PREVEDENA PROZA

Nadnaravna moć ljubavi

Utisak je da Runi izbjegava upuštanje u peripetije, možda upravo zbog opasnosti da se emocionalni profili karaktera prerano ogole i time se ostatak pretvori u dramaturški rutinsku putanju

712 pregleda 1 komentar(a)
Iz TV adaptacije romana Sali Runi, Foto: Dazed
Iz TV adaptacije romana Sali Runi, Foto: Dazed

(Sali Runi, „Normalni ljudi“, Geopoetika, Beograd, 2019)

Sali Runi je mlada književnica iz Irske. Objavila je dva romana, stekla svjetsku slavu, a mediji su odmah pohrlili da je proglase perjanicom milenijalske književnosti. Nije teško dokučiti otkud takva odrednica. Ovdje je, razumije se, najprije radio taj znakoviti biografski detalj - rođena 1991. - dok se ono između korica može tumačiti i na ovaj i na onaj način, kako kome godi. Vjerovatno je istina negdje na pola puta, kako se obično (u ovom slučaju definitivno) kaže za ono što bode oči, a ipak nije najvažnije. Romani Sali Runi ne bave se temama koje su „ekskluziva“ android ere; preciznije je reći kako su univerzalne, samo vjerno otisnute indigom upravo ovog, našeg vremena. Godine i decenije ionako utiču samo na sekundarne osobine ljudske tragike, ne mijenjajući joj bitnije sastav.

Roman “Normalni ljudi” teško je žanrovski odrediti. Ako se krene u jednom pravcu, iz nekog drugog javljaju se činjenice koje upozoravaju na njegovu višeslojnost. Reći da je riječ o ljubavnom romanu nepotpuna je istina, pošto je motiv ljubavi prvi među jednakima. Ubjedljivo prvi, mora se napomenuti, što će postepeno remetiti tu jednakost. No, upravo je tematsko nijansiranje unutar jednog okvira ono što ovaj roman čuva od skretanja u žanrovsku skučenost. Mali je broj knjiga koje u takvoj situaciji mogu postići umjetnički validan rezultat. Ovdje imamo pristup u kojem je širi motivacioni obuhvat u startu dao prostora za smisaono poentiranje na više nivoa. Naravno, za sve to potreban je promišljen postupak, a Runi je uspjela da složenost zadatih tema s lakoćom pretoči u dopadljiv i istovremeno simbolički snažan narativ.

Radnja se razvija oko odnosa Merijen i Konela - od njihovog upoznavanja u srednjoj školi, do završetka studija. Ono što bi se moglo nazvati ljubavlju na prvi pogled u stvari je rezultat adolescentske znatiželje da se zađe u nepoznatu teritoriju. Konela kod Merijen privlači to što nije popularna u društvu, upadljiva introvertnost koja, ako ništa drugo, može ponuditi uzbuđenje razotkrivanja. S druge strane, Merijenino interesovanje za Konela reakcija je na istovjetno osjećanje iz suprotnog smjera, olakšano za one dublje, gotovo pa istražne Konelove razloge. On je, jednostavno, popularan u društvu i samim tim joj godi njegova pažnja.

Drugi nivo uzajamnosti je to što Konelova majka radi kao čistačica u kući Merijenine majke. I treći, možda i najvažniji, već jasno proizašao iz prethodnoga - ona dolazi iz bogate, on iz siromašne porodice. Statusna razlika koja naizgled ne može uticati na povezivanje dvoje mladih. No, kako njihova povezanost tokom vremena prolazi kroz dobre i loše faze, postaje jasno da se dio uzroka krije i u neuklopljivim klasnim pripadnostima. Problem sa stereotipima ove vrste je što nemaju neki tonus, ali su uglavnom vraški žilavi. Merijen i Konel ne primjećuju da potpadaju pod uticaj teško dokučive sile predodređenosti: to je ono projektovano usmjerenje koje je u prošlosti uzgajano tako marljivo da je i dugo nakon umanjenja značaja nastavilo djelovati po inerciji. Zato se kod oboje javlja nagonski otpor prema klasnom pečatu stečenom samim činom rođenja, što podrazumijeva i određene obrasce ponašanja. A otpori su, naravno, dijametralno suprotni. Jednom osviješćeni, životi kreću putem protesta. Rezultat njenog je povučenost i melanholija, a njegovog duboko udisanje svakodnevice. Gorčina ličnih situacija združiće ih na kantaru gdje je jedino ljubav, suverena i nadtjelesna, kadra uspostaviti ravnotežu.

Sali Runi
Sali Runifoto: Telegraph

Kod ovog romana posebno je upečatljiv postupak kojim se čitalac usisava u samo središte vrtložnosti Merijeninog i Konelovog ponašanja. U početku sve djeluje kao sasvim obična tinejdžerska saga (uz naivno rano naslućivanje patetike), puna drugarstava, ogovaranja, tihih patnji i visokonaponskih emocija. Čini se da tu nema ničeg posebno originalnog, a ne može ga ni biti - nedozrele ljubavne priče uglavnom podliježu sličnim šablonima. Neprekinuta linearnost imala bi u takvoj postavci očekivan ishod, kako god on bio obojen. Zato se autorka odlučuje za strukturu punu prekida, odnosno hronotopskih pauza, nakon kojih segmenti jedne te iste fabule dobijaju neki novi zamajac, čime se majstorski postiže gradacija neizvjesnosti.

U početku to može da iritira čitaoca. Javi se neka vrsta negodovanja zbog nedostatka riječi kad je potrebno reći nešto više. Čak se stiče utisak da Runi izbjegava upuštanje u peripetije, možda upravo zbog opasnosti da se emocionalni profili karaktera prerano ogole i time se ostatak pretvori u dramaturški rutinsku putanju. Međutim, nakon par ovako „otvorenih“ završetaka, postajete hazarderski očarani autorkinim rješenjima. Primjera radi, ako se jedan segment okonča u proljećnom Kaslbaru (rodnom gradu glavnih protagonista, kao i same Runi), i to baš onda kad želimo uhvatiti još koji nagovještaj, autorka nas već na sljedećoj stranici teleportuje u jesenji Dablin, u sasvim novi kontekst. I to bude pravi udar na čitalačku pažnju, naviknutu na prostiju logiku hronotopskih smjenjivanja.

Tu dolazimo do onoga što posebno krasi „Normalne ljude“ - u nenapisanome, u onome što se mimo naših očiju zbilo između različito datiranih i situiranih poglavlja, sadržane su odsudne poluge međuvremena. Onoga koje nam tako osjetno nedostaje, bez kojeg je teško povezati pokidane fabularne cjeline. Tu se kod čitaoca rađa grčevita želja da ­ makar i po striktno sopstvenom nahođenju - iskoristi brisani prostor i ucrta poželjni nastavak. A onda na scenu ponovo stupa kreatorska ruka, koja odvodi tok nekim potpuno neočekivanim meandrom. Shvatamo odmah: za naše dobro. Ispunjenje želje u ovom bi smislu značilo prerano razrješenje jednačine, a u dobroj literaturi nema mjesta takvom konformizmu.

Na kraju krajeva, ovo nijesu nekakvi hirovi da bi se autor igrao žmurke sa čitaocem, tek onako, hvatao ga u raskoraku, mackao horizont očekivanja različitim bojama, izazivajući zabune. Utemeljenje se nalazi u mudro isplaniranoj karakterizaciji. Merijen i Konel su različito naelektrisani polovi. Privlače se, ali kao kod naelektrisanja - proizvod dva broja sa različitim znakom uvijek biva negativan. Kako vrijeme odmiče, pokazuje se da su robovi onog iscrpljujućeg paradoksa: ne mogu biti zajedno, ali ne mogu ni jedno bez drugog. Ono što ovu logički neodrživu poziciju razlikuje od većine sličnih, rabljenih do apsurda u trećerazrednim knjigama i filmovima - i što je, na kraju krajeva, održava mogućom - jeste neki srednji put kojim se akteri „Normalnih ljudi“ opiru gravitaciji ostvarivog. Njih dvoje gotovo pa sporazumno ostaju ukliješteni između ta dva međusobno poništavajuća stanja. Brana su urušavanju, brana su presudi koja je sva bremenita od dokaza protiv. Stoga, kad se sve sagleda, očito je da u njihovu korist radi samo jedan dokaz; usamljen, ali nedodirljiv: nadnaravna moć ljubavi.

'Normalni ljudi'
"Normalni ljudi"

Roman ne istrajava vještački na emocionalnim protivrječnostima. Nije mu cilj da pošto-poto razradi ovaj motiv kako bi u krajnjem mogao da se pohvali nekakvim jedinstvenim “pogledom na stvar“. Prosto, ciljana problematika naciljana je precizno, u sami centar. A do njega se išlo strpljivo i direktno, bez zaobilaznih trasa koje bi zasigurno otkinule neki važan element.

Odavno nijesam imao čudniji osjećaj nakon neke knjige kao što je to slučaj sa “Normalnim ljudima“. Ostaje neka pulsirajuća praznina, nešto što ubada svojim odsustvom. Na kraju ipak dođoh do toga da imamo posla s velikim ljubavnim romanom (što ne unižava one klasne i vršnjačke aspekte). Sali Runi je uspjela da svedenim jezikom, bez ikakvih rastrošnosti, komponuje himnu ljubavi koja istovremeno odjekuje i tugom i zadovoljstvom.

<