autor više pozorišnih predstava

Nenezić: Knjiga postaje eksponat - polako je napušta duša i uzima virtuelni oblik

Pisac i dramaturg Obrad Nenezić za “Vijesti” o svom raznorodnom stvaralaštvu, Nikšiću, vječnoj inspiraciji, nedavno pokrenutom sajtu...

1485 pregleda 0 komentar(a)
Obrad Nenezić, Foto: Privatna arhiva
Obrad Nenezić, Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 02.06.2020. 18:47h

Za sebe kaže da je po zanimanju dramaturg i da mu je dobro „svuda gdje je drama nukleus“.

„To može biti i poezija i pozorište i roman i film i televizija. Reditelj nijesam, već autor. Reditelj je relativno novo zanimanje u teatru, tako da su do njegove pojave taj posao radili većinom pisci - autori ili glumci. Mnogo puta sam poželio da sam ja nešto napisao, ali nikada nijesam poželio da režiram tuđi tekst, bez obzira što sam imao dobrih ponuda”, kaže za “Vijesti” Obrad Nenezić čiji jezik umjetnosti publika odlično čita, bilo da je u pitanju književno djelo, pozorište ili film.

Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Siniše Kovačevića, doktorand je Teorije dramskih umjetnosti, kulture i medija na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti, i najčešća odrednica mu je, uz povremene izlete, samostalni umjetnik.

Scenarista je dugometražnih filmova “Balkanska braća” i “As pik”, prvog crnogorskog predstavnik za Oskara, a potpisuje i više kratkih igranih filmova: “Sonja”, “Pajac”, “Moba”, “Polaznici”, “Do đavola”… Scenarista je 12 epizoda satirične serije “Dođi”, dok je na konkursu Televizije Crne Gore nagrađen za scenario za TV seriju “Šetači po mjesecu”. Autor je pozorišnih predstava “Sveti i prokleti”, “Gorska drama”, “Ždera iz kontejnera” i “Persone non grate”, kao i pisac dramskih tekstova koje su režirali drugi - “Ja, Nikola”, „Nobelovci” i “Taštinarije”. Objavio je romane “Ljetopisje zaboravljenog grada”, “Osmijeh za Mariju Mihailovič” i “Šetači po mjesecu”. Za knjigu “Drame” dobio je nagradu “Zaloga”. Nije ostao “dužan” ni poeziji pa je publikovao zbirke “Nesanica”, “Pisma gospođici M.” i “Centar mog svijeta”. Poezija i drame su mu prevođene na više jezika i zastupljeni u više antologija. Naučne radove objavljuje u stručnim časopisima, zbornicima i internet sajtovima u zemlji i inostranstvu. Nedavno je pokrenuo sajt koji su dizajnirali, “po mjeri i ukusu” stvaraoca, Nikšićani Ranko Radulović i Igor Dončević, a druženje sa Nenezićevim stvaralaštvom započinje njegovom izjavom: “Knjiga postaje eksponat. Polako je napušta duša i uzima virtuelni oblik”.

Da li knjiga u eri digitalizacije gubi na značaju i da li je njen “virtuelni oblik, bez duše” i dalje poslastica za ljubitelje pisane riječi?

Knjiga postaje eksponat zbog opšteg progresa i napretka. Ali, skinimo naočare predrasuda i provincijalizma, i pogledajmo šta se dešava oko nas, i biće nam sve jasno. I treba da se radujemo novostima. Ja sam zahvalan što sam svjedok digitalne revolucije. Ali, to ne znači da manje volim knjigu. Knjiga, a ne tablet, uvijek će se nositi na pusto ostrvo bez električne energije, kako je tvrdio jedan veliki pisac i teoretičar. Ipak, svi pričamo o navikama i formi, a ne o suštini. Suština umjetničkog djela je poetika. A ona ostaje u djelu, ma kakvu formu preuzeo medij. I, budimo pragmatični, nije se srušio svijet ni kad je pozorište izgubilo status masovnog medija, pa mislim ni da se neće desiti ništa tragično ako dođemo u istu situaciju sa knjigom. Jer, postoji izbor.

Zbog čega si pokrenuo sajt i da li zahvaljujući njemu pomažeš svom djelu da živi duže, trajnije?

Sajt je drugi i dugovječniji svijet umjetničkog djela. Ne znam koliko to kasni kod nas, ali sam ja o tome čitao i studirao bar dvije decenije iza nas. Na internetu je sve dostupno. A pisao sam o tome mnogo godina unazad. Bez obzira da li se radi o književnosti, ili izigranim i snimljenim predstavama (koje nemaju veze sa pozorištem, osim stručnim licima), ali i filmovima koji su odavno na internetu... Kompjuter kao alat jednog umjetnika je pomogao stvaraocu nepojmljivo. Kupio mu je i poklonio dragocjeno vrijeme koje se gubilo u prepisivanju i ispravljanju, a to najbolje i jedino znaju stvaraoci. Drugo, poboljšao je i ubrzao pripremu, prelom, dizajn, lekturu... Uz sve to je pojeftinjen čitav proces. I najznačajnije, internet je omogućio da u svakom trenutku svako od nas ima nesagledivu književnu bazu kojoj može pristupiti sasvim običnim klikom, koji je, opet, i selektor. Taj klik nas štiti od svega nepoželjnog.

Jedna od tvojih pjesama nosi naziv “Uputstvo za upotrebu”. Da li je možda i za konzumiranje umjetnosti nekada potrebno uputstvo za upotrebu?

Takva vrsta “uputstva” nije se pokazala dobra u potrošačkim društvima i vremenima. U tim uputstvima uvijek leži neki profit, a on nije garant vrijednosti. Ozbiljnu kritiku je odavno progutala analiza i teorija, koje zahtijevaju temeljit rad, gdje se prepoznaje znanje i posvećenost, bez obzira da li se bavi segmentom ili cjelokupnim djelom. Takođe, internet je stvorio prostor ljudskoj potrebi da se miješa u ono što ne poznaje ili polovično poznaje. Tu je negdje granica između društvenih mreža i sajtova. Sajt se bira, a ne nameće. Potrebno je razmisliti, pa tek kliknuti, dok su društvene mreže agresivnije. Na kraju, svako uputstvo me asocira na ljekove i bolest, pa me je jedna vrsta straha i natjerala da napišem pjesmu “Uputstvo za upotrebu”.

Kada Obrad “šeta po Mjesecu” šta vidi, a šta bi volio da vidi?

Kad god sam u procesu rada. To je neki somnambulski period ili stanje. Kada sam pisao, prvo scenario za seriju “Šetači po mjesecu”, pa istoimeni roman, po scenariju, vjerovatno sam bio u toj fazi, pa sam dao taj naziv, ali i karakternu crtu likovima, koji nijesu usnuli već “budni mjesečari”.

Ko je “centar tvoga svijeta” i koliko ti je smetalo što si više puta bio persona non grata?

U stvaralaštvu, svakako, drama, a u životu Nikšić. Jednom sam napisao da je sve geografija osim Nikšić, tako mislim i danas. Da mi Nikšić nije centar svijeta ne bih napisao pjesmu “Brate Nikšiću”, koju je komponovao i otpjevao pokojni Miki Vukićević. Istina je da je Nikšić često surov prema svojim sinovima i kćerima. Mnogo nas je (o)tjerao od sebe, ali nas je, valjda, samo očvrsnuo da napravimo živote i karijere van njega, a neki da mu se vrate, bolji, sa više znanja i više tolerancije i razumjevanja prema različitim, bez kojih bi život bio samo opstanak i ništa više.

Kako izgleda “zaboravljeni grad”, ko su u tom gradu “sveti i prokleti” i kakva su “balkanska braća”?

Sve je to Balkan. Taj film, ta tragedija i taj roman. Zanimljivo je da mi je tvoje pitanje otvorilo vezu između ta tri djela koju prije nijesam vidio. U romanu “Ljetopisje zaboravljenog grada” Crnogorci, tj. stari Trebješani, odlaze u Odesu u potragu za boljim životom. U filmu “Balkanska braća” (scenario rađen prema drami “Jugonokturno” Stevana Koprivice) jugoslovenski emigranti trbuhom za kruhom nalaze život i smrt u Parizu, a u tragediji “Sveti i prokleti” knez Vladimir odlazi u bitku, a iz bitke se žrtvuje za budućnost svog naroda i pada u Samuilovo zarobljeništvo gdje će sresti Kosaru. I još nešto im je zajedničko - svi su ili sveti ili prokleti na tom putu…

Koje su to situacije kada uz “osmijeh” kažeš “dođavola”, a kada poželiš da pokažeš da i ti u rukavu imas “as pik”?

Postoje dva Nikšićanina koji mi uvijek izvuku osmijeh, ali tuge, bez obzira koliko to zvuči apsurdno. Prvi je Ljubo Čupić, čiji me je osmijeh natjerao da napišem roman “Osmijeh za Mariju Mihailovič” inspirisan njegovim djelom i likom, a drugi je Dugo Krivokapić, moj istinski prijatelj, kojeg sam natjerao da snimimo poetski film “Dođavola” o njegovoj poeziji. Mislim da je moj najveći trud bio primorati Duga, onako pedantnog i letargičnog, da izađe iz kafane i da se pentra po čukama i planinama, mostovima i kamenolomima, kako bi snimatelj Bato Samardžić napravio izvanredne kadrove. Kako dugo nijesam montirao materijal, Dugo me često pripitivao: Kad će film? Uvijek bih ga nasmijao sa odgovorom: Kad umreš, da imamo šta pustiti za in memoriam. Tako se i desilo, nažalost. To je bila njegova režija. Ili “loša sudbina” što je podnaslov filma “As pik”.

Koliko je teško, ali i moguće, biti slobodni umjetnik?

Ne znam za druge, ali ja sam navikao, jer sam najveći dio svog profesionalnog rada proveo kao slobodni umjetnik. Nesigurna egzistencija je dobar i loš saradnik. Dobar, zato što te tjera da radiš. A loš, zato što moraš da prihvataš da radiš i nešto što ti se u tom trenutku ne radi da bi živio pristojno.

Na sajtu stoji još jedna tvoja izjava: Došao sam da promijenim ovaj svijet, a on je promijenio mene. Koliko i kako te taj svijet promijenio?

Taj svijet nije veliki. To je mikro svijet. Moj život. Opametio me. Naučio me da ništa ne mogu da promijenim osim sebe. A to je najveći korak jednog čovjeka. Kad sam to shvatio postao sam bolji stanovnik ove planete, da ne kažem čovjek.

Za kraj - šta to Obrad novo priprema?

Trenutno radim na ratnom romanu “Deset za jednog”. Moram napomenuti da će njegovo digitalno izdanje biti objavljeno krajem ljeta na mom sajtu, kao i na nekim nekomercijalnim sajtovima za kulturu i umjetnost, a audio izdanje koje radim sa glumcem Jovanom Dabovićem, biće objavljeno istog dana kad i digitalno, ali na sajtu Biblioteke za slijepe Crne Gore, kao i na sajtovima srodnih biblioteka u regionu.

“Rođen sam da živim, živim da ostavim trag” - zapisao je Nenezić. Kako je krenuo, tragova neće faliti. Ali ni onih koji će ih slijediti.