ODLAZAK VOJA TATARA

Djelo koje ostaje kao trajna vrijednost kulturne baštine

Sa Vojom polako odlazi jedan svijet tradicionalnih slikarskih i ljudskih načela na kojima smo kao društvo gajili svoj ponos, poručio je predsjednik ULUCG Igor Rakčević
273 pregleda 0 komentar(a)
Vojo Tatar, Foto: Vojo Tatar
Vojo Tatar, Foto: Vojo Tatar

Umjetnik kao Vojislav Vojo Tatar može da nas fizički napusti, ali ne i njegovo djelo koje ostaje kao trajna vrijednost naše kulturne baštine, kazala je istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković povodom smrti čuvenog crnogorskog slikara.

Vojo Tatar preminuo je u 87. godini, saopšteno je juče. Tatar će biti sahranjen danas, u Gornjem Ceklinu kod Cetinja. “Sa naše likovne scene polako nestaju eminentni umjetnici koji su svojim likovnim djelom obilježili jedan od najznačajnijih perioda u razvoju crnogorske umjetnosti od 50-ih godina 20. vijeka. Sa tugom ispraćamo još jednog od njih, slikara Voja Tatara, istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore čije djelo pripada antologijskim vrijednostima naše moderne. Kao vjeran poslenik genius loci, prolazeći kroz razne faze likovno-jezičkog izraza, od ekspresionizma do asocijacije i apstrakcije, ostao je dosljedan motivskim sadržajima: crnogorskom pejzažu i figuralnim kompozicijama sa likovima Crnogoraca. Manje je poznato da se bavio i skulpturom”, dodala je Zeković.

Tatar je rođen 6. novembra 1933. godine u Njegušima kod Cetinja. Umjetničku školu završio je u Herceg Novom 1952. godine, a potom studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Prvi put je izlagao na Cetinju 1954. godine i od tada je imao više od 200 samostalnih i grupnih izložbi u Crnoj Gori i inostranstvu, a predstavio se i na ovogodišnjoj 75. Tradicionalnoj izložbi Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore djelom “Razigrano u prostoru” iz 2019. godine. Pored mnogobrojnih nagrada i priznanja, dobitnik je i Trinaestojulske nagrade 1979. godine.

Predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, Igor Rakčević, istakao je da je Tatar bio njegov prvi mentor, ali prije svega, dobar prijatelj.

“Vojo je bio moj prijatelj i prvi mentor, kod kojeg sam napravio prve korake u umjetničkom poslu. Vojo je jedan od posljednjih predstavnika onih umjetnika, oličenih u vrcavom mladalačkom duhu koji se kalio, valjda kroz nevolje i iskušenja nekih prošlih vremena. Tu neizrecivu lakoću postojanja je Vojo transponovao na svoja platna, predstavljajući Crnu Goru, njen krš i živi svijet, toliko težak i melanholičan, ali u isti mah voljen i svjetlošću okupan. Mnogi su poznavali Voja, boravili u njegovom ateljeu ili imali kontakt s njim. To je plejada različitih likova kojima je on pristupao na svoj, jedinstven, pomalo mangupski način, ne hajući ko je kakvog društvenog statusa”, kazao je Rakčević “Vijestima”.

Istoričar umjetnosti Vasilije B. Sujić zapisao je ranije da Vojo Tatar pripada onoj generaciji crnogorskih slikara “kojima su pejzaži rodnog krša osnovno interesovanje”.

“Uvijek kada se govori o karakteristikama crnogorskog slikarstva ističe se, kao primarni problem surovost crnogorskih planina, njihova obojenost u kojima nema zelene, ali preovlađuje plava boja neba. Tu (Tatar) osjeća intuitivno, od rođenja i u njoj traži nove izazove. Dok je na ranim djelima, pogotovo onim nastalim između 1967. i 1975. godine jaka unutrašnja armatura držala konstrukciju, dotle se u kasnijim slikama gubi. Kolorit je sveden i Tatar njime postiže izvanrednu atmosferu na platnu. Na ranim radovima akcenat (uglavnom koloristička mrlja) je jak, upada u oči. Vremenom akcenat jake surove boje zauzima veći prostor i dominira slikom”, zapisao je Sujić ranije i istakao da se Tatar ne vraća korijenima “već nastavlja tradiciju, a prosvjetljavanjem insistira na atmosferi koju nosi pejzaž crnogorskog krša, čudnim kombinacija zagasitih sa rasvijetljenom plavom bojom neba. To je njegovom načinu ličnog osjećanja blisko: spoj sjećanja na tradiciju produbljeno modernim konstruisanjem slike”, prenijela je stranica Art Montenegro.

Rakčević poručuje da zajednom sa Vojom Tatarom odlazi i jedan poseban svijet ljudskih načela.

“Za Vojom polako odlazi jedan svijet tradicionalnih slikarskih i ljudskih načela na kojima smo kao društvo gajili svoj ponos. Vojo, onakav kakvog sam ga znao, nasmijao bi se i ovim riječima, a usput bi se narugao i sopstvenoj smrti, što je i uradio kroz svoje djelo”.