RAJKA GLUŠICA: CRNOGORSKI JEZIČKI NACIONALIZAM 2.

Agresivnost, isključivost i mržnja

Iz knjige prof. Rajke Glušice koja je nedavno izašla u prestižnoj ediciji “XX vek” nakon poglavlja o srpskom, objavljujemo i dio posvećen crnogorskom jezičkom nacionalizmu

3252 pregleda 5 komentar(a)
Slika Rene Magrita, Foto: Abebooks
Slika Rene Magrita, Foto: Abebooks

(Nastavak)

3. Crnogorski jezički nacionalisti njeguju i mit o posebnom porijeklu, pa tvrde da je crnogorski jezik kao poseban donijet iz prapostojbine iz Polablja-Pomorja (današnja istočna Njemačka), nastao je iz izumrlog polapskog i nema zajedničko porijeklo sa drugim južnoslovenskim jezicima, pa se zbog toga i razlikuje od njih. Tvorci ovih ideja su Vojislav P. Nikčević i Radoslav Rotković. Prvi ističe: „...došao sam do zaključka da se praizvor i prototip crnogorskog jezika nalazi u polapskom jeziku iz Polablja-Pomorja“ (Nikčević 2004: 45–46), ili „Crnogorski (i)jekavski izgovorni kompleks u polapskome (i)jekavskom jezičkom arealu nalazi najpotpuniji i najadekvatniji izgovorni prototip. Iz toga jasno proizilazi da su Crnogorci svoj etos i jezik formirali samosvojnijem razvojem u posebnim (prirodnijem) i istorijskim uslovima, najvjerovatnije od doseljenih slovenskih plemena iz Polablja i njihova jezika u susretu, dodiru u međusobnome prožimanju s balkanskijem starośediocima i zatečenim jezičkim balkanskim supstratom“ (Nikčević 1993: 89). Radoslav Rotković u knjigama Odakle su došli preci Crnogoraca i Jezikoslovne studije „dokazuje“ te teze upoređujući toponime u Polablju i Crnoj Gori. Iako su ove tvrdnje nepouzdane i nenaučne (Greenberg 2005: 110), i dalje ih zastupaju njihovi nasljednici sa FCJK na čelu sa dekanom A. Čirgićem koji kaže da crnogorski jezik „pośeduje i vlastito porijeklo koje nije isto s porijeklom srpskog jezika“ (2007a: 415–422) i time opovrgava sve do sada poznato u genealoškoj lingvistici i klasifikaciji jezika.

Knjiga R. Glušice
Knjiga R. Glušicefoto: Dereta

4. Sa mitovima o autohtonosti crnogorskog jezika i njegovog posebnog porijekla korespondira i mit da je crnogorski jezik različit od ostalih južnoslovenskih jezika, prije svega od srpskog, hrvatskog i bosanskog što svi crnogorski jezički nacionalisti eksplicitno i tvrde. Citiraćemo A. Čirgića koji u radu naslovljenom Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi ne zbore istijem, već svako svojijem jezikom kaže: „Na nivou saznanja koja imamo u XXI vijeku, s punom odgovornošću se može tvrditi da Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi ne govore istijem već četirima različitijem jezicima, koji, naravno, nijesu različiti do nerazumijevanja (samo u okviru štokavštine), već je kriterijum njihova razgraničenja prvjenstveno, ali ne i isključivo, sociolingvistički i etnopsihološki.... Jedna im je polazišna osnova (štokavska), ali standardni jezici proistekli iz nje nijesu i ne mogu biti isti jer su se stvarali u posebnijem prirodnim i povijesnijem uslovima u okviru posebnih narodnosnijeh i nacionalnih zajednica“ (2007: 94).

Miljenik vlasti: Čirgić i Brajović
Miljenik vlasti: Čirgić i Brajović foto: Scg

O Čirgićevoj tvrdnji „da Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi ne govore istijem već četirima različitijem jezicima“ možemo „s punom odgovornošću“ reći da nije tačna i da je u kontradikciji sa činjeničnim stanjem. Standardni jezici bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski ili preciznije rečeno, standardne varijante policentričnog srpskohrvatskog jezika, ne mogu se lingvistički posmatrati kao različiti jezici, uprkos različitim lingvonimima, jer im je standardološka osnova ista i razumljivost među govornicima skoro stopostotna. Razlike među njima, naravno, postoje, kao uostalom i među varijantama drugih policentričnih jezika, ali one nijesu sistemske prirode, ne ugrožavaju razumljivost i nesmetanu komunikaciju i predstavljaju minornost (uprkos nastojanjima jezičkih nacionalista da ih uvećaju) u odnosu na ono što je isto i zajedničko.

5. Nacionalizam ne može da funkcioniše bez mita o naciji žrtvi, vjekovnom ugnjetavanju i nepravdama podnesenim od nacije neprijatelja. Taj mit je sveprisutan u radovima crnogorskih jezičkih nacionalista koji tvrde da su crnogorska nacija i crnogorski jezik bili paćenici i žrtve kroz istoriju, te bili izloženi raznim nepočinstvima, čak i zločinima koji se danas upravo zalaganjem „utemeljivača montenegristike“ i njihovih sljedbenika - ispravljaju. Ovaj mit nudi dugu listu istorijskih nepravdi i ponižavanja od strane okupatorske i unifikatorske srpske sile, koja je crnogorski jezik pokušavala asimilovati, uništiti, zatrijeti, pa u knjigama crnogorskih jezičkih nacionalista čitamo: „Već oko stoljeće i po nad Crnogorcima se vrši etnocid i nad jezikom crnogorskijem lingvocid“ (Nikčević 2005: 12). Srećom tu je spasilac koji čini sve da „povrne“ umirući jezik (zbog toga herojskog čina od svojih nasljednika proglašen je utemeljivačem montenegristike), koji kaže: „Svakijem danom sve veće, nezaustavljivo umiranje crnogorskog jezika predstavlja glavni motiv koji me pokrenuo da napišem ova Pravila. Njima se želi taj proces preśeći, zaustaviti i, koliko je to u ovome trenutku moguće, povrnuti nešto od njegova blistavoga sjaja iz prošlosti“ (Nikčević 1993a: 29). Takvim pregalaštvom izbavitelj crnogorskog jezika želi da ublaži „zločin koji je prema njemu učinjen“ i preuzme „obavezu da se nešto za nj učini“ (Nikčević 1993a: 29).

 V. P. Nikčević
V. P. Nikčević foto: Dokumen.tips

I nasljednici revnosno ponavljaju isto: „Crnogorci govore crnogorskijem jezikom, jezikom koji kontinuirano postoji u svome prekohiljadugodišnjem trajanju i koji je u pośljednjijeh sto i pedeset godina bio na udaru srpske jezičke unitarizacije i homogenizacije.“ (Čirgić 2007: 97). Ponešto se sa tog njihovog popisa nepravdi oslanja na istorijske činjenice, ali od toga ne treba praviti mitove, već naučno i sveobuhvatno sagledati, opisati i protumačiti događaje i njihove posljedice, da bi se na zdravim osnovama gradili odnosi u vlastitoj sociokulturnoj sredini, ali i sa susjednim narodima. Najgore je kad se nacionalizmom odgovori na nacionalizam, što se često dešava, naročito kad je ugroženost realna i intenzivna.

6. Mitsko je i stanovište da su uprkos sili i nepravdi crnogorska nacija žrtva, kao i njen jezik žrtva, vjekovima odolijevali, opstajali i sačuvali svoju suštinu za današnje obnovitelje i spasitelje koji čine sve „da se ispravi teška istorijska nepravda prema samome crnogorskom jeziku“ iako su svjesni „da se dosadašnja loša sudbina crnogorskoga jezika ne može preko noći preokrenuti i ispraviti“ (Stijepović, str. 9). Da su na dobrom putu svjedoče riječi najpozvanijeg: „Po prvi put u Crnoj Gori postoji jasna jezička politika afirmacije crnogorskoga jezika. Donedavno crnogorski jezik i nauka o njemu pripadali su ilegali, rijetkim i posvećenim pojedincima i neoficijelnim institucijama.“ (Crnogorski jezik u javnoj upotrebi, Čirgić, str. 15). Ovo znači da je sada jezik ilegalac, zahvaljujući „rijetkim i posvećenim“ posjednicima tog jezika (V. Nikčević, R. Rotković i poneko još), koji su ga skrivali i čuvali u tajnosti, postao legalan i dio zvanične politike, a u „oficijelnoj instituciji“ Institutu za crnogorski jezik i književnost dobio svoje afirmatore i čuvare. Tako je konačno od sigurne smrti u ilegali ili izgnanstvu spašen crnogorski jezik, a njegova svijetla budućnost na Institutu, kasnije Fakultetu za crnogorski jezik i književnost - zagarantovana.

7. Nacionalistički mit o postojanju nacije neprijatelja koja ugrožava crnogorsku naciju i njen jezik, kao neprijatelja prepoznaje prije svega srpsku naciju i njenu asimilatorsku politiku. Mit o srpskom jezičkom unitarizmu, razvijen u Crnoj Gori i Hrvatskoj, stvorio je zajedničkog neprijatelja ali i spremnost hrvatskih jezičkih nacionalista da podržavaju crnogorske u otporu prema tom navodnom unitarizmu. Ovo je ujedno i odgovor na pitanje otkud u kodifikaciji crnogorskog jezika toliko Hrvata, čemu treba dodati i jak finansijski motiv, tj. visoke honorare za uloženi „trud“ i „pomoć“. Naracija o naciji mučeniku i naciji tlačitelju u knjigama crnogorskih jezičkih nacionalista zauzima skoro centralno mjesto. Od brojnih citata iz Nikčevićevih radova navodimo ovaj: „Gotovo cijeli XX vijek... ispunjen je svesrpskijem lingvocentrizmom i etnocentrizmom, nasilnijem naturanjem srpskoga kao hegemonističkog jezika...“ (2005: 50). Iste stavove ponavlja nasljednik, tvrdeći kako su crnogorski jezik koristili crnogorski pisci i drugi govornici „do unazad stotinak godina kad je brigu o jeziku u Crnoj Gori preuzela bratska Srbija. Od tada počinje zatiranje i asimilacija jezika crnogorskoga. A u periodu između dva svjetska rata čak i ijekavica je bila zabranjena“ (Čirgić 2007: 177). Opet A. Čirgić olako iznosi podatke koji ne odgovaraju stvarnim istorijskim činjenicama, nikad, pa ni imeđu dva svjetska rata, nijednim pravnim aktom ili pravopisom ijekavica nije zabranjivana u Crnoj Gori.

Dalje, u radovima crnogorskih jezičkih nacionalista čitamo tvrdnje da je od strane srpskih unitarista i asimilatora crnogorski jezik prognan ili je pobjegao, pa ga oni definišu kao „izgnanika koji traži svoje neotuđivo pravo da se vrne doma“ (Rotković 2009: 324), a onda ga tek pristiglog iz egzila i XIX vijeka, nameću kao savremeni standardni idiom i tako ispravljaju „istorijsku nepravdu“ nanesenu mu od nacije neprijatelja. Motiv izgnanstva jezika njeguju i srpski jezički nacionalisti:

Srpski jezik se otresa od srama,

Vraća se kući iz dugog izgnanstva,

sit dovijanja, gmizanja, podanstva,

Ledenu grbu sa sebe odlama (Matija Bećković, Pobuna jezika).

Ovi stihovi su stavljeni kao moto u radu poznatog srpskog lingviste koji tvrdi da se srpski jezik nakon gotovo stopedesetogodišnjeg „stranputičenja“ vraća kući (Kovačević 1999: 9). Samo kad bi nam autori ovakvih tvrdnji još rekli gdje to po vijek i po izbijaju jezici, te jesu li crnogorski i srpski bili zajedno u egzilu, budući da su bili izgnani u istom vremenskom periodu.

Ako isključimo pitanje imenovanja jezika, pa govorimo o jezičkoj ugroženosti, asimilaciji, zatiranju ili lingvocidu crnogorskog jezika, naučne činjenice pokazuju sasvim drugu sliku od one koju nacionalisti ističu. Sva ozbiljnija istraživanja, naročito ona obavljena od brojnih inostranih lingvista, pokazuju da je jugoslovenska (SFRJ) jezička politika, i na planu zakonskih odredbi o jeziku i na planu prakse, te na planu varijanata srpskohrvatskog jezika (dvije varijante: srpska i hrvatska i dva književnojezička izraza: bosanskohercegovčki i crnogorski) i na međujezičkom planu: bila uzor u svijetu po svojoj demokratičnosti. U knjizi Jezik i nacionalizam citiraju se brojna istraživanja stranih autora sa takvim zaključcima: „U Jugoslaviji je mnogo toga učinjeno i investirano kako bi se zadržala ravnopravnost jezika govorenih u njoj: izgradnja višejezičnog školskog sistema, publikacije svih vrsta, televizijski i radioprogrami, istraživanja itd“ (Blum); „Toliko se vodilo računa o svim narodima da druga Jugoslavija zaslužuje neograničeno priznanje što se tiče aspekta prava naroda“ (Sundhaussen); ili „Pazilo se da nijedna nacija ne bude zakinuta: po davanju prava različitim nacijama Jugoslavija je bila jedina zemlja na svijetu koja je dosegla najveći mogući stupanj“ (Mappes-Niediek, svi citati iz Kordić 2010: 289).

S. Kordić na Trgu pjesnika u Budvi
S. Kordić na Trgu pjesnika u Budvifoto: Arhiva Vijesti

Što se tiče razdoblja između dva svjetska rata, takođe se mora oprezno govoriti o jezičkom unitarizmu, a kamoli o lingvocidu. Nikad u Crnoj Gori nije zabranjivan ijekavski izgovor u standardnom jeziku, Vukov jezički model zasnivao se na „južnom“, tj. ijekavskom narječju kojem pripada sva Crna Gora, standardni srpskohrvatski ima za osnovicu novoštokavske ijekavske govore kojima pripada sjeverozapadni dio Crne Gore, ili skoro polovina njene teritorije. Zatim, u Belićevim pravopisima između dva svjetska rata ijekavica je bila ravnopravna sa ekavicom. To što neke karakteristike crnogorskog narodnih govora nijesu ušle u srpskohrvatsku normu, potpuno je logičan slijed standardoloških procesa ujednačavanja i stvaranja zajedničkog standarda koji je nadnacionalan i nadregionalan. Što se tiče nemanja znatnijeg uticaja u odlučivanju o zajedničkom standardu i njegovom imenu, tu su veću ulogu igrale društveno-istorijske, ekonomske i kulturno-prosvjetne prilike u Crnoj Gori toga vremana, prije svega nepostojanje naučnih i obrazovnih visokoškolskih institucija i kadrova, slaba ekonomska moć zemlje i mali broj govornika, nego „nacija neprijatelj“ i njena politika.

8. Pored mita o spoljašnjim neprijateljima, nacionalizam počiva i na mitu o unutrašnjim neprijateljima ili izdajnicima nacionalnih interesa, protiv kojih se treba oštro boriti svim sredstvima, pa je obračun sa njima žešći i suroviji nego sa onima označenim kao spoljašnji neprijatelji. Prema ocjeni crnogorskih jezičkih nacionalista unutrašnji neprijatelji države, nacije i crnogorskog jezika su svi oni koji ne prihvataju novopropisana pravopisna rješenja, jotovane oblike i nove „foneme“, već se drže ustaljenih pravopisnih navika. Naročito su opasni oni koji ukazuju na nacionalističke aspekte aktuelne jezičke politike. Protivnik jezičkog nacionalizma i crnogorskog i srpskog u Crnoj Gori je dio nastavnog kadra na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti Filozofskog/Filološkog fakulteta u Nikšiću, pa nas crnogorski nacionalisti proglašavaju velikosrpskim nacionalistkinjama i četnikušama, a srpski - crnogorskim ekstreministkinjama. Koleginicama Tatjani Bečanović, Zorici Radulović i meni, koje smo se u Savjetu za standardizaciju crnogorskog jezika borile protiv nenaučnog pristupa kodifikaciji jezika, javno su pripisivane razne kvalifikacije, optuživali su nas za neznanje, strah, velikosrpski nacionalizam i podaništvo, lijenost, nadobudnost, prijetili nam preko medija limenim sanducima, profesionalnom likvidacijom, objavljivanjem naših rukopisa predatih Ministarstvu iz kojih bi javnost saznala kolikih je razmjera naše neznanje i koliko su naše naučne biografije bez pokrića, a sve je bilo dio plana kako diskreditovati, ućutkati i uništiti one koji različito misle. Agresivnost, isključivost i mržnja glavne su karakteristike nacionalističkog diskursa.

T. Đurišić - Bečanović
T. Đurišić - Bečanović

Naš se Studijski program zbog neprihvatanja nacionalističkih i nenaučnih stavova o crnogorskom jeziku i nepodržavanja aktuelne jezičke politike u Crnoj Gori, optužuje da „slijedi praksu stopedesetogodišnje jezikoslovne negacije Crne Gore“, te da ga kao „najjačeg anticrnogorskog uporišta“ treba ukinuti, što se ponavlja skoro u svim njihovim istupima: „Nikšićku katedru za crnogorski jezik i književnost treba ukinuti i osnovati novu katedru za crnogorski jezik i književnost na Cetinju". Studijski program treba likvidirati i zbog toga što se knjige „utemeljivača montenegristike“ ne cijene i ne uzimaju kao osnovna literatura u nastavi, pa nasljednik kaže: „... to je odsjek na kojem se ne izučava crnogorski već srpski jezik, đe se ne koriste knjige iz montenegristike već ekavske knjige namijenjene studijama srbistike“ (Čirgić, 2009: 23). Interesantno je da crnogorski jezički nacionalisti sa I/FCJK nijesu nikada zatražili gašenje Studijskog programa za srpski jezik i južnoslovenske književnosti sa Filozofskog/Filološkog fakulteta, iako dobro znaju da većina nastavnika koji tamo rade otvoreno negira crnogorski jezik, književnost, kulturu i naciju, često i državu. Ovim se potvrđuje pravilo da se nacionalizmi međusobno hrane i podržavaju, naročito kada prepoznaju zajedničkog neprijatelja, u ovom slučaju one koji njihov nacionalizam i stvarne motive razotkrivaju.

Nosioci crnogorske jezičke politike sa cetinjskog fakulteta izjednačavaju jotovanu varijantu pravopisa sa crnogorskim jezikom, nejotovana varijanta je za njih srpskohrvatski ili srpski jezik i stoga je nevoljno zadržana u pravopisu. Svoju jotovanu varijantu crnogorskog jezika uzimaju za simbol nacionalnog identiteta i države, pa perfidno podmeću da oni koji su protiv jotovane varijante pravopisa, obavezno su i protiv crnogorskog jezika, nacije i države, što potvrđuju riječi dekana FCJK: „Savremeni otpori tome standardu zapravo su još jedan dokaz da je jezik, posebno standardni jezik, jedan od najbitnijih vidova identiteta, pa je kampanja protiv standarda zapravo motivisana neprihvatanjem ideje o posebnosti savremenog državnog identiteta“ (Čirgić 2016: 312). Sve izrečeno u ovoj rečenici je netačno, od konstatacije da je jezik „najbitniji vid identiteta“ do dijela u kojem se tvrdi da neprihvatanje naopake kodifikacije i pravopisa znači neprihvatanje aktuelnog državnog statusa Crne Gore. Citirani Čirgićev iskaz znači da svi oni koji ne jotuju, tj. ne podržavaju radikalnu promjenu norme jesu po automatizmu protiv države i njene nezavisnosti, što nije istina. Po tom tvrđenju Crna Gora je država sa procentualno najviše unutrašnjih neprijatelja na svijetu, budući da najveći dio građana u prestižnim funkcionalnim stilovima ne upotrebljava jotovanu varijantu crnogorskoga jezika.

(Nastavak 29. avgusta)

Preporučujemo za Vas