Sjena je živa i Sofija zna da od nje ne može pobjeći. Zidovi sobe je ne mogu upiti, niti mrak progutati. Svejedno navlači pokrivač preko glave. I tamo osjeća njezin miris. Impregnirani pružni pragovi rastopljeni na suncu. Masnoća krute tkanine radnog odijela. S tim mirisom liježe i budi se.
Zna sve kako ide. Tračak žute svjetlosti prepolovi mrak. Stražara lagano zadrhti. Pisak lokomotive je silovit, ona ga poznaje, ali je još uvijek udaljen. Svjetlo je sve jače. Ispuni sobu treptajima. Lome se o stakla na vitrini, po šalicama i čašama. Zveket je sablastan. Vlak razorno protutnji. Stakla napeta. Na granici pucanja. Sofija zna da nijedno nikad nije puklo, ali u glavi se rasipaju na tisuće komadića, krov stražare se urušava. Na onom mjestu pod kojim leži.
Svjetlost se ugasi i zvuk se pretvori u jednolično šištanje. Tijelo joj se smrzne. Ne može rastvoriti sitne šake. Iz suhog grla ne izlazi glas. Na škljocanje željezne brave Sofijine oči progutaju trepavice. Ostat će tamo dok sve ne bude gotovo.
Čizme ostanu razvezane nasred hodnika. Pločice su hladne. Kanta metalna. Voda pljusne kratko. Nekoliko puta. Mokri prsti kroz kosu.
Koraci su gotovo nečujni. Sofija ih broji. Jedan, dva, tri, četiri, pet… Toliko ih je od vrata do njezinog kreveta. Pokrivač sklizne s lica. Spavaćica se na vratu zavija u omču. Tamo su dahtaji duboki. Sofija ne diše. Vlažna kosa na licu. Hladna i skliska. Ruke se zažare. Razdiru i prže kožu među nogama. Tako cvrlji dječji dlan naslonjen na peć.
Razvezuje se remen. Izlizana koža i metal. Oslobađa ustajao vonj.
U utrobi joj ostavlja užarene šipke. U ušima puževe.
Plahta je sluzava kaljuža.
Zadnji uzdah je uvijek dubok. Pun olakšanja. Sofija ne mrdne.
Broji korake još jedanput. Jedan, dva, tri, četiri, pet…
I kad otvori oči ne razabire ništa. Žute točke su svjetlucave.
Sofija spusti spavaćicu. Gurne je među noge i ublaži bol.
Čuje kako se zatvaraju vrata majčine sobe. Okrene se prema zidu. Nos zabije u hladni kreč.
Mrak utihne.
*
Sofija čeka da se kapija na groblju zatvori. Pogled joj je uprt u rastopljene žute svijeće zabodene u suhu, sipku zemlju. Sunce žari, ruže neće dugo zadržati svježinu. Križ je hrastov. Slova bijela. Plastična. Jozefina Vila (1952.-1994.). Svi su križevi nad svježim grobovima napravljeni istom rukom.
Iako su joj oči crvene, a tanka koža oko očiju ljubičasta, Sofija nijednom nije zaplakala. Ni kad su sanduk spuštali u raku. Sjena je titrala pored nje. Više nije mirisala na rastopljene pružne pragove, nego na vlagu i hladnu zemlju. Stiskala je hladne, znojne šake. Sofija pomišlja da su rovovi golemi krtičnjaci i da na zidovima bez svjetlosti ne može zatitrati sjena.
Crna majčina haljina joj pristaje. Tijela su im istih obrisa. Majčine crte na Sofijinom licu. Blago spuštene obrve, sive oči. Kosa joj je nešto svjetlija, skupljena na potiljku. Vrele kapljice znoja šište na koži.
Tek kad glasovi zamuknu Sofija se spusti do kapije. Hrđavi metalni križevi. Ruke obriše o haljinu. Groblje je na brežuljku i do stražare vodi uski put. Obje strane u rascvjetanim čičcima i nježnim makovima. Gnijezda žutovoljki pod oštrim korovom prazna. Vrane i poljski miševi za sobom su ostavili samo pjegaste ljuske.
S puteljka se jasno vide stražara i usijana pruga. Sofija pomišlja kako nijedan grob nije srastao u povijuše i sitne divlje ruže koliko stražara. Otrovni bršljan podvukao se pod zelenu fasadu i uspuzao sve do krova. Latice divljih ruža krhke su i blijede. Dok su vlakovi prolazili nezrele latice bi trunule na tlu. Sada se uspijevaju održati ako ne zapuše oluja ili padnu teške kiše.
Stražara se dobro sačuvala u posljednjih nekoliko godina. Pogodio ju je samo jedan zalutali metak. Ispod zelene fasade crvena cigla. Okrugla razderotina. Stari prirodno. Boja se na nekoliko mjesta ogulila. Prozorski okviri rasušili. Drži se gospodski u odnosu na druge seoske kuće. Nekad bijelo okrečene s crvenim krovovima sada zapuštene i posivjele.
Kad se s majkom doselila bojala se spavati u stražari. Noćni vlakovi su tresli zidove i pokućstvo. Majka je rekla da trebaju biti zahvalne. Ženu s kopiletom ionako nitko neće. Uzaludno je skakati s tavanice, udarati šakama u stomak. A čuvari pruge su lijepo smješteni.
Prugu nije smjela prelaziti, a za mirnih dana mogla je čuti žubor Bosne. Ljeti pljuskanje vode i vrisku djece što su se pela na nakrivljene vrbe i skakala u mutnu rijeku. Stajala bi nalakćena na prozor i promatrala visoke krošnje u sumrak. Čudila se kako iznad njih nema ničega. U selu nije bilo tornjeva, čak ni ptice nisu letjele tako visoko.
Na drvenim vratima bunara stajao je katanac. Kad bi se vrata otvorila unutra je bio mrtav zrak. Pomišlja da je takav zrak i u rovovima. Majka je otvarala bunar i dugo zurila u svoj lik na površini. Sofija nije čula kad je voda pljusnula, ali je znala... U kući je nije bilo, a papuče su stajale uz ulazna vrata. Zamišljala je kako majka izlazi bosa i kakav je osjećaj na stopalima imao beton ispred stražare. Uski pojas trave uz bunar. Sofija se nagnula preko ruba. Na mirnoj površini vode zrcalio se majčin lik. Sofija ga je dodirivala prstima.
Nije trebalo dugo da je izvuku. Kamene stjenke bunara su odjekivale. Udarci lubanje i struganje konopaca preko ruba bunara. Spustili su je u travu. Modrog, razderanog lica. Mokre, potamnjele kose. Spavaćica na vratu zavijena u omču.
Stražara je otključana. Drvena, zeleno obojena vrata. Žute ruže na pločicama u hodniku ispucale. Fuge pocrnjele. Uz drveni ormarić razvezane čizme. Gvozdena kanta s vodom. Sofijine se šake stiskaju. Hladne i znojne. Otvori vrata kuhinje. On sjedi na Sofijinom krevetu. Glave oslonjene na bijelo okrečen zid. Dijeli ih pet koraka.
*
Kiša je otkinula posljednje latice ocvalih makova. Gole kapsule pognute i vlažne. Večer se spustila na krov stražare br. 13. Sofija je u majčinoj sobi. S kreveta gleda u strop, u prašnjavi rascvjetani luster. Na noćnom ormariću gori svijeća zalijepljena na tanjurić šalice za kavu. Svjetlost je nježna i žuta.
Crna haljina prebačena preko stolice. Uniforma puna vlage i hladne zemlje zgužvana na podu. Spavaćica joj se na vratu zavija u omču. Oči su mu dva crna bunara. U njima Sofija vidi majčin lik.
Skreće pogled.
Na zidu zatitra sjena.
Bonus video:
