JEVREM BRKOVIĆ: EPISTOLARNI ZAPIS O MOMIRU MARKOVIĆU (2.)

Davnina i nije ništa drugo do kosturnica

Donosimo poglavlje posvećeno nedavno preminulom crnogorskom pjesniku Momiru Markoviću iz knjige Jevrema Brkovića Dukljanski epistolarij (Zagreb 1996)

1732 pregleda 0 komentar(a)
Slika Miloša Vuškovića, Foto: canupub.me
Slika Miloša Vuškovića, Foto: canupub.me

(Nastavak od prošle subote)

Jedan Monigren je morao „Monigrene“ ovako dočekati: ući u njih i dosta toga dešifrovati, pronići u veliku tajnu “Lelestve“, u njenu megatajnu moć obnavljanja u svakom Dukljaninu. Normalno je da se tako ponese jedan Musterović, potomak onih što su pričesne svještenike u crkvi nagonili da im proskuru na vrh mača nataknu i tako ih pričeste!

Muster si ti, Momire Markoviću, Muster! Ima u Dubrovačkom arhivu dosta toga o svima nama. Vama Musterima korijeni su negdje između Starog Bara i Ulcinja. Odatle ste, u Bodinovo vrijeme, na Velju vodu došli. Naselili se blizu Prečiste Krajinske, skrasili se u Prapratni, ako je Prapratna (zagubljena prijestonica Duklje) bila tamo gdje je danas ona još silna koštanova gora. Dukljanski ljetopisac kaže da je Prapratnu sa svih strana pritiskala gusta koštanska gora!

Dragi Momire, Stoljećima su naši dukljanski korijeni od nas skrivani, duboko zakopavani, valovima mraka i vjekovima zaborava pritiskani da kroz kamen ne probiju i u nas uđu. Memorija nam je stoljećima ispirana, iz nje je sistematski istiskivano ono žilište što je vodilo do naših dukljanskih korijena. Evo tek danas, i to mnogo više iz literature, pogotovo poezije, u nama se odaziva ona memorijska arheologija našeg dukljanstva. Treba napisati jednu, za sve generacije Crnogoraca neophodnu, Dukljansku početnicu. Tragičan je podatak da su sve dosadašnje istorije Crne Gore pisali Srbi, a pisali su ih samo da bi dokazali da Crnogorci nijesu ni Dukljani, ni Zećani, ni Crnogorci! Od istorijskih štiva i libara, naša su samo ona štiva i libra što nam ostaviše Pop Dukljanin, Vasilije Petrović, dr Dragoje Živković i tvoj Ogled u četiristogodišnjem crnogorskom ratu! Biće naših pizmaroša i naših nesrećnih zavidljivaca, uskogrudih i zlomislećih praznopričalica kojima će zasmetati što tvoje libro pridružih librima Popa Dukljanina, Vasilija Petrovića i dr Dragoja Živkovića.

Dragi prijatelju, U uzmorju su i oko Velje vode svi naši korijeni. Svih nas što se i danas Dukljanima osjećamo. Jedan Muster se pominje kao pratilac kraljice naše Jakvinte, kada je prvi put posjetila Bodinovu kulu u Dubrovniku. Uz onih sedam njenih Normana bila su i Trojica Dukljana iz roda Pribila, Mustera i Malonša, a Musteri i Malonši su bili rodbinski povezani, iz istog su dukljanskog korijena.

Iz okoline Velje vode tvoji su Musteri predigli u Hercegovinu Stjepana Vukšića Kosače. I tamo ste kavgu zametnuli. Jedan od braće Mustera ugrabio je kćer kneza Dobriša iz Blagaja. Noću ste došli u današnje Gornje Zagarače, koje se tada drugačije zvalo. Tu ste zatekli nekakav stari narod, možda potonje ostatke onog „bašanskog svijeta“, o kojem ni danas ništa ne znamo, osim da je takav svijet na tom našem topusu živio.

Bašanski svijet!

Kakva je to šifra, Momire Markoviću?

Ima li je u našoj krvi?

U memoriji evo ima: kao magla, kao prah nekoga i nečiji! Kao podzemni vjetar što huči: ne osjeća se, ali se čuje.

Kao prokletstvo. Možda smo mi svijet toga svijeta o kojem baš ništa ne znamo!

U Gornjem ste Zagaraču nekog popa Adrijana natjerali da vam pričesnu proskuru, u vino umočenu, na mač natakne i tako vas pričesti. I u rodu Malonšića živi slična legenda.

Da li je tvoje Mustere svještenik Adrijan noću pričestio?

Ako jeste, ti, kao i ja, znaš ko se noću pričešćivao.

Oni na čijem oružju sunce nije smjelo zateći krv!

Bez pričešća i ispovijedi krv se sa oružja nije smjela uklanjati. Pred Bogom je ljudska krv ista. Bez pokajanja se ne smije sprati. Ni krv najvećih dušmanina. Čujao si da je nekim Morejima sunce krv na oružju ogrijalo. Nepoznata im je bolest trag zatrla. Iz treće zime niko od njih živ nije izašao.

Čini li ti se, Momire Markoviću, da sve više dolazimo do memorije naših dukljanskih otaca i praotaca? Odmrzava se, probija kroz debele naslage vjekovnog mraka. Ulazi u nas kao korijenska klica davnine i u krvi nam klija. U nekima se primi prije, u nekima kasnije. Ima ih koji su je vazda u sebi imali, misleći da je to klica neke nepoznate bolesti od koje se duže, ali teže, živi! Momire Markoviću, evo danas s tobom o davnini razgovaram kao što smo nekada davno razgovarali: Svaku smo joj kost pretresli. Davnina i nije ništa drugo do kosturnica u kojoj svako od nas traži neku svoju kost!

Kosturnice su riznice našeg pamćenja. Pogotovo nas što smo poslije svakog rata, izgubili ga ili dobili, svejedno, živjeli da bi sve svoje kosti najedno okupili. Sjećaš li se priče Sretena Asanovića o skupljanju kostiju?

* * *

Kroz cijele tri godine pratio si nastajanje mojih „Monigrena“. Iskreno si me hrabrio da istrajem. Da me ona užasna svakodnevica od hajki i pljuvanja na mene ne odvuče u malodušje i depresiju. I ja sam tebe podsticao dok si radio na drami o Njegošu.

Bila je to, prijatelju moj, kakva-takva stvaralačka atmosfera.

Uz kafu, lexilij, rjeđe čašu lozovače ili dobrog vina. Najviše smo razgovarali o oblacima što su se smrtonosno nadnosili nad Crnom Gorom i nama!

* * *

Momