NOVA PREDSTAVA U PODGORIČKOM POZORIŠTU

Grupa ludaka bi da mijenja svijet

Marko Manojlović, reditelj predstave “Pukovnik ptica” za “Vijesti” govori o novom komadu Večernje scene Gradskog pozorišta i temama u kojima se kao balkansko društvo pronalazimo
6326 pregleda 3 komentar(a)
Marko Manojlović, Foto: Duško Miljanić
Marko Manojlović, Foto: Duško Miljanić

Grupa ludaka zatvorena u manastiru neke balkanske zabiti želi da mijenja svijet i postavi novu vladu koja će ih uvesti u Evropu - slika je koja savršeno korespondira sa Balkanom i svim “ludacima” u njemu.

Prepoznavši upravo aktuelnost takve priče Gradsko pozorište iz Podgorice na Večernju scenu postavilo je novi komad “Pukovnik ptica” koji je premijerno izveden proteklog vikenda. Po tekstu bugarskog dramskog pisca Hrista Bojčeva komad je režirao Marko Manojlović, koji je svojim postupkom dodatno potvrdio status režisera koji ne prati trendove pozorišta, ne podilazi publici, a prilično blisko i lako vodi kroz predstavu.

Iz predstave “Pukovnik ptica”
Iz predstave “Pukovnik ptica”(Foto: Duško Miljanić)

I premijera, ali i reprizno izvođenje predstave okupili su brojnu publiku pa se može zaključiti da je Manojlović za Gradsko pozorište postavio još jedan komad koji će se dugo igrati, baš poput njegovih “Lažljivaca” koji su premašili deceniju. Komad koji je objavljen 1997. godine donosi radnju sa kojom se mogu poistovjetiti sve generacije, pa i one koje su rođene nakon njega.

Marko Manojlović za “Vijesti” govori o procesu rada na komadu, temi i njenoj simbolici i aktuelnosti i ističe da mu je jedino bitno da predstave koje režira radi sa emocijom iz sopstvenog stomaka.

Sa dogovorene probe
Sa dogovorene probe(Foto: Duško Miljanić)

Kako je tekao proces rada na ovoj predstavi i kakvi su utisci?

Jako sam zadovoljan. Kliknuli smo i to je važno. To je ono što stalno ponavljam - čovjek ne zna odakle će da dođu prave stvari. Dušan (Kovačević) je predložio ovaj tekst, ja nisam znao za njega, ali kada sam ga pročitao veoma mi se dopao i ispostavilo se da se ansambl nalazi u pravom trenutku da se radi ovaj tekst, vidi se da im i emotivno znači ovaj komad i niko od nas nije radio samo da bi se komad postavio. Kad se takve stvari poklope onda sve ide samo od sebe i iz čistog zadovoljstva.

Rekli ste da je ova predstava mogla da nastane samo ovdje i sa ovim ansamblom. Kad se to sve poklopi, koliki je uticaj i značaj atmosfere prilikom stvaranja?

To je fundamentalno. Pozorište je umjetnost koja je živa, isto kao i koncerti. Samo zamislite neki džez koncert ili simfonijski orkestar koji nastupaju, ali se ne slažu i ne funkcionišu kao jedan, ne dišu tako... Stvari i postupci nastaju iz kolektivnog stvaranja, a kada je u pitanju jedan dobar kolektiv onda se to osjeća i na sceni, prenosi se na publiku. To je i presudno.

Iz predstave “Pukovnik ptica”
Iz predstave “Pukovnik ptica”(Foto: Duško Miljanić)

Tekst na satiričan način prikazuje našu svakodnevicu. Da li to olakšava ili otežava rediteljski poduhvat? I da li bi bilo lakše, iz režiserske perspektive, raditi neko klasično, publici dobro poznato i izvođeno djelo?

Mislim da ovaj komad ima nešto posebno u sebi, a ono što klasiku čini klasikom je to što ona zauvijek ostaje. Ako nešto pročitaš danas, to se rezonuje u tebi i govori neke istine koje su fundamentalne u čovjeku i koje nemaju veze sa tim u kojoj državi živiš i u kom vremenu. Komad ima tu notu - priča o svim tim ljudima koji se osjećaju neprilagođenim u ovom svijetu i priča o njihovom vapaju za boljim svijetom, a tu mi možemo dosta da se poistovjetimo. Ono što je povezano sa Balkanom je da aktuelnost ovog trenutka i ta Evropska unija malo zatvara vrata Srbiji, Sjevernoj Makedoniji i ostalim državama ovdje. Od silnog našeg vapaja tokom posljednjih 20 godina da uđemo u Evropu sad nam Evropa zatvara vrata i opet smo nigdje... Opet se vraćamo tome da je Balkan u Evropi, a zapravo van Evrope.

Detalj iz predstave
Detalj iz predstave “Pukovnik ptica”(Foto: Duško Miljanić)

Da li smo zbog toga što smo dio Evrope koji je uvijek bio zasebno područje, makar tako tretirano, predstavljeni kao ludaci koji su još uvijek zatvoreni, ograničeni, baš kao i ta “zabit - Balkan”?

Svih tih metafora ima unutar ovog komada, ali je zbog toga ostavljeno svakome da čita i tumači kako god želi. Ono što je sama tema komada je ta ideja da se nikada ne smije zaustaviti potraga za onim u šta se vjeruje, po mom mišljenju...

Kakva je situacija na Balkanu sada povodom svega toga? Proganjaju li nas neki razni procesi započeti, nedovršeni, pogrešno/loše okončani?

Teško je... Mislim da smo mi u jednom specifičnom slučaju. Ja smatram da se još nije završio raspad Jugoslavije i normalno da nije, jer su to veliki procesi. Kao što sad imamo problem sa generacijom srednjih godina, tih ljudi između 40 i 60 godina kao da nema, a oni treba da budu na nekim rukovodećim mjestima, njihov glas treba da se čuje... Mlađih ima, ali srednje generacije nema. To su generacije koje su stasavale tokom ‘90. godina i oni su mahom migrirali... Sve u svemu, mi još nijesmo završili sa raspadom da bi mogli negdje da se zaputimo i bojim se da će to trajati još neko vrijeme, jer nije lako razbiti neku zemlju...

Osjećaju se posljedice, čak i među generacijama koje to ne pamte... Da li je to moguće prevazići i kada?

Vrijeme. Samo vrijeme. Mislim, kad su Olivera Stouna pitali što pravi film o Džordž Bušu, a uveliko je bila 2010. godina, on im je odgovorio: “Vi mislite da podljedice njegovog predsjedništva nećemo osjećati narednih 50 godina?” Ljudi nekako misle da ako nešto više ne piše u novinama i nije aktuelno da je to prošlo, ali nije. Generacije devedesetih, posljedice devedesetih, ratova, generacije koje su izmještene i žive negdje drugdje, sukobi, i tako dalje, sve će se to osjećati dokle god postoje generacije koje pamte i kojima je pričano o ratu. Tako da je prosto samo i isključivo potrebno da prođe vrijeme da bi se te stvari umirile, da bi otišle, odnosno ostale u prošlost i tako ljudi neopterećeni nastavili dalje, nastavili da žive.

U Gradskom pozorištu angažovani ste ponovo nakon 11 godina, i tada i danas kao reditelj mlađe generacije. Imate li neki uvid u to šta se promijenilo, pa i kod sebe samog?

Ne razmišljam previše o sebi da bih znao da odgovaram na pitanja o sebi... Još uvijek nijesam stigao u te godine... (smijeh)

Stevan Koprivica je rekao za Vas da ste reditelj koji drži do sebe, ne podliježe pozorišnim trendovima već ima svoj pristup pozorištu...

Pa, jedino što želim je da radim iz stomaka, iz svog stomaka, da radim emotivno i onda da dozvolim tom racionalnom da me oblikuje. Svaka priča treba da ima svoj oblik. Volim to što moje predstave ne liče jedna na drugu, to, recimo, mogu da primijetim.

Poremećaj u sistemu vrijednosti dovodi do apatije i otuđenosti

Spomenuli ste otuđenost. To je tema aktuelnija nego ikad, makar na globalnom nivou, pa i kad je kinematografija u pitanju, vidimo po “Džokeru” koji je izazvao burne, različite reakcije. Otuđenost društva, otuđenost čovjeka samog od sebe, otuđenost likova u ovom komadu... Šta dovodi do toga i u čemu se možemo prepoznati?

Ja ne znam šta je to, ali mislim da u stvari postoji jedan poremećaj u sistemu vrijednosti, sad pričam na globalnom nivou, ne pričam o lokalnom, a to ima u Hararijevoj novoj knjizi “Homo deus”. On priča da egzistencijalno planeta nikada nije bolje stajala, a u suštini ono što nam predstoji, sad kada smo riješili nešto što je globalni problem, onda nam predstoji nešto što je smisao. Tu nastaje problem u zapadnim civilizacijama... Mi, ne mi konkretno, ali eto Zapad, svaku vrijednost veću od čovjeka smo ubili: Bog, crkva, ideja, nemaju više toliku moć nad čovjekom, ideologija kao takva ne postoji, nijesam nikog čuo da bi dao život za neku ideologiju i neki novi oblik života. Mi smo zapravo stavili čovjeka u centar vrijednosti i zato imamo tu poplavu zdravog života, što dužeg života, kako da se ponašaš pa da živiš do 100 godina. Otuđenje i apatija su nastali kao posljedica svega toga, a mislim da je čovjek jedino živ kada svoj život stavi u službu nečeg što je veće od njega. I o tome malo govori ovaj komad. Dok su oni koncentrisani samo na sopstveni “well be” onda ne mogu da idu dalje i ne mogu biti srećni, ali kada kao kolektiv usmjere svoju energiju u nešto što je veće i od njih samih i za šta su spremni da daju život, onda ih i život nagradi nekako.

Traga se za ulogom teatra i novim oblikom državotvornosti

Kakav je položaj pozorišta na našem prostoru?

Ne znam šta da odgovorim na to pitanje. Mislim da su Slovenci apsolutno pronašli ulogu teatra u svom društvu. Mislim da se u Srbiji, a čini mi se i ovdje u Crnoj Gori, još uvijek traga za ulogom pozorišta, a mislim da se traga i za nekakvim novim oblikom državotvornosti, i u Srbiji i u Crnoj Gori. Mi još uvijek ne znamo naše granice, pa teško da možemo znati ulogu pozorišta dok ne saznamo ove neke druge, krucijalne stvari.

Ima li teatar moć kada je društvo u pitanju?

Ima, naravno. Ono i kad se konzumira ono se konzumira kolektivno i odmah može da se mijenja, na licu mjesta. Film više nema tu moć, film se sve više gleda u samoći i u mraku. U pozorište ljudi dolaze, znači aktivni su, blizu su, moraju doći, moraju sjedjeti jedni pored drugih, a mogu i da dijele stvari između sebe...