znaku njegove predstave “Hinkeman” Ernsta Tolera (Zagrebačko kazalište mladih). Vidjećemo i “Bakhe - kratak pregled raspadanja”, koje je po motivima Euripidove drame režirao u NP u Bitolju, a oni koji su propustili da vide njegovu inscenaciju Lorkine drame, imaće priliku da to nadoknade ovog ljeta.
Kako u razgovoru za “Vijesti” ističe Torbica, njegovo prisustvo na 33. Gradu teatru sa tri predstave ne znači da se time “zaokružuje” njegov rad na budvanskom festivalu.
- Kad se nešto zaokružuje, odmah nužno pomislim i na neko završavanje, zatvaranje kruga, na fazu koja ostaje iza nas, a ne bih volio da je tako, ili ne mislim da bi trebalo biti tako. Podsjetiću, iako su moje predstave u više navrata gostovale na Gradu teatru, ja sam sam se pojavio u Budvi tek prošle godine i upoznao ekipu koja stvara ovaj festival, ostvario sa njima ne samo saradnju, nego i prijateljstvo i dijalog, što je za mene vrlo važno. Iako sam dolazio prije toga u dva kratka navrata kako bih pogledao lokalitet buduće scene, tih desetak noći koje smo proveli podizući “Krvave svadbe” na “noge” zaista su bile posebne. Sa nekom izuzetnom energijom. Potom je nekoliko mjeseci kasnije uslijedila i nagrada Budva Grad teatra za doprinos pozorišnoj umjetnosti, i evo, ovo ljeto slijedi nekoliko pregleda mog rada. Za mene je to samo nastavak saradnje i potvrda da smo festival Grad teatar i ja pomešali i svezali naše biografije, te da ćemo to vjerovatno i nastaviti činiti...
“Hinkeman” je vaša višestruko nagrađivana predstava, koja je gostovala na brojnim scenama i festivalima u regionu, a Toler je ovu antifašističku dramu napisao 1922, dok je bio u zatvoru. Zašto nam izgleda da je ova priča o Hinkemanu, povratniku iz Prvog svjetskog rata, kroz koga Toler daje metaforu o atrofiranom tjelu cjelokupne nacije, tako zastrašujuće akteulna za sve nas na ovom prostoru?
- Zato što su naša društva suštinski još uvijek u najvećoj mjeri definisana minulim ratovima na ovim prostorima. Perspektiva vremena nije duboko odmakla od ovih događaja i učinila otklon, nužan da bi neki drugi identitet, ili pak druga svojstva naroda koji su nastali raspadom Jugoslavije, preuzeli temeljne vrijednosti društva koje pokušavamo da gradimo. Šta to znači? Znači da nismo ostavili za sobom odgovore na pitanja, i da nisu zatvorene sve rane koje su ti sukobi počinili. I stoga nam se sve ono što zanemarujemo može vratiti iznova, i preliti se iznad sjenki naše tekuće realnosti. Do svijetla, nažalost, možemo doći samo ako strpljivo gledamo u mrak, bez straha i bez zatvaranja očiju. “Hinkeman” je priča o tome, kako čovjek kojem je rat oduzeo pravo da to i bude, prolazi kroz put teške spoznaje šta su značile nekadašnje akcije u koje je i sam pohrlio, u kojima je i sam uzeo učešća. Ta spoznaja je teška, susret sa tim boli, ali i oslobađa. Moramo prihvatiti da je sve što sad živimo, posljedica grešaka koje smo učinili u recentnoj istoriji. Na tim ćemo se pretpostavkama izdignuti iznad naših ograničenosti i invaliditeta.
Da li su ove društvene patologije koje danas živimo u najvećoj mjeri posljedica ratova iz devedesetih, i zbog čega nam se čini da ovdašnjim političarima odgovara to stalno iskopavanje starih i novih rovova?
- Našim političarima odgovara proizvodnja sukoba, odgovara im nezatvaranje poglavlja, održavanja statusa quo, i to vidimo i osjetimo svake godine. Evo, i upravo u danima u kojim odgovaram na ova vaša pitanja. Razlog zašto je to tako leži u vrlo jednostavnom htijenju da se političke elite učvrste u svojim pozicijama, prije svega u ekonomskom smislu. Jer, jednom kad to učine, mogu pustiti i da se društvo i institucije, školstvo i infrastruktura dovedu u red. Tada će biti svejedno, jer će na Balkanu osnovni kapital i moć pripadati porodicama koje ćemo moći nabrojati na prste jedne ruke, i koje će sa periferije političkih zbivanja sasvim neprimećene moći da određuju političke tokove u vlastitu korist. Rat je sipino mastilo koje nam bacaju u oči, ne bi li u strahu i mržnji nesmetano mogli da nastave ono što rade od devdesetih godina do danas.
Predstava “Hinkeman” je, zapravo, vaš autorski rukopis u kojem kroz pozorišni dijalog s izvornim tekstom preispitujete poimanje sebe. Šta to Hinkeman kao invalid više i bolje vidi od drugih ljudi?
- Vidi da sve što danas živimo jeste posljedica onih događanja što su iza nas, ili da je rat zamenjen sa društvom spektakla i zabave, a strah od smrti sa svakodnevnom egzistencijalnom groznicom. Taj invalid vidi da su subjekte ratnih zbivanja učinili lutkama na kojima i dalje osvajaju političke poene, da su mržnju usadili u svako biće, toliko da je riječ solidarnost postala atavizam kojega se stidimo i klonimo. Odnosno, Hinkeman, može da shvati ono sto mi ne umijemo, a to je da je naša svakodnevna stvarnost i dalje rat, ratno stanje koje je možda promijenilo oblike, ali koje ima jednaku premisao kao i bilo koje ratovanje. A to je upotreba čovjeka i stalno saznanje da jedan među nama mora da bude zgažen kako bi drugi ustao i zablistao.
Imamo li mi snage i volje da zaista sagledamo sve one trivijalne stvari koje čine našu svakodnevicu, sav jad i bijedu, političke laži i zablude u kojima živimo, ali i našu ličnu odgovornost što pristajemo na to?
- Nemamo je, još uvek, ali to je promjenjivo stanje. Imaćemo. Strpimo se, promjene dolaze uvijek iz dugih i velikih akumulacija energije. Negdje, već osjećamo i saznajemo upravo kolika je naša lična odgovornost za sve to. Sad krenite od ovog posljednjeg pojma u vašem pitanju, i vratite se unazad kroz sve pojmove, zabluda, laži..., i doći ćete na kraju do Snage. Ona dolazi posljednja. Ali, doći će, ni jednu fazu ne treba preskakati.
Koji su bili vaši motivi za Euripidove “Bahantkinje”, zbog čega smatrate važnim da se danas suočimo sa tragedijom koja je napisana 405. godine prije nove ere?
- Za mene je prije svega bilo važno pronaći konotativna značenja o kojima progovara taj Euripidov tekst. Ova drama je jedna enigma i postoje oprečna mišljenja o tome šta je u suštini prava logika i pozicija s koje Euripid progovara kao autor unutar nje. Bilo mi je važno da kroz nju poručim nešto o trenutku u kojem živimo, i to u globalnom smislu. Predstava se tako sastoji od tri dijela nazvana DANAS, JUČER i SJUTRA. Prvi dio je sasvim dopisan i improvizovan na današnje neuralgične tačke svijeta u kojem živimo, drugi dio jesu same Bahantkinje sažete u svojoj postavci, a onda na kraju dolazi epilog koji se izvodi bez riječi, kroz postupke.
Svaki put se suočavate sa onim što je ispred vas na sceni, djelo je uvijek povod da se to zbivanje ispred vas i dogodi!
Svjetski dramaturzi ovaj komad smatraju najznačajnijim Euripidovim protestnim djelom protiv „bogosluženja mahnitosti”. Da li je to možda i u fokusu vaše predstave?
- Vidite, to je upravo dvoznačno i enigmatično u tom tekstu - da li nas Euripid upozorava da se čuvamo mahnitosti, ili nam pak poručuje da se božansko pojavljuje u različitim oblicima, te da možemo veoma da zgriješimo ako se nekog oblika božanskog u potpunosti odričemo, pa bio to na kraju krajeva i poziv na mahnitost. Ili nas, pak, Euripid upozorava na oba ova slučaja istovremeno? Vjerujem u fokusu moje predstave da smo mi učinili upravo to, i to istovremeno - spojili smo mahnitost i negaciju božanskog u jedno isto, na taj način smo rastočili našu stvarnost u nešto nekonkretno i neideološko, prostor u kojem je sve moguće, a više ništa nije relevantno. I zato sve djeluje kao dug uvod u konačan kraj.
“Krvave svadbe” imale su lijep uspjeh u protekloj godini, gostovale su na brojnim festivalima i osvajale nagrade. U čemu ova Lorkina drama možda “odstupa” u odnosu na, recimo, “Hinkemana”, “Bahatkinje”, Horvatove “Priče iz bečke šume”, ili Tolstojevo “Carstvo čula” koje ste takođe režirali?
