LIDIJA VUKČEVIĆ: BUDZAŠTAR ILI BAZAR BANALNOSTI

Najbolje su ljubavi one neostvarene

Spopadaju nas ljubavlju, kao kugom. Zapadna ikonika napravila je od te riječi enormnu, zasićenu, prenapučenu i kičastu katedralu
627 pregleda 1 komentar(a)
Iz ciklusa “U sepiji”, Foto: Lidija Vukčević
Iz ciklusa “U sepiji”, Foto: Lidija Vukčević

L

Lakrimatorij - Rimske suze žena povratnika iz cezarskih pohoda. Nije li to odviše za mesalinske postelje? Trik da se održe starci na nogama? Izviju iz svojih obamrlosti, plećatim robovima. U posudici od stakla... odveć prozirno...

Latinski ljubavnik - malo je toliko zasićenih banalnošću, uvriježenih mjesta. U zbilji svakodnevice oni su očevi obitelji s polulegalnom ljubeznicom. Za koju zna žena, predmnijevaju djeca. Idu u spizu, kontaju svaki denaro. Naši su Dalmoši na tom tragu. Uz blagonaklonost Crkve.

Lijepe Jelene - Koliko lijepe? Da zbog njih započnu decenijski ratovi? Međunožje za uzrok ili povod decenijskih ratova. Ili nevidljiva Andrićeva Jelena koje nema. Njegova vlastita smrt slućena drhtavom vizijom neviđene.

“Vrata doma”
“Vrata doma”(Foto: Lidija Vukčević)

Lijepa starost - Što je to? Neka zabuna? Ima lijepih staraca, ali ne i starosti. Svaka je čangrizava, gora od svoje zrelosti, ljubopitljiva i kad je ravnodušna, puna strahova i kad je najhrabrija. Posebno nakon pedesete, puna straha od konačnosti ili neizvjesnosti. Okrenuta je sebi i kad brine o drugima. Ne voli druge starosti. Zazire od njih kao od najgore pošasti.

Luna, lunatik - rekvizit poezije, svake, navlastito sredozemne. I lunatici, ljudi koji se prosiplju od viška elektriciteta; privilegij više srednje klase u mediteranskom polju. Gore, na Sjeveru, lunatike liječe drogama, literaturom, uspjehom.

LJ

Ljepota - Koja je prolazna. Nije. Ne prolazi. Ostaje u namreškanoj koži. Pod teškim kapcima i lucidnim okom starosti. Kamerom zjenice pamti i traži svjetla mladosti. Ljepota Italije - nijedan je film ne demantira kao onaj Ružni, prljavi, zli, Ettorea Scole. Tamo su siromasi predstavljeni u svoj vjerodostojnosti svojega kala.

Ljepota spašava - ni dobro, ni istina, a najmanje ljepota. Ona je neistraženo putovanje, neiskušana avantura. Traži svakodnevne žrtve. Rijetko svoga tvorca nagrađuje srećom oblika. Oblikovanje, dok traje, spašava stvaraoca, no, on sam, nikad neće biti spašen od sjete dovršenog djela.

Rad “U sepiji 1”
Rad “U sepiji 1”(Foto: Lidija Vukčević)

Ljubav - Vječna, dosmrtna... kao pripomoć. Božesačuvaj. Takvo nešto ne postoji. I kad bi postojalo trebalo bi zazirati od nje. Najbolje su ljubavi one neostvarene. Bez mrlja dodira, viška riječi, bez svjedoka. Osim dragog boga koji sluteći sve zna...

Ljubopitljivost/znatiželja - nije neophodna umjetnosti kako se misli pogrešno. Novinarstvu koje se komeša između globalnog oguglavanja i ozbiljnog čitanja zbilje, odzvonilo je, pa mu znatiželja, ljubopitka družica nosouboda u kal dna dnevnosti, zamjenjuje pojmove; stoga hakiranje naziva proizvodnjom, kopipejstanje kreacijom, a odsustvo minimalne lingvističke učtivosti, anglosaksonskim unjkanjem i nekritičkim preuzimanjem angloameričkih brljotina. Umjetnost nije znatiželjna, ona i naslijepo hoda, i nagluho govori, i napamet zna brojanice bitka - jer ionako pokazuje srž stvarnost: nevidljivu i zato tako moćnu. Znatno veću od virtualnih nedodirljivosti.

Ljubav - jedno od najprotežnijih općih mjesta. Nema zajednički smisao ta opća imenica. Koliko ljudi toliko ljubavi. Svaki čovjek čini se da ima svoju ljubavnu frekvenciju. Ustvari, nisam sigurna da postoji čovjek, kao što nisam sigurna da postoji ljubav. Isprali su te znakove, kao staru, drevnu, nepojmljivu i demodiranu kostimografiju povijesti moj Bože. Spopadaju nas ljubavlju, kao kugom. Zapadna ikonika napravila je od te riječi enormnu, zasićenu, prenapučenu i kičastu katedralu. Uvede nas u takav besmislen hram i onda nas liječi vrtoglavicama moralnih imperativa...

Ljubav ide kroz želudac - ide, dok ga ne pokvarite. I oni koje je troše na miligrame kao ljekove i oni koji spravljaju ljubavne napitke za amurozne bakanalije.

Ljubav je kemija - to bi značilo da je u vezi s krvlju jer je hemos izvorno grčkim jezikom krv. Mnoga je ljubav u vezi s novčarkom, ili onim što stoji muškarcima i ženama u međunožju.

Ljubavi na prvi drugi i zadnji pogled... - Nema toga. To su samo frevencije sličnih dužina. Uskladištene u našem nesvjesnom. Projiciramo ih u druge. Mi smo sami pritom meta sličnih, svojih ili tuđih snova. Rijetko se preklope u čistu, bezinteresnu, budimo skromniji pa recimo: dragost, naklonost.

Ljubav je neprolazna - nije nažalost, nego vrlo, vrlo prolazna. Skoro kao i gripa. Netko vas zarazi virusom od kojeg vam drhti tijelo, od kojeg vas spopada groznica, zatreskani ste par tjedana i s novom sezonom dolaze novi likovi. Možda vam se i sviđa jedan isti tip muškarca. Možda je to onaj koji čekate misleći uvijek krivo da je to onaj pravi. Ne žalostite se i ne budite ojađeni. Pravi ne postoje. Svi smo krivi. Tjelesa sazdana od boli, prolaznosti, grijeha. Tko će nas bolje utješiti nego neka fantazija nalik blasfemiji, o vječnoj ljubavi?