Pajović: Harfa je uvijek prisutna u mom životu

Zvuci keltske harfe ispuniće Durmitor danas. Branka Pajović nastupa na Wild Beauty Art festivalu, prvo u 10 časova na Uneskovom lokalitetu Stećci, a zatim i na Ski-centru Savin Kuk u 13 časova

3947 pregleda 61 reakcija 0 komentar(a)
Branka Pajović, Foto: KotorArt
Branka Pajović, Foto: KotorArt

Harfa, povjetarac, ptice, možda i neka kosačica, Durmitor - muzika... Okružena prirodom koja (još uvijek) simboliše Crnu Goru, u posebnom ambijentu Uneskovog lokaliteta Stećci, Branka Pajović će svojim nastupom na keltskoj harfi danas prirediti iskustvo za pamćenje publici Wild Beauty Art festivala čiji je program planiran na dvije durmitorske scene. Harfistkinja i festival će tako spojiti dvije ljekovite umjetnosti - prirodu i muziku, a zvuci harfe ispuniće Durmitor danas, prvo u 10 časova na Uneskovom lokalitetu Stećci, a zatim i u Ski-centru Savin Kuk u 13 časova.

Pajović, koja je jedna od dvije crnogorske harfistkinje, za “Vijesti” ističe da su joj najprimamljiviji koncerti na otvorenom, te i da su ovi lokaliteti njen izbor.

“Stećci su moj izbor, nalaze se u mom selu Novakovići, a priroda Jezera podsjeća na predjele Irske, Škotske i Velsa, zemalja u kojima je keltska harfa nacionalni instrument”, kaže Pajović koja se nakon studija, koncertiranja i bavljenja pedagogijom u Srbiji, Ujedinjenom Kraljevstvu i na Tajlandu, vratila rodnim krajevima - Žabljaku, gdje još uvijek otkriva bogatstvo koje joj je ostavljeno u nasljeđe.

Iako je harfa uvijek prisutna u njenom životu, posvetila se i mnogim drugim stvarima, a “Vijesti” su je zatekle u prirodi... Tokom intervjua se prisjeća i simpatičnog prvog susreta s ovim instrumentom, te njihovom nastavku druženja.

S obzirom na bogato iskustvo, Pajović je objasnila i kako sama vidi ovaj “mitski” instrument, komentarisala je zastupljenost harfe na crnogorskim muzičkim događajima, u školama, uporedila život i rad ovdje i u Velikoj Britaniji gdje je godinama živjela, a otkrila je i šta privatno sluša, te i kako čitava “korona situacija” utiče na nju.

Koliko atmosferi Vašeg današnjeg nastupa može dobrinijeti odabrani lokalitet i kako će “muzikalnost”, možda eho ili eventualno vjetar doprinijeti koncertu?

Stećci su često izloženi vjetru, nemam ništa protiv blagog povjetarca i zvuka koji pravi sa žicama harfe. Biće tu i cvrkut ptica, zujanje insekata, poneka kosačica i balirka... Nadam se samo da neće biti kiše. Svakako će biti iskustvo za pamćenje!

Da li ste ranije imali prilike da svirate na sličnim mjestima i šta mislite o ovoj inicijativi Wild Beauty Art festivala koji je i prošle godine svoje događaje organizovao, uglavnom, na otvorenom?

Često sam nastupala na otvorenom, što sama, što s orkestrom, mada je uvijek postojala bina i zaklon. Normalno je da se ljetnji festivali održavaju na otvorenom, iako su vremenske prilike potencijalna prijetnja.

Priroda Durmitora je specifična, predivna i gotovo netaknuta (odakle i ime Wild) i takva treba da ostane zauvijek. To je ono što čini Durmitor posebnim i zbog čega ima mjesto u Uneskou. Durmitor je, uz Kotor, najposjećenije mjesto što se tiče stranih gostiju. Ljudi dolaze iz Australije, Novog Zelanda, SAD, sa svih strana Evrope da ovdje provedu dio svog odmora. Tu su naravno, naši gosti i stanovnici Durmitora koji zaslužuju ovakva muzička događanja. Prošlogodišnji festival je bio izuzetno uspješan i vrijeme je bilo savršeno, baš kao i ambijent. Mogli ste da sjedite, slušate muziku i posmatrate zvijezde.

S obzirom na to da je harfa Vaš instrument, kako je krenuo taj put koji Vas je doveo k njoj, kada ste prepoznali da je baš harfa Vaš sabornik?

U muzičku školu sam krenula s 8 godina, na časove klavira. Međutim, nisam bila zainteresovana i tadašnja profesorka je ljubazno objasnila mojim roditeljima da ne gube vrijeme. Na izlazu iz škole ugledali smo harfu koja je tada bila prava rjetkost. Postojale su samo dvije muzičke škole u Beogradu s klasom harfe, a harfisti su se mogli nabrojati na prstima jedne ruke. Izgled, oblik instrumenta, zvuk, konstantan rad prstiju i “prebiranje” po žicama kod mene djeluje slično kao crtanje, slikanje, šivenje, ručni rad... stalan izvor ljepote i kreativnosti.

Kad je harfa u pitanju, meni makar, prve misli pođu u antiku, mitove, dvorove, bajke, a onda zamišljam i njen čarobni, tanani, a svemoćni zvuk... Kako biste je Vi opisali i zbog čega nije toliko “čest” izbor među muzičarima, ali i na repertoarima?

Na našim prostorima možda nije iz prostog razloga što nema toliko harfista, samim tim ni toliko prisutnosti harfe kao kod ostalih instrumenata, iako se u regionu situacija dosta promijenila na bolje u zadnjih 20 godina. Drugačija situacija je, na primjer, u Njemačkoj, Francuskoj, Češkoj, Italiji gdje je harfa daleko prisutnija. U Crnoj Gori postoji klasa harfe tek nekoliko godina, tako da će prisutnost harfe biti veća s novim generacijama harfista.

Harfa je izuzetno skup instrument, te od samog početka predstavlja veliko ulaganje za roditelje. Keltska harfa koja se zbog svoje veličine koristi u školama za niže razrede košta od 1.500 do 6.000 eura. Koncertna harfa, koja je sljedeći korak u edukaciji, košta od 6.000 do 60.000 eura. Žice su, takođe, skupe, kao i servis koji rade majstori iz inostranstva.

Harfa je orkestarski instrument tek od doba romantizma, zato je nema uvijek na orkestarskom repertoaru. Što se tiče solo i kamernog repertoara, njega ima dovoljno i stalno se dodaju nova djela, kao originalne kompozicije ili kao adaptacije kompozicija napisanih za druge instrumente.

Da li harfa “zablista” tek na solističkom koncertu, da li ste ih imali u Crnoj Gori i kako ih pamtite?

Puno koncerata sam svirala kao član Crnogorskog simfonijskog orkestra, u više gradova Crne Gore, od Herceg Novog do Pljevalja. Publika je uvijek bila divna. Meni su najlepši koncerti bili na otvorenom. Ovo je prvi put da sviram solo od kad sam u Crnoj Gori, dvije godine. Jednostavno, nisam se eksponirala, svoju muziku i aranžmane dijelila sam na društvenim mrežama, za svoje prijatelje i ljubitelje harfe, ali sam znala da je samo pitanje vremena kad će stići poziv za solo nastup. Uživam u životu u prelijepoj prirodi, pored harfe, koja je uvijek prisutna u mom životu, bavim se i drugim stvarima, nevezanim za muziku.

Harfa zablista na bini, ali najveći utisak na mene ostavili su harfisti, profesori i studenti iz raznih krajeva svijeta - za vrijeme studija, festivala i radionica, u učionicama i neformalnom okruženju, uz svirku i druženje.

Harfa važi za najveći i najsloženiji savremeni intrument sa žicama koje se trzaju, a kakva je njena muzikalna sposobnost? Šta harfa pruža Vama kao izvođaču, a šta publici, slušaocima?

Objasniću ukratko razliku između keltske i koncertne harfe. Po mom mišljenju, to su dva prilično različita instrumenta koja imaju svoje razlike u izgledu, načnu sviranja, veličini, cijeni i repertoaru. Keltska harfa je tradicionalni instrument Irske, Škotske, Velsa i Bretanje. Inače je doživjela procvat zadnjih dvadesetak godina, zbog ljepote melodija koje se na njoj sviraju, zvuka, oblika, veličine i pristupačnosti. Tako da je veoma popularna širom svijeta. Koristi se u folk, jazz, world i pop muzici. U školovanju je pogodna za djecu i početnike svih uzrasta, ali da bi se profesionalno bavili ovim instrumentom, potrebna je velika tehnička spremnost, preciznost i sati vježbanja. Baš kao i za sve druge instrumente.

Koncertne harfe su veoma komplikovane građe, posjeduju mehanički sistem od preko 2.000 djelova, pedale za promjenu visine tona, po principu zatezanja i opuštanja žica, što je čini hromatskim instrumentom i omogućava sviranje klasičnog repertoara. Veće su, teže, mnogo skuplje i zahtijevaju više snage za sviranje. Zvuk je dublji i sonorniji. Keltska harfa nema pedale, već čivije koje se pomjeraju rukom. Ograničen je broj tonaliteta, od tri snizilice do četiri povisilice, modulacije su mnogo teže nego na pedalnoj harfi i samim tim zahtijeva drugačiji repertoar od klasičnog.

Keltska harfa je manja, lakša, pristupačnija i ne zahtijeva snagu u sviranju. Zvuk je tanji i “svjetliji”. Po završetku studija sam se opredijelila više za keltsku harfu, jer je to za mene bilo nešto novo. Upoznala sam sjajne muzičare iz Irske, Škotske i Velsa, koji su me inspirisali da improvizujem, budem kreativnija, stvaram svoju muziku kombinujući elemente raznih muzičkih žanrova. Inače, obje harfe se odlično uklapaju s melodijskim instrumentima.

Koje kompozicije najviše preferirate da izvodite, a šta lično najviše volite da čujete i privatno slušate? Mnogi instrumenti se danas koriste i u modernim aranžmanima, a koliko harfa?

Slušam više žanrova muzike, u zavisnosti od raspoloženja i društva. Nekad je to klasična muzika koja me dovede do suza, a nekad narodna uz koju se proveselim. Ljudi s kojima se družim su iz različitih sfera života, imaju različita interesovanja i zanimanja. Takva je i moja muzika, muzika različitih zemalja i spoj više stilova (keltska, folk, kantri, pop...).

Harfa se u svijetu uveliko koristi u pop, džez i world muzici, mislim da joj je tu mjesto sasvim okej i zvučno i vizuelno.

Objavili ste knjigu “Tales of the River Danube” s aranžmanima narodnih melodija iz Srbije, izdata je u Velsu 2008. godine (Alaw Music). Šta Vas je podstaklo na to i kako ste zadovoljni uspjehom knjige? Planirate li možda neki sličan projekat i kada je Crna Gora u pitanju?

Za jedno internacionalno folk takmičenje u Velsu uslov je bio da se svira melodija iz zemlje iz koje potičemo. Tada je to još bila SR Jugoslavija. Morala sam sama da napravim aranžman jer nije postojalo ništa za harfu s prostora bivše Jugoslavije. Na predlog jedne od profesorki s velškog koledža, takođe harfistkinje, nastala je knjiga s melodijama iz Vojvodine, s mojim crtežima za bojenje. To je vjerovatno bila i prva knjiga za harfu gdje djeca mogu da boje pored nota, a da to tako treba. Od knjige ne može da se živi, ali meni je bitno da je neko iz Španije, SAD, UK-a, Bugarske ili Njemačke svirao bar jedan moj aranžman i da su godinama bile obavezne kompozicije na regionalnim i internacionalnim takmičenjima u Srbiji. Ja i dalje pravim nove aranžmane, ali ih postavljam na svoj website ili sajt za instant download. Među njima je i lijep aranžman za početnike crnogorske melodije “Poljem se vija”. Biće ih još u budućnosti.

Nemoguće je da ne spomenem najaktuelniji svjetski problem - pandemiju virusa korona... Kako je čitava situacija uticala na Vaše angažmane, rad, planove?

Ovih dana je trebalo da budem u Bugarskoj, da držim nedjelju dana kurs harfe i dva nastupa, na Internacionalnoj Harfističkoj Akademiji u Sofiji. Skoro sve je otkazano što se mog posla tiče sem škole, koja se, takođe, skoro završila, i Wild Beauty Arta. Međutim, uvijek nađem nešto da radim i vjerujem da će se sve brzo vratiti u normalu. Ako ne vježbam, onda se bavim izradom filcanih ukrasa od vune od kojih su neki izloženi u zgradi NP Durmitor. Meni je dan prekratak, čak i ovdje u divljini.

Da li biste nešto najavili, dodali, posebno istakli, poručili čitaocima?

Da, uživajte u malim stvarima, čuvajte prirodu i obnovite šta god imate na selu. Ko je u mogućnosti, neka dođe danas na zajedničko druženje s keltskom harfom, a hvala Wild Beauty Artu na pozivu za učešće! Nadam se da će festival trajati još dugo, dugo godina.

Ovo što mi je ostavljeno u nasljeđe je posebno i dragocjeno

Studirali ste u inostranstvu, uspješno nastupali i bili angažovani, dobijali nagrade, kakvo iskustvo nosite?

Iskustvo, muzičko i životno je neizmjerno, jer sam upoznala ljude iz raznih krajeva svijeta. Odmah čovjek proširi vidike, počne da gubi predrasude i uči. U Crnoj Gori sam rođena, svako ljeto provodila pod Durmitorom odakle je moj otac, odrasla u Beogradu i jedan dio života provela u inostranstvu. Na postdiplomske studije otišla sam zahvaljujući punoj stipendiji Royal Northern College of Music u Mančesteru, a zatim još jednoj stipendiji na Welsh College of Music & Drama u Kardifu. Tamo sam nastavila da živim, s tim što sam u međuvremenu provela dvije godine na Tajlandu kao profesor harfe.

U Engleskoj sam imala svoj biznis, kao freelance muzičar i to je ono čime se bave gotovo svi harfisti. Posao podrazumijeva nastupe, rad u školi, privatne časove, vjenčanja (tezge) i orkestar. Stalan posao za umjetnike gotovo da ne postoji, što se pokazalo pogubno zadnjih nekoliko mjeseci, jer je preko noći desetine hiljada ljudi ostalo bez posla.

Radila sam kao profesor harfe u osnovnim i srednjim školama, a imala sam i privatan studio u kući. To su normalne škole koje posjećuju profesori instrumenata i drže časove učenicima u saradnji s nastavnikom muzičkog. Godišnje se polažu ispiti, 1-8 nivoa, po ABRSM i Trinity planu i programu za britansko instrumentalno muzičko obrazovanje u regionalnim ispitnim centrima. Poslije osmog nivoa đaci mogu da apliciraju za koledž ili akademiju. Dosta je pojednostavljen način školovanja i veliki dio podučavanja, uključujući teoriju i čitanje nota, pada na nastavnika instrumenta. Muzičke škole kao kod nas skoro i ne postoje, uglavnom su tu Junior Departments pri koledžima za koje se plaća školarina ili dodjeljuje stipendija i nekoliko privatnih, specijalističkih muzičkih škola za izuzetne talente.

Što se tiče orkestara, profesionalni orkestri se nalaze u velikim gradovima, ali postoji i puno manjih polu-profesionalnih orkestara koji se formiraju s vremena na vrijeme, u zavisnosti od finansijskih donacija. Od muzike freelancer može pristojno da živi ukoliko non-stop radi na više frontova, stalno reklamira sebe, održava klasu, bilo da je u pitanju institucija ili studio u kući. Ta sloboda se plaća neizvjesnošću time šta donosi sljedeća godina ili dalja budućnost.

Šta je prevagnulo da se vratite u Crnu Goru?

Što se tiče mog povratka u Crnu Goru, osoba sam koja voli slobodu i nova iskustva. Što se tiče ličnog života i harfe, mislim da sam postigla sve što sam htjela u Velikoj Britaniji i nisam više mogla sebe da vidim u budućnosti na istom mestu. U Crnu Goru sam se vratila iz ličnih i praktičnih razloga. Ovdje sam rođena i smatram da ovo što mi je ostavljeno u nasljeđe je posebno i dragocjeno. Živjela sam u Engleskoj blizu mora i planina sjevernog Velsa, tako da mi Žabljak ne pada teško. Ovdje mogu da iskoristim znanje engleskog, da se bavim turizmom i popričam s ljudima iz cijelog svijeta. Posljednjih šest mjeseci dobila sam priliku da radim i kao nastavnik muzičkog u osnovnoj i srednjoj školi na Žabljaku.

Što se tiče muzike, pustim da prilike dođu meni, što se uvijek desi. Već nekoliko godina sviram kao honorarni saradnik u Crnogorskom simfonijskom orkestru, s manjim pauzama, i imam samo riječi hvale za kolege, upravu i njihov odnos prema meni. Orkestar od ove sezone ima svoju zgradu, nove direktore, gostovali su dirigenti i solisti iz različitih zemalja i svirao se zahtjevniji repertoar. Sad je trenutno zastoj zbog pandemije, ali vjerujem da će proći i to brzo.

Bitno je da djeca uživaju u sviranju i učenju

Kakav je položaj harfe u Crnoj Gori, ima li dovoljno mogućnosti za upoznavanje s ovim instrumentom?

Trenutno u Crnoj Gori postoje dvije profesionalne harfistkinje (uključujući mene) i klasa u jednoj muzičkoj školi, tako da djeca nemaju širu mogućnost da se upoznaju s instrumentom, niti da publika često uživa u zvucima harfe. Moj jedini razgovor s muzičkom školom u Crnoj Gori (“Dara Čokorilo”), prije par godina, da se eventualno otvori klasa harfe i da ja u prvo vrijeme donosim svoj instrument, nije naišao na posebno interesovanje. Razlog je nedostatak prostora i finansija za kupovinu instrumenta.

Mlada crnogorska harfistkinja Milica Kankaraš često ističe nezadovoljstvo lošim tehničkim uslovima (manjak instrumenata) savladavanja vještina sviranja na harfi u Muzičkoj školi “Vasa Pavić”. Kakvo je Vaše mišljenje po tom pitanju i na koji način bi se to moglo/trebalo unaprijediti?

Samo postojanje prve klase harfe u Crnoj Gori je veliki uspjeh. Uvijek su prostor i nabavka instrumenta bili problem kod otvaranja klasa, često se dešavalo da harfistkinje u početku nose svoj instrument da održe klasu i radno mjesto, što naravno nije rješenje na duge staze. Koliko znam, škola trenutno ima dvije nove keltske harfe, na kojima može da se svira dosta različitog repertoara i da djeca napreduju tehnički. Svakako, prije ili kasnije, da bi se nastavilo s klasičnim obrazovanjem, kroz kasno osnovno i srednje obrazovanje i eventualni upis na akademiju, potrebna je pedalna harfa.

Solidne pedalne harfe, kao što je harfa u CSO, mogu se nabaviti za 15-20 hiljada eura. Sigurna sam da će se vremenom naći način i za to, a u međuvremenu treba što više pružati šansu mladim učenicima da sviraju, nastupaju u školi i van škole, učestvuju na regionalnim takmičenjima i pokažu koliko su napredovali za ovih nekoliko godina. U Velikoj Britaniji postoji paralelan plan i program za obje harfe do zadnjeg nivoa (može se pogledati na internetu ABRSM & Trinity harp syllabus). Dok se pedalna harfa ne nabavi, postoji ogroman program i bezbroj nota koje u današnje vrijeme mogu lako da se naruče preko škole. Nekad previše zamjerki i konstantno ispoljavanje nezadovoljstva može da izazove kontraefekat. Bitno je da djeca uživaju u sviranju i učenju i da se ne osjećaju manje vrijednima zbog nedostatka pedalne harfe, koja će sigurna sam, stići na vrijeme.