REDITELJKA FILMA “UMETNOST SEĆANJA” ZA “VIJESTI” O SPOMENICIMA IZ DOBA SOCIJALIZMA

Jelena Radenović: Očuvanje kulturnog nasljeđa - spomeničke skulpture, predstavlja otpor besmislu

Film “Umetnost sećanja” je dokumentarni film posvećen upravo monumentalnim spomenicima podignutim u periodu socijalizma na tlu bivše Jugoslavije

8929 pregleda 129 reakcija 2 komentar(a)
Spomenik palim borcima Bitke na Sutjesci - Tjentište, Foto: Privatna arhiva
Spomenik palim borcima Bitke na Sutjesci - Tjentište, Foto: Privatna arhiva

Napušteni, demolirani, zaboravljeni, a u isto vrijeme i cijenjeni, voljeni, čuvani, nadgledani - takvi su u oku engleskog fotografa Endija Deja (Andy Day) spomenici iz doba socijalizma, podignuti nakon Drugog svjetskog rata na prostoru bivše Jugoslavije, koji sve to dodano opisuje kao: kontradiktorne pojave, kontradiktoran ideološki status, vidljivo dovođenje u pitanje kulturnog značaja...

Jelena Radenović
Jelena Radenovićfoto: Privatna arhiva

Samo u Crnoj Gori ih imamo veliki broj, a znamo li gdje su, koliko njih smo i koliko puta posjetili, kako izgledaju danas? Sagovornica “Vijesti”, rediteljka filma “Umetnost sećanja” Jelena Radenović kaže za spomenike širom regiona da: “vire iz nepokošenih livada i opiru se zaboravu”. Opiru se zaboravu najčešće zahvaljujući turistima iz insotranstva koji s namjerom dođu da ih posjete, zahvaljujući fotografima i umjetnicima sa svih strana svijeta koji nakon obilaska ne kriju svoje oduševljenje njima i predstavljaju ih dalje... Tada ih se i društvo i država sjeti.

Film “Umetnost sećanja” je dokumentarni film posvećen upravo monumentalnim spomenicima podignutim u periodu socijalizma na tlu bivše Jugoslavije. Osnovna namjera filma je da na primjeru spomenika pokaže da će prava umjetnost opstati, naći put do publike i preživjeti smjene ideologija i političkih uređenja. Maestralnost, umjetnost, emociju, angažovanost, važnost i kvalitet ostvarenja Jelene Radenović prepoznala je i nagradila čistom peticom publika ovogodišnjeg Međunarodnog festivala dugometražnog dokumentarnog filma UnderhillFest.

Direktor fotografije je Pablo Ferro Živanović, montažer Spasoje Tufegdžić, a kompozitorka Ana Dukić. Kolor-korekcija je djelo Bore Suela. Organizatorka je bila Jovana Đurić. Za dizajn plakata i vizuelnog materijala je zadužen bio Aleksandar Škorić.

U filmu su učestvovali: Miodrag Živković, Olga Manojlović Pintar, Đorđe Kadijević, Branislav Dimitrijević, Jan Kempenaers, Andy Day, Anđelka Radelić Jovanović, parkur, Jovan Korićanac, Bogdan Cvetković, Marko Baštinac...

Jelena Radenović
Jelena Radenovićfoto: Privatna arhiva

Spomenici podignuti nakon Drugog svjetskog rata koje imamo na tlu bivše Jugoslavije jedinstveno su nasljeđe naše regije, kulturno, umjetničko, antifašističko, revolucionarno, arhitektonsko, istorijsko... Da li ovim filmom i sintagmom “Umjetnost sjećanja” već u samom naslovu opominjete na (potencijalni) zaborav i nebrigu koja prijeti spomenicima danas?

Sjećati se ili da kažem nezaboraviti svoju istoriju, kulturu, značajne pojedince i njihova djela je, čini mi se, ne samo dužnost i obaveza, već i jedini put i način opstanka. To je ono jezgro odakle crpimo snagu i smisao, ali i mudrost (pouke) da se neke stvari nikada ne ponove. Jedan od osnovnih ciljeva filma je bio taj da obratimo pažnju javnosti, prije svega na teritoriji bivše Jugoslavije, na izuzetno umjetničko i kulturno nasljeđe, čija sudbina je krajnje neizvjesna, a njegovo bi propadanje i urušavanje bilo neshvatljiv gubitak za sve nas. Neki od spomenika su srušeni za vrijeme rata devedesetih i to je nepovratno, ali trebalo bi da obratimo pažnju i pokušamo da sačuvamo one spomenike koji su još uvijek tu oko nas.

Jelena Radenović
Jelena Radenovićfoto: Privatna arhiva

Vire iz nepokošenih livada i opiru se zaboravu. Umjetnost i kultura nose u sebi univerzalne vrijednosti koje će spasiti svijet i sačuvati identitet samog čovjeka. U vremenu relativizma i opšte nesigurnosti, u vremenu ratova kada je zavladala logika razaranja tuđeg identiteta, istorije, pamćenja, memorije čovječanstva, u kojima se umjetnička i arhitektonska djela ruše i sravnjavaju sa zemljom, očuvanje kulturnog nasljeđa, odnosno u ovom konkretnom slučaju spomeničke skulpture, predstavlja otpor besmislu. Međutim, da bismo nešto sačuvali prije svega moramo da ga prepoznamo kao vrijedno i značajno.

Gledajući spomenike gledamo u oči simbolu stradanja, ratu kao uzroku, ali i slobodi i borbi kao viziji boljeg društva. Kako su se spomenici mijenjali tokom vremena i kakvi su danas, šta predstavljaju i na šta nas opominju u ovom trenutku u kojem se danas nalazimo? Kaže istoričar umjetnosti Branislav Dimitrijević u Vašem filmu da su ti spomenici zapravo bili “potreba za jugoslovenskim identitetom”. Da li smo, kroz spomenike, zadržali to kolektivno sjećanje, zajednički identitet?

Spomenici su proizvodi ljudskog duha talentovanih pojedinaca i zajedničkih (udruženih) napora u njihovoj izgradnji. Oni slave određene vrijednosti, čuvaju kolektivno sjećanje i predstavljaju materijalizovane podsjetnike da je moguće vratiti se na pravi put, gdje umjetnost igra značajnu ulogu u vaspitavanju društva. Danas je gotovo nevjerovatno kakvu su ulogu i značaj imali ovi spomenici i memorijalni kompleksi za tadašnje društvo. Oni su se redovno obilazili na putu za more ili planinu, na ekskurzijama, organizovanim izletima radnika, raznih kolektiva. Spomenik na Tjentištu je posjećivalo oko milion ljudi godišnje! Kultura i umjetnost su bili neodvojivi dio novog sistema vrijednosti, koji je trebalo da se uspostavi i zaživi. I to veoma modernog, progresivnog društva, pa su otud i ovi spomenici modernistički, apstraktni, izuzetni i za ono, ali i za ovo današnje vrijeme.

Belgijski fotograf, profesor Jan Kempenaers govori o svojim impresijama i primjećuje da je tužno što sada niko ne vodi računa o spomenicima, Endi Dej koristi niz termina koji djeluju okrutno, ali su istiniti: napušteni, demolirani, zaboravljeni, a u isto vrijeme i cijenjeni, voljeni, čuvani, nadgledani; kontradiktorna pojava, kontradiktoran ideološki status; kulturni značaj doveden je u pitanje i to se vidi... Kako se svi mi u regionu ophodimo prema spomenicima, da li znamo dovoljno i da li brinemo dovoljno, koji su Vaši zaključci? Ako se vidi sve ovo što navode Vaši sagovornici u filmu, zašto pristajemo da budemo svjedoci tome?

Nažalost, mi smo društva kojima kao da je potrebno da neko sa strane kaže da nešto vrijedi da bismo povjerovali u kvalitet onoga što imamo. Belgijski fotograf, profesor Kempenaers je prvi postavio fotografije spomenika onlajn, čime je izazvao buru reakcija i od tog momenta oni postaju hit na internetu. Kada smo ga intervjuisali u Antverpenu, zahvalila sam mu se na ogromnom doprinosu koji je učinio za naše kulturno nasljeđe, a on mi je rekao da ga nikada niko iz čitave bivše Jugoslavije nije kontaktirao prije nas, uprkos tome što su njegove fotografije spomenika izlagane i obišle cijeli svijet. Drugi sagovornik u filmu, engleski fotograf Endi Dej, takođe je prvi put vidio spomenike na internetu upravo zahvaljujući Kempenaersovim fotografijama.

Spomenik revolucije naroda Moslavine - Podgarić
Spomenik revolucije naroda Moslavine - Podgarić foto: Privatna arhiva

Kruna ovog interesovanja je šestomjesečna izložba u jednom od najvažnijih muzeja moderne umjetnosti na svetu, MOMA muzeju u Njujorku. Kadrovima sa ove izložbe i počinje film, jer je ona najbolji dokaz koliko su ovi spomenici i danas značajni. Međutim, sve ovo nije bilo dovoljno da dobijemo finansijsku pomoć za snimanje filma niti od jedne institucije. Mislim da ova činjenica najbolje ilustruje odnos države prema ovoj temi. Film sam na kraju finansirala sama, uz dragocjenu pomoć kolega i prijatelja. Ponosna sam što je prikazan čak na Univerzitetu u Tokiju u okviru projekta “Cinema Yugo” i što su japanski studenti imali priliku da se upoznaju sa spomenicima. U anketi koja je sprovedena tokom onlajn razgovora o filmu, sto odsto njih je reklo da bi voljelo da posjeti spomenike i da ih vidi uživo.

Istoričarka Olga Manojlović Pintar, jedna od sagovornica u filmu, kaže: “Spomenik je oduvijek predstavljao jednu vrstu materijalizacije sjećanja”, a zatim i “Kroz proces izgradnje spomenika gradilo se samo društvo”. Koliko je sve to uticalo na društvo tada, a čega se danas sjećamo? Da li kroz Vaš film prikazujete i taj segment “izgradnje” Jugoslavije, “jugoslovenstva” u onom lijepom svjetlu u kojem se danas o tome priča među generacijama koje se prisjećaju i pripovijedaju o tome svojoj djeci, unučadima?

Bila sam vrlo oprezna kada je riječ o Jugoslaviji, trudeći se da je ne idealizujemo, jer to je i vrijeme Golog otoka, hapšenja, nacionalizacije privatne svojine itd. Sa druge strane, to je vrijeme u kome je bilo moguće mnogo toga što je danas nezamislivo. Da umjetnik uspije i postane veliko ime isključivo na osnovu svog talenta.... Da na konkursima komisija, sastavljena od najeminentnijih stručnjaka, bira najbolje rješenje, pa makar i nepoznatog autora. Da država ulaže ozbiljna sredstva u sve grane umjetnosti.

Spomenik palim borcima Bitke na Sutjesci - Tjentište
Spomenik palim borcima Bitke na Sutjesci - Tjentištefoto: Privatna arhiva

Da se grade i otvaraju muzeji, da se organizovano posjećuju izložbe. Da umjetnost i kultura budu konstitutativni elementi u izgradnji društva. Da se obrazovanje, rad, vještina poštuju i da mladi ljudi imaju šansu da se ostvare. Ovo danas zvuči gotovo utopijski. Često se zapitam po čemu će nas da pamte, šta je to što ćemo mi ostaviti za sobom…

Pored svega ovoga, kakva je njihova umjetnička, arhitektonska vrijednost, da li je to onaj “komunizam/socijalizam” od kojeg se bježalo ili bježi ili je pak neka apstrakcija, futurizam, savremenost, a svevremenost?

Univerzalnost ovih spomenika ogleda se kako u formi koja je prilično smjela, moderna, tako i u univerzalnim vrijednostima koje spomenici komuniciraju. Zanimljiva je ta netipična otvorenost jugoslovenskog režima prema apstraktnim spomenicima, koji definitivno pokazuju otklon od socrealizma, koji je tada harao Istočnom Evropom. Spomenici su kompletno apstraktni, lišeni kulta ličnosti, izgledaju poput skulptura u otvorenom muzeju, više nego uobičajeni ratni memorijali puni patosa i patetike. Nije riječ o prikazima velikih vođa, nemaju simbole komunizma kao što su zvijezde ili isklesani radnici, geometrijskih su oblika koji podsjećaju na kristale ili latice cveća. Iako je riječ o spomenicima slavne prošlosti, njihova morfologija i dizajn su moderni, čak i futuristički, te i zbog svoje ljepote zaslužuju poštovanje, kao i zbog tehničkih aspekata njihovog izvođenja u prostoru. Napravljeni su od neuništivih materijala kao što su beton, čelik i granit. Njihov oblik i veličina, kako su smješteni i uklopljeni u pejzaž, umjetnički kvalitet i danas zadivljuju posjetioce. Čak i kroz spomenike možemo vidjeti da smo mi ovdje imali neki drugačiji komunizam.

Moram istaći da je publika festivala Underhill film ocijenila čistom peticom! Koliko Vam znači ta nagrada i imate li neke planove za dalje, za neke nove festivale, projekcije, dalji život filma?

Jako me je obradovala ova nagrada, posebno jer dolazi od publike. Već iste večeri nakon projekcije sam na Fejsbuku dobila nekoliko predivnih poruka od nepoznatih ljudi koji su pogledali film. Takve stvari vam ispune dušu i daju smisao. Sljedeća stanica je festival SEEfest u Los Anđelesu, a otvoreni smo za sve pozive. Jednu divnu, vanfestivalsku projekciju je organizovala novinarka Vera Marjanović u Beču, sala je bila puna, a reakcije veoma emotivne. Što se tiče regionalnog prikazivanja, film je sada u rukama distributerske kuće “Five Stars”, tako da smo na kraju dobili značajnu podršku da dođemo do šire publike. A i volimo te petice!

Spomenik palim borcima Bitke na Sutjesci - Tjentište
Spomenik palim borcima Bitke na Sutjesci - Tjentištefoto: Privatna arhiva

Da li njegujemo kulturu sjećanja danas, ali i obazrivost da ne podlegnemo greškama iz prošlosti?

Nažalost, ne. Živimo ubrzano, ne osvrćemo se. Tim brzim tempom često maskiramo nezadovoljstvo, ne preuzimamo odgovornost za događaje i ne udubljujemo se u situaciju oko nas. Vjerujem da nas takav stav nikuda neće dovesti. Narastajući fašizam i nacionalizam postaju ozbiljna prijetnja i ako što prije ne stavimo sve te razmirice po strani, uništićemo posljednje tragove čovječnosti na ovim prostorima. Stvoriti i sagraditi nešto je težak i dugotrajan proces, a rušiti je lako, naročito ako vas u tome ne ometa savjest.

Da li biste nešto poručili ili dodali?

Za kraj bih citirala ruskog pjesnika Majakovskog da “umjetnost nije ogledalo koje odražava svijet, već čekić sa kojim ga treba oblikovati!”. Ako ne sačuvamo kulturno nasljeđe i ne nastavimo da podržavamo visoku umjetnost i kulturu, kako kaže Đorđe Kadijević na kraju filma, možda će i postojati neki traljavi svijet, ali će biti jako teško živeti u tom svijetu…

Veličanstveni spomenik i njegov autor

Meni je bilo zadovoljstvo slušati i skulptora Miodraga Živkovića, koji je autor nekih od tih spomenika - njegova sjećanja su neprocjenjiva. Šta je Vama sa snimanja ostalo posebno u pamćenju, da li biste nešto podijelili sa čitaocima?

Profesor Miodrag Živković ili kako ga svi jednostavno zovu Žile, nije samo veliki vajar (možda trenutno najveći živi vajar u ovom regionu), već i veliki čovjek. On se još uvijek, u svojoj 92. godini neobično raduje životu, svakoj kafici i razgovoru, još uvijek pravi skice i planira velike skulptorske projekte. Nikada neću zaboraviti kada me je tokom rada na filmu, jedno veče obavijestio da sjutra putuje na Tjentište, da su ga pozvali da im odnese nacrte i projekat, koji je on sačuvao do ovih dana, nakon što se odvalio veliki dio brda usljed klizišta. Odmah sam mu rekla da idemo i mi sa njim. Međutim, te noći je napadao veliki snijeg i kada smo ujutru došli u podnožje spomenika, djelovalo je kao da smo dolazili uzalud. Onda je Žile rekao: “Ja odoh gore da vidim spomenik!” i krenuo brzinom uzbuđenog dječaka, tako da je direktor fotografije Pablo Ferro Živanović doslovno potrčao kroz snijeg za njim. Tako su nastali neki od najljepših snimaka u filmu. Veličanstveni bijeli spomenik u bijelom snijegu i njegov autor, ponovo zajedno poslije više od trideset godina...

Jedini način da remek-djela opstanu je da ih odvojimo od politike

Da li su dovoljno “valorizovani”, ima li prostora za njihovu dodatnu popularizaciju, možda više u duhovnom, istorijskom, epohalnom kontekstu nego materijalnom, turističkom (mada i tom)?

Zanimljivo je da interesovanje stranih turista, fotografa, istoričara i teoretičara umjetnosti za spomeničko nasljeđe našeg regiona, daleko prevazilazi lokalno. Međutim, ono često ne ide dalje od vizuelnog aspekta spomenika, pa sam i zbog toga imala potrebu da u filmu objasnim razloge njihovog podizanja, da ih stavim u širi kontekst društvenih okolnosti i modernističke skulpture, da istaknem njihovu svrhu, antifašističku poruku i afirmaciju univerzalnih vrijednosti kao što su vjera u pravdu, ljubav prema svojoj zemlji, zajedništvo, solidarnost.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu - Nikšić
Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu - Nikšić foto: Privatna arhiva

Međutim, kada je riječ o interesovanju ljudi sa ovih prostora, neminovna povezanost sa Jugoslavijom i vladavinom Tita, stavlja spomenike u taj komplikovan položaj u kome, bojim se, neće moći još dugo da opstanu. Naime, nakon krvavog raspada, u svim novonastalim državama Jugoslavija nije omiljena tema. Mi nemamo formiran stav prema toj zajedničkoj državi u kojoj smo živjeli, a političari pokušavaju, već evo dvije decenije, da nas ubijede da sada živimo mnogo bolje.