ARHITEKTURA

Koncept građanina nikako da zaživi

Koncem osamdesetih godina prošlog vijeka, u ona davna vremena kojih ne želimo ni da se sjećamo, mladi, ambiciozni i perspektivni Đukanović se nije libio da uzme učešća u rušenju svoje i naše državne kuće
3124 pregleda 6 komentar(a)
Amfilohije Radović, Foto: Savo Prelević
Amfilohije Radović, Foto: Savo Prelević

Kad bih vam rekao koliko sam pregleda polučio tekstom objavljenim prošle subote ne biste mi vjerovali. I meni je teško da povjerujem u tu (pogolemu) brojku...

Osjećam, u to ime, dužnost i obavezu da pokušam da opet progovorim iz glave cijela naroda - pred širokim auditorijumom - bez obzira što mi više odgovaraju klupske varijante - do 500 ljudi, nikako ne više.

Dakle, ako nije zabagovao brojač pregleda na portalu Vijesti - što bi bilo najprirodnije objašnjenje pomenutog, natprirodnog renomena - a što bi svakako trebalo provjeriti - jednom, ili dvaput (braća Srbi neka provjere triput) - onda je, kladio bih se, do naslova: Za koga navijamo mi nekršteni?

A možda je samo do te jedne, ključne riječi - nekršteni - što se, u ovom konkretnom slučaju, odnosi na nas “kolebljivce” (tako se govorilo u Titovo vrijeme) - na nas koji još uvijek gajimo stanovite rezerve po pitanju: kojemu se prikloniti carstvu? Ja l’ ovozemaljskom (državi Crnoj Gori - majci našoj - u kompletu sa neizostavnim Milom Đukanovićem - slava mu i milost), ja l’ onozemaljskom carstvu (tzv. nebeskoj Srbiji - imaginarnoj srpskoj državi, čije interese u CG zastupa - i to izvrsno, valja naglasiti - niko drugi do li mitropolit Amfilohije Radović - slava mu i milost)?

Jer trećega puta nema...

Kad se potegne dualitet: kršten ili nekršten (oglašen) - odnosno: pri vjerskoj zajednici ili van nje, pri partiji ili van nje itd. - onda je, kladio bih se, većina građana CG (da ne kažem Crnogoraca) krštena - što će reći da pretpostavljam da većina zna - ili je ubijeđena da zna - kojoj etničkoj, nacionalnoj i konfesionalnoj grupaciji pripada - što nužno upućuje i na nazovi-političke preferencije, a u nešto manjem opsegu i na preferencije po pitanjima vezanim za kolektivne nazovi-identitetsko-ideološke konstrukte - poput povijesti ili tradicije. I dok su kršteni vrlo postojani u svojim stavovima (kano klisurine), mi nekršteni pretendujemo na nešto šire i dublje uvide u problematiku i nikako nismo skloni olakim zaključcima...

Milo Đukanović
Milo Đukanović(Foto: Screenshot)

OK, mi nekršteni posebno insistiramo na svijetloj tradiciji narodnooslobodilačkih ratova - od osvita crnogorskog imena na ovim prostorima, zaključno sa antifašističkom epizodom 1941 - 1945. Bliski su nam, barem deklarativno, i koncepti multietničnosti, multinacionalnosti & multikulturalnosti - a donekle i multikonfesionalnosti - uz uslov da te stvari ne izlaze iz fizičkih okvira sakralnih objekata - odnosno sakristija, kad je riječ o hrišćanstvu. Mišljenja smo, takođe, da u ovom trenutku našu državu pritiskaju tri suštinska problema: korupcija, vladavina prava i sloboda medija - što je, ujedno, i naš sekularni ekvivalent njihovom svetom trojstvu...

Postoji, međutim, još jedan koncept - najvažniji: koncept građanina i pripadajuće mu građanske države - koji nikako da zaživi ni među krštenima, što i nije čudno, a ni među nama - nekrštenima - što jeste čudno.

Milo Đukanović, recimo, vrlo rijetko govori o narodima - gotovo nikad - on govori, poglavito - o građanima. “Crna Gora je”, veli Milo, “građanska država i moramo znati i kada ponekad upotrebim termin Crnogorci - to za mene nije prevashodno nacionalna odrednica - to je za mene odrednica za građane Crne Gore koji imaju odgovoran odnos prema svojoj državnoj kući”.

Na stranu što bi neki čovjek sa strane - neko neupućen u ovdašnja zbivanja - lako mogao da zaključi na osnovu simbola države Crne Gore - grba, zastave i himne - da je Crna Gora nacionalna država crnogorskog naroda - poput Hrvatske, koja je ustanovljena kao “nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih”.

Dakle, da pojednostavimo - ko ima odgovoran odnos prema ovoj Crnoj Gori - a ujedno i prema prvom čovjeku ove Crne Gore - taj je Crnogorac - bez obzira na to da li se izjašnjava baš kao Crnogorac i kojom zastavom voli da maše - ostali sikter.

A ja sam bio ubijeđen - bez obzira što sam oduvijek osjećao da su Crna Gora - majka naša - i Milo - otac crnogorske države i crnogorske nacije (u smislu odgovornog odnosa prema svojoj državnoj kući) - vezani neraskidivim lancima - te da je upravo građanin (koji ima crnogorsko državljanstvo) nosilac suverenosti države Crne Gore - bez obzira da li taj građanin ima odgovoran odnos prema svojoj državnoj kući. I što uopšte znači, pitam ja vas, imati odgovoran odnos prema svojoj državnoj kući?

Koncem osamdesetih godina prošlog vijeka, u ona davna vremena kojih ne želimo ni da sjećamo, mladi, ambiciozni i vrlo perspektivni Đukanović se nije libio da uzme učešća u rušenju svoje i naše državne kuće - koja se zvala, podsjetiću vas: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, odnosno Socijalistička Republika Crna Gora - i to na talasu najnižih nacionalističkih strasti - danas bismo rekli klerofašističkih strasti - kojima je žarište bilo - pogađate - u tada bratskoj nam Socijalističkoj Republici Srbiji - drugom oku u našoj ludoj glavi. Đukanović se odmah zatim našao - kao predsjednik crnogorske Vlade - među utemeljivačima naše i svoje nove državne kuće - tzv. Savezne Republike Jugoslavije. Kasnije, koncem devedesetih, Đukanović se, ne budi lijen, opet poduhvatio - u prvo vrijeme kao predsjednik CG, a zatim i kao predsjednik Vlade - rušenja i te svoje i naše državne kuće - što je opet rezultiralo novom državnom kućom - oficijelnog naziva: Državna zajednica Srbija i Crna Gora. Ni ta državna kuća nije potrajala - i nju je Đukanović srušio - uz nesebičnu pomoć nas nekrštenih - 2006. godine, na Referendumu o nezavisnosti Crne Gore - kada smo odgovarali na pitanje: Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom? O da, da - želimo! I evo nas sad - skoro pa 14 godina od tog blistavog momenta - u državi koju pritiskaju tri suštinski važna imperativa, ponoviću: borba protiv sveprisutne korupcije, uspostavljanje vladavine prava i borba za slobodu medija.

Drugo je pitanje imaju li braća i sestre - ta armija nezadovoljnika koji uredno pohađaju aktuelne litije u režiji Mitropolije crnogorsko primorske, a povodom usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, odnosno odbrane svetinja - pravo na viziju državne kuće koja bi bila baš po njihovoj mjeri...

O tome u narednom, ili u nekom od narednih brojeva...