- Vrlo je jednostavno, “Krvave svadbe”, za mene prilično netipično imaju kraj koji nudi nadu, kraj kroz koji ulazi svijetlo. Bez mog plana i predumišljaja, samo sam tako osjetio da moram završiti to djelo. Ona ne upozorava strahom i uklanjanjem katarze, nego na kraju kaže da je moguće zaustaviti krv koja teče u serijama.
Glavni događaj u upravo završenoj sezoni u srpskim pozorištima, kako su ocjenili kritičari, bila je vaša režija Molijerovog “Tartifa”. To, međutim, nije predstava o Tartifu i vlasti koju on predstavlja, nego o nama. Da li smo svjesni da su pravi krivci za nesrećne sudbine koje živimo - mi sami?
- Jako je složeno pitanje o čemu je Tartif, nije jednostavno, jer koliko je o nama, toliko je i o onima koji nas koriste onakvi kakvi jesmo. Svako je bio slobodan da sam vidi i odluči gdje je glavni problem dat u predstavi. Znate, odnos žrtve i dželata na duge staze je zaista odnos sa velikim O, u kojem više ne možete da odredite ko povlači ključne konce, na kome je da presiječe tu vrpcu, i gdje treba da se zada udarac da bi se tako postavljene stvari zauvijek srušile iz temelja. Ono što, pak, Tartif kao predstava nesumljivo poručuje, jeste da treba preskočiti zidove takozvanog brbljanja ili trivijalnih razgovora, da se mora krenuti sa zajedničkim otvorenim dijalogom, i da će samo trenutak kad svi budemo znali jedni o drugim sve, kada ne ostane ništa među nama što bi nas postidjelo, stvoriti preduslove da srušimo demagoga i autokratu.
Trenutno ste u Kranju, gdje režirate Ibzenove “Aveti”. Po izboru naslova koje ste do sada radili reklo bi se da vam je u pozorištu najvažniji angažman. Da li je angažman, zapravo, nešto što je neminovno u svakoj umjetnosti?
- Znate šta, ne razmišljam o angažmanu, nije to neka programska stvar koju činim, i ne znam o njoj puno da kažem. Ja mislim da je u sljedećem stvar - ako vam je sve u redu sa svijetom koji vas okružuje, onda u pozorištu nemate šta da radite, i na krivoj ste adresi. Jer, sa svime što radite vi ili potvrđujete poredak i svijet u kom živite, ili ga negirate i izazivate. Ako ga potvrđujete, to je pleonazam, i zato je to što radite izlišno. Ako ga negirate, onda nemate razloga to nazvati angažmanom, jer se niste angažovali - vi samo radite ono što iz dubokog naloga svog bića morate da činite...
Kolika je moć pozorišta danas, šta pozorište može da učini, i dokle dopire njegov glas u ovo naše vrijeme moralnog, građanskog, ljudskog i svakog drugog posrnuća?
- Moć pozorišta nije velika, ali je uvek ključna. Dopire do onog dijela ljudi koji će na posljetku držati gredu kako se cijeli krov ne bi srušio na nas.
Aplaudiranje propalim životima i budale istorije
Kom teatru pripadaju predstave koje nam neprestano režiraju ovdašnji političari, da li publika koja služi autokratama ima svijest o tome da aplaudira svojim propalim životima?
- To nema veze sa teatrom. Teatar se služi lažima, iluzijom da bi nam poručio istinu. Ovdje je slučaj sasvim obrnut, ovdje se stvarno hiljade i hiljade ljudi prebacuju iz mjesta u mjesto i bivaju plaćeni sendvičima i mizernim dnevnicama i to se zaista događa, to je suštinska istina poniženih ljudi ispred nas, ali u službi toga da nam poruče duboku laž. Takvo što ne pripada Teatru, takvo što pripada politici monstruoznosti.
Šta je najveća opasnost za jedno društvo - da li to kada se mirimo sa situacijama koje su izvan zakona, morala, ljudskog dostojanstva, i prihvatamo ih kao nešto što je „jednostavno tako”, ili ta korumpiranost sistema koja na ovim prostorima neprestano pokazuje izuzetnu snagu preživljavanja?
- Sve što ste nabrojali dio je iste logike, i iste prakse. Podjednako je sve opasno. Ali, najopasnije je sve to po one koji vjeruju da će tako ostati zauvijek, koji su za strpljenje i inertnost građana povjerovali da je suštinska eutanaziranost i san iz kojeg se nikada neće probuditi. Takve budale ništa nisu naučile iz istorije, i ne bih volio gledati svijet njihovim očima, jednom kada sve počne da se vrti...
Bonus video:
