Istanbul je grad bogate, raznolike i očaravajuće istorije, a opet, lošeg pamćenja.
Možete hodati ulicama satima, a da ne naiđete ni na jednu ploču ili stauu koja svjedoči o složenosti njegovog urbanog nasljeđa. Možete proći pored osmanskog groblja - a da ne možete ni naslutiti, osim ako ne možete pročitati natpise sa nadgrobnih spomenika - da su ljudi tu sahranjeni. Turska je, uopšte uzev, danas društvo kolektivne amnezije. Čitav je njen odnos prema prošlosti prepun pukotina, prigodnih zaborava, tišine.
Rezultat je praznina u istorijskom znanju i razumijevanju, koja se zatim popunjava ili islamističko-religijskim ili ultranacionalističkim interpretacijama prošlosti ili, prečesto, opasnom kombinacijom oboje. I iako je istina da svaka nacionalna država ima svoju zvaničnu verziju prošlosti, koju pišu pobjednici, postoji razlika između toga kako demokratije i nedemokratije bilježe svoju istoriju.
U funkcionalnoj demokratiji možete naići na mnoštvo priča - i iz muške i iz ženske perspektive (his-tory, herstory prim. prev.) - prije nego li na jednu verziju. Možete ući u knjižaru i kupiti knjige koje daju glas tišini, osvijetliti ono što dominantni narativ želi da zaboravite. Autori tih knjiga ili novinari koji stoje iza tih članaka nisu uhapšeni niti procesuirani.
U mojoj rodnoj Turskoj, međutim, dominantni istorijski narativ viče veoma glasno, utišavajući sve ostalo. Način na koji se istorija predaje u školi i propagira kroz popularnu kulturu, sistematski briše manjine, raznovrsnost i istine: kakav je bio život žena u Osmanskom carstvu? Ili robova? Ili Jermena, Jevreja, Grka, Alevita, Roma, Kurda, jeretičkih mistika? Svakog ko je gurnut na periferiju; kakve su bile njihove priče?
Upravo u skladu s tim trebali bismo razmišljati o nedavnoj odluci turske vlade o pretvaranju Svete Mudrosti u džamiju.
Arhitektonsko, kulturno i umjetničko remek-djelo, Sveta Mudrost jedinstvena je na toliko mnogo načina. Takođe, ima ogromnu simboličku vrijednost. Izgrađena za vrijeme Vizantijskog carstva kao pravoslavna hrišćanska katedrala, dovršena je 537. nevjerovatnom brzinom, za nešto manje od šest godina. Takva je bila želja cara Justinijana da svijetu dokaže svoju veličinu - priča se da je, ulazeći u dovršenu građevinu, uskliknuo: “Solomone, prevazišao sam te”.
Ostala je istočna pravoslavna crkva skoro 900 godina (osim nakratko, kad su je krstaši pretvorili u katoličku crkvu) dok Osmanlije nisu zauzele Istanbul 1453. Nakon osvajanja grada, sultan Mehmed Osvajač pretvorio ju je u džamiju, i tako je ostalo oko 480 godina. Ovakve prisilne prenamjene nisu se dogodile samo u Istanbulu. Od Španije do Grčke, postoje mnoge džamije koje su pretvorene u crkve; velika džamija iz Kordobe (šp. Mezquita de Córdoba) primjer je koji se ističe. Ono što je bilo neobično kod Aja Sofije jeste da je 1934. godine, pod Ataturkom, kad je Turska postala moderna nacionalna država, istorijska građevina pretvorena u muzej, sekularni prostor. A ovo je ostavština koju je Erdogan sada odlučan da poništi.
Unutrašnjost Svete Mudrosti, puna izvrsnih umjetničkih djela, jednako je zadivljujuća kao i njena arhitektura. Vizantinci, koji su sebe smatrali prirodnim nasljednicima drevnog Rima, ukrasili su mjesto dragocjenim mozaicima naglašavajući ove svoje tvrdnje. Mozaik koji me je oduvijek najviše impresionirao prikazuje caricu Zoju, sa njenim velikim očima, impresivnim nosom i oštrom inteligencijom; moćnu vladarku koja je imala tri muža (zahtijevala je da se kamenčići mozaika koji prikazuju lice muža svaki put mijenjaju kako bi se podudarali). Drugi je mozaik na kojem je Bogorodica, koja u krilu drži malog Hrista. Takvim složenim vizantijskim mozaicima tada su dodata prekrasna djela islamske kaligrafije. Iznad masivnih stubova, stih iz Kurana: “Alah je svjetlost neba i Zemlje”. Svi oni naseljavaju isti prostor.
I to je bila izuzetna osobenost Aja Sofije. Ne ono što je bila kao crkva, ne ono što je bila kao džamija, već činjenica da je kroz čitav svoj put spajala različite kulture, vjeru i sekularizam, kosmopolitsku baštinu i lokalnu istoriju, preplićući religiju, politiku, kulturu i umjetnosti. Upravo je ta složena istorija gurnuta u stranu 10. jula, kada je predsjednik Erdogan naredio da se zgrada otvori za muslimanske molitve nakon što joj je sud oduzeo status muzeja. Zgradom starom 1.500 godina, dijelom Uneskove svjetske baštine, nekad je upravljalo Ministarstvo kulture, ali je sada delegirana Upravi za vjerska pitanja.
Istraživanje Metropola pokazalo je da većina turskog javnog mnjenja vjeruje da politička dobit stoji iza odluke da se raspali rasprava na ovu temu. Turska privreda, koja je tako dugo u opadanju, dodatno je opterećena rastućom nezaposlenošću i krizom izazvanom virusom korona, a čini se da je ovaj posljednji potez predsjednika Erdogana privlačan njegovoj tradicionalnoj političkoj bazi.
„Pravo turske nacije na Aja Sofiju nije manje od prava onih koje su je izgradili prije 1.500 godina, nego je još veće”, rekao je, navodno, Erdogan u govoru naciji najavljujući ovaj potez, a mnogi su kasnije na društvenim medijima prozvali odluku “drugim osvajanjem”. Neki opozicioni čelnici čak su se pridružili tom horu, rekavši da bi željeli da prisustvuju prvoj molitvi.
U međuvremenu, turske manjine, sekularisti, liberali i naprednjaci na sve gledaju teška srca. Jermensko-turski poslanik Garo Pajlan napisao je na Instagramu: “Ovo je tužan dan za hrišćane i za sve koji su vjerovali u pluralističku Tursku”. Erdogan “ne može dati hljeb ljudima, pa daje više radikalizma muslimanskoj većini”, dodao je u intervjuu za NBC. Prije nego što je odluka objavljena, Faik Ozturk, portparol glavne turske pozicione stranke, primijetio je da su oni koji su javno kritikovali predlog rizikovali da budu označeni kao izdajice svoje nacije.
Ali ništa od toga ne mijenja činjenicu da je Sveta Mudrost starija od bilo koje vlade. Ovaj dragulj arhitekture, umjetnosti i istorije ne pripada nijednom plemenu niti bilo kojoj političkoj stranci, lijevoj ili desnoj. Aja Sofija pripada i hrišćanima i muslimanima. I više od toga - pripada cijelom čovječanstvu. Sadašnja generacija Turaka je ne posjeduje; mi možemo biti samo privremeni čuvari budućnosti. Ova je jedinstvena građevina, sa svim svojim pričama, trebala ostati muzej, svetovni prostor, njena masivna vrata trebalo je otvoriti svima, ljudima svih vjera ili nikakve - jer je njena kupola dovoljno velika da može obuhvatiti cijelo čovječanstvo.
Autorka je najpoznatija savremena turska književnica i aktivistkinja
Prevela: Nina Vujačić
Bonus video:
