ZAPIS IZ VUKSANLEKIĆA

Kamenje trajnije od života

Oko nekropole iz Vuksanlekića pletu se razne legende, prikazujući je kao svojevrsnu misteriju. Šta nauka kaže i kako ovu misteriju rasvjetljava?

3087 pregleda 42 reakcija 0 komentar(a)
Detalj iz Vuksanlekića, Foto: Privatna arhiva
Detalj iz Vuksanlekića, Foto: Privatna arhiva

Mrtvi žive dok ih se živi sjećaju. Mišel Turnije

Prisjećam se majskog popodneva, i šume kamenih obeliska koju sam vidio uz Vuksanlekiću, po mnogo čemu interesantnom lokalitetu koji se nalazi na petanestak kilometara udaljenosti od Pogorice, gdje me je poveo Miško Đukić, nakon što smo obišli ruševine starog ilirskog grada Đuteze u Dinošama, te u istom arealu, ostatke hrama koji po svemu sudeći potiče iz paganskih vremena. U Dinošama sam, tom prilikom, u zidu kuće jednog tamošnjeg mještanina vidio čudan znak, isklesan na kamenu, nalik hijeroglifu. Šifra, rebus, ostatak nepoznatog pisma. Neodgnetnut do sada, ali spašen, postao dio zida. A koliko je nestalo nebrigom i nemarom. Vrijeme donosilo a i odnosilo. Teško se sa vremenom boriti.

Miško mi je tih dana, kada sam pješačio Crnom Gorom uzduž i poprijeko, posjećujući poznata i ona manje poznata nalazišta, pokazao: ostake gradova, hramova, puteve zarasle u zaborav i travu. Obostranoj radoznalosti nije bilo kraja. Đukić mi je ukazivao na faktičko stanje na terenu, ali i na kontnuitet sa kojim je on već bio dobro uvezan. Svaki lokalitet je osjećao na svoj način, s predznanjem o njima, a ja sam u ostacima nekadašnjeg tražio poeziju, njene pulsacije. Poezija je svuda i na svakom mjestu. Treba je osjetiti. Intresovalo me faktičko stanje, a nadasve genius loci, koji imaju pojedina podneblja, gdje su se civilizacije susrele u svom obilju, artikulišući posebnosti kroz predjele, spomenike i ljude koji u njima žive. Tih godina, nastao je korpus mojih knjiga, inspirisanih odjecima civilizacijskuh refleksa, koji su ostavili faktografske, ali i metafizičke odjeke na prostoru Crne Gore: Nevidljivi ljetopis, Govor kraljeva, Govor zemlje, Sašaptavanje s memorijom... Pod jedinstvenim naslovom Neotkrivena zemlja. Moji terensko - metafizički dnevnici.

Detalj iz Vuksanlekića
Detalj iz Vuksanlekićafoto: Privatna Arhiva

Tada smo vidjeli Mataguže, prostor gdje se nekada nalazio Gencijev Meteon. Sve više je naučnika koji zastupaju tezu da se Meteon nalazio upravo u arealu Skadarskog jezera, gdje i danas postoje ostaci Gencijevog grada, a ne na mjestu današnjeg Meduna... Prijestonica posljednjeg ilirskog kralja, koji je nosio sudbinu ilirskog kraljevstva, i sudbinu ilirskih kraljeva u dugom vremensko lancu, koji su se ostvarili na ovoj zemlji. Na njoj je bio i njen posljednji kralj, koji je sproveden u Rim sa kompletnim dvorom i basnoslovnim blagom. Rimski istoričari su precizno popisali i koliko je to blago bilo i od čega se sastojalo. A prije toga se desila neobična pljačka u istoriji, opljačkano je sedmadeset i sedam ilirskih gradova, koliko ih je bilo širom prostranog kraljevstva. Tom neobičnom ekspedicijom je rukovodio rimski vojskovođa Emilije Paulo.

U toku dva sata, svi stanovnici su bili u obavezi da izneseu na trgove gradova svoje dragocenosti i predaju legionarima. Blago je otišlo u Rim. Ovaj uvod se može učiniti preopširan, pošto je riječ o lokalitetu Vuksanlekići, ali neophodan zbog simbola koji su uklesan na kamenim obleiscima, gdje i danas stoje.

Osmijeh kamena

Bio je impresivan susret u majsko poslijepodne, dok je lagani vjetar povijao travu, kamenovi stremili nebu, s likovima zagledanim u nas i neku samo njima znanu daljinu. Na čas mi se činilo da i obelisci lelujaju, u čudesnom plesu, hoće nešto da kažu. Čuo sam šapat. Rađala se pjesma. Likovi, majstorski izvedeni, lica, čak osmijesi, sunca, zvijezde, mjesec... Pažnju mi odmah zaokupljaju simboli. Kasnije ću ih se prisjećati, pratiće me obelisici, kasno popodne što je prelazilo u predvečerja. Tihi vjetar je narušavao tišinu, koja je imala govor i poruke... Sa tom slikom sam otiša iz Vuksanlekića, nakon čega je nastalo nekoliko pjesama, jedne se prisjećam dok ovo pišem, Osmijeh Ilirke, objavljene u knjizi Nevidljivi ljetopis.... Na jednom licu, koje sam tada vidio na kamenom obelisku, ukazao se osmijeh. Ili mi se učinilo? Osmijeh koji se pretvorio u pjesmu, pratiće me i kasnije godinama... Možda fatamorgana koju je stvorilo sunce na zalasku? Sunce zna da izmami osmijehe, pa i iz kamena. Nikad uhvatljiva čarolija.

Detalj iz Vuksanlekića
Detalj iz Vuksanlekićafoto: Privatna arhiva

Možda bih zaboravio na ovaj lokalitet, godine čine svoje, nevraćanje obeliscima i njihovim osmijesima, htio to ili ne, ustupa prostor zaboravu. S vremena na vrijeme bih pomislio: Možda su se osmjehivali životu. Svaki dubok utisak, iskrsne, oživi, predio pozove, nijeste ga sagledali. Traži da nešto kažete o njemu, da vam on kaže. Možda mrtvi, koji žive koliko se sjećamo na njih, kako reče meni blizak francuski pisac Mišel Turnije. Da, oni počivaju u zemlji, ali i prasjećanju. Jung to ubjedljivo dokazuje.

Nakon deset godina

Ovog maja, nakon deset godina, počeo je da iskrsaava taj lokalitet, trave i onaj vjetar, kameni obelisci i njihovo ćutanje, koje sam doživio kao šaputanje. Kako ništa nije slučajno, a pomišljao sam na njih, trebalo je samo mala nit da opet uspostavi kontakt. I šta se desilo? Dragana Otašević, Crnogorka koje je naše gore list, živi u Buneos Ajresu, gdje proučava crnogorske iseljenike na prostoru Južne Amerike, njihove puteve i sudbine, fascinirana crnogorskim pjezažom i onim što taj pejzaž krije, poslala mi je seriju forografija obeliska u Vuksanlekićima. Oživjelo je sjećanje na njih. Prisjetio sam se da sam svojvremeno čitao naučni rad Aleksandra Berkuljana (onog što je otkrio aferu nestanka dragocjenosti iz Narodnog meuzje na Cetinju!), a ima osoben pristup civilizacijskim fenomenima na tlu Crne Gore... Kontaktirao sam ga, odmah mi je poslao rad objavljen u Glasniku cetinjskog muzeja. Nekako u isto vrijeme, počinjem da tragam za radom Refika Bešlagića, autoriteta u nauci o stećcima. Kontaktirao sam istoričarku umjetnosti Tijanu Samardžić, koja je s arheologom Predragom Malbašom dala znatan doprinos identifikaciji, proučavanju i valorizaciji stećaka, u kapitalnom naučnom radu Stećci u Crnoj Gori, prvom te vrste kod nas.

Poslala mi je isječak iz Bešlagićevog rada, uz podatak da je objavljen u Glasniku Muzeja Kosova i Methohije, br. 10, 1970. godine u Prištini. Pisao sam Smailu Smaki, da potraži časopis u tamošnjoj, nekada Pokrajinskoj biblioteci, vjerujući da će ga tamo sigurno imati. No, Tijana me je preduhitrila, uspjela je da pronađe i da mi pošalje Bešlagića. Pažljivim iščitavanjem oba rada, stekao sam kompleksniju sliku o nekropoli u Vuksanlekićima. I da ne zaboravim, a držim do faktografije. Albanac iz Dinoše, inženjer (uz izvinjenje što ne mogu da se sjetim njegova imena, tražio je moj roman Teuta, mogla je to biti 2004. godina!), prilikom susreta u ondašnjem hotelu Crna Gora u Podgorici, skrenuo mi je pažnju na lokalitet u Vuksanlekićima. To je vjerovatno i bio razlog što sam se kasnije s Đukićem uputio njemu. Nekoga zovu predjeli, a da ih nijeste vidjeli. Te tajne veze predjela i čovjeka, Darel sugestivno opisuje u knjizi Duh mjesta, kojoj se često vraćam.

Šta Bešlagić kaže

Oko nekropole iz Vuksanlekića pletu se razne legende, prikazujući je kao svojevrsnu misteriju. Šta nauka kaže i kako ovu misteriju rasvjetljava? Bešlagić, autor brojnih studija, čovjek koji je sačinio mapu nekropola stećaka širom ondašnje Jugoslavije, a posebito Bosne i Hercegovine, gdje su prisutni u najvećem, nekroplou u Vuksanlekićima posjetio je daleke 1967. godine, nakon čega je i napisao rad: Stari malisorski nadgrobni spomenici u Vuksan Lekiću. Obzirom da se sreće prvi put s ovom nekropolom, prilično je oprezan u sudovima i vremenskim određenjem. Smješta je u kasni XVII i čitav XVIII vijek. Zaključak izvodi na osnovu izrade spomenika i simbolici koja je na njima. Krst je čest simbol, pa zaključuje da je to vrijeme slabljenja otomanske vlasti, time i slobodniji način razmišljanja i izražavanja, prisutan čak i na ovakvoj vrsti spomenika. Iako bi, kada su neki simboli u pitanju, kao što je: sunce, mjesec, zvijezde, krug, drvo, zmija, ptica, mogla datirati i ranije od vremena koje je naznačio.

No, po njegovom zaključivanju, kamen od kojeg su napravljeni ovi nagrobnici, ne bi se mogao održati do današnjih dana, sa ornamentikom koja je prilično očuvana. Neki simboli, sežu do ilirske i mitologije drugih drevnih naroda, koji su ih koristili. Veoma je intresantno Bešlagićevo čitanje ovog neobičnog kamenja, tumačenje i dovođenje u vezu sa sa sličnim, posebito onim na bosanskohercegovačkim stećcima. On ih određuje kao pozni period stećaka. Zanimljiv je njegov pristup figuralnim predstavama, o čemu u pomenutom radu kaže: “Relativno su brojne i figuralne predstave. Među njima ima nekoliko primjeraka predstava zmija i ptica, dok se većina odnosi na ljude. Zmije su manje ili više stilizovane. Tijelo im je obično vijugasto i povijeno i glava je istaknuta. Jednu zmiju vidimo na drvenom krstu, koji sigurno nije starijeg datuma. Ptice su veoma stilizovane i podsjećaju me na pijetla. Ljudski likovi su različito prikazani. Obično je sam stub zamišljen kao tijelo, a klesar je u gornjem dijelu plastično prikazao glavu ili figure do pojasa, sa naznačenim markantnim djelovima lica (oči, uši, nos, usta), sa rukama koje su opuštene ili malo prekrštene na pojasu ili trbuhu. Najveću pažnju klesar je posvećivao predstavi glave. U nekim slučajevima je tijelo predstavljeno u vidu krsta, ili je na mjestu trupa isklesan krst. U nekoliko slučajeva se vide i djelovi nošnje. Posebno je zanimljiv jedan stub kod koga je njegov gornji dio predstavljen u vidu plastične glave starijeg muškarca (vide se brkovi), a na drugom - većem dijelu spomenika je također predstavljena čitava figura djeteta, sa kratkim haljetkom i malo raskoračenim nogama. Ovlaš urezane ruke, koje su nešto povijene prema vratu djeteta, pripadaju gornjoj figuri. Sve odaje majstora - skulptora“, zaključuje Bešlagić.

Na mene je poseban utisak ostavila plastično i sugestivno prikazana figura žene i djeteta. I pitanje: ko su bili ti vješti klesari koji su tako raskošno pisali po kamenju.

Osim arheološko - naučnih ispitivanja, čime bi se identifikovalo vrijeme nastanka ovih spomenika, interesatno bi bilo sa aspekta istorije umjetnosti, a i psihologije, izučavati figure na spomenicima. To slikovno pismo ne ostavlja ravnodušnim onoga ko ga gleda, a kao da kaže: Tu sam, vidiš me, pročitaj me!

Berkuljanove teze

U pristupu ovom neobičnom rukopisu ispisano po kamenju u Vuksanlekiću, u odnosu na Bešlagića, Aleksandar Berkuljan, ima u nijansama drugačije mišljenje, i tumačenje simbolike. U radu Zaboravljeni - između nagađanja i nemara (Glasnik Narodnog muzeja Crne Gore, knjiga VIII, 2011.) ističe: “Prema kazivanjima stanovnka ovog područja, koji su se po predanju doselili iz brda prije otprilike 300 godina, nekropola je već bila tu kada su došli. Njeni ornamentalni djelovi naknadno su ugrađivani u druge objekte, kao što je slučaj sa Tabljom u Vuksanlekićima, omanjem fortifikacionim objektom sa dvije odbrambene kule i zidom. Na luku unutrašnjih vrata jasno se vidi rozeta, krst i polumjesec.

Posebnost ovog lokaliteta čine upravo simboli i njihove kombinacije, jer na kamenju nema epitafa niti bilo čega što bi moglo ukazati na pisane poruke. Najčešće se kao ukrasi javljaju: zvijezda, rozeta, polumjesec, krst u više varijanti (običan ravni, sa trolisnim završecima ili osmokraki, identičan malteškom...), zmija, mačevi i dupli koncentrični krugovi. Može se naići i na trougao, trapezoide, rombove i motive u obliku krina, palme i drugog drveta. Ponegdje je ukrase teško raspoznati zbog nagrižene površine. Vide se takođe jednostavne muške figure, zatim one s oreolom, obučene u toge nalik rimskim. Tu je „žena pod velom“, sa djetetom ispod sebe. Ivični ukrasi su rađeni uglavnom u vidu tordiranog konopa, kao na stećku ispred Vlaške crkve na Cetinju. Na jednoj horizontalnoj ploči, koja je ranije vjerovatno stajala uspravno, nalazi se isklesan ‘pastirski štap“ sličan kaduceusu, sa spiralama u osnovi, dva para zmija koje gledaju jedna na drugu i krstom i krugu na smamom vrhu. Na prvi pogled forma štapa je veoma slična vladičanskom skiptru sa zmijama, kao direktnom derivatu hermesovskog kaduceusa“, kaže Berkuljan.

Kada je ovaj štap u pitanju, kojeg i Bešlagić primjećuje prilikom posjete nekropoli, on ga prvobitno dovodi u vezu s „djedovskim štapom“, znamenjem poglavrara Crkve bosanske. Kasnije opovrgava ovu tezu, nakon što u Popovu, kod Trebinja, nailazi na stećak sa ovakvim štapom, koji je po natpisu pripada hristjaninu, svešteniku Crkve bosanske najnižeg ranga. Time opovrgava tezu o „djedovskom štapu“. Po simbolici štap pripada grupi znamenja koja se pripisuju manihejcima.

Berkuljan ove spomenike dovodi u vezu s „hačkarima“ (krstašima) grobnim kamenovima u Jermeniji i Gruziji, gdje se mogu vidjeti monolitni stećci, slični onima iz naših krajeva. Na kraju se pita: „Kome ova nekropola zaista pripada, i kakva je bila duhovna orjentacija onih koji su tu sahranjeni, ne može se pouzdano reći. Za sada groblje figurira kao neka vrsta ‘podstanara’, mada na svojoj zemlji, jer je sjećanje na one koji su ga podigli otišlo u zaborav“. Naslov njegovog rada: Zabravljeni - između nagađanja i nemara, najbolje definiše njihov status. Da bi trajali i svjedočili, i kamenje ima vijek, treba ih zaštiti. Radi se o marakantnoj tački na kulturnoj mapi Crne Gore.

Likovi sa obeliska nijemo gledaju, i govorore: Učinite da trajemo. Mi što smo nekada hodili ovom zemljom, kako sada hodite vi! Isto važi i za još jednu markantnu tačku koja se nalazi u istom arealu, ostatke tvrđave na uzvišenju Vranjska gora. U istorijskim izvorima ova strateški važna tačka dovodi se u vezu s događajima koji su se odigrali od 1035. - 1036. pa do Tuđemilske bitke, u kojoj je dukljanski knez Vojislav pobijedio vizantijsku vojsku i od Vizantije zadobio priznanje o nezavisnosti Duklje. Danas je taj hiljadugodišnji svjedok, umjesto adekvatne zaštite, dobio relej. Zašto baš tu, a ne na nekom drugom mjestu?

(Iz neobjavljene knjige Gradovi, sjećanja i snovi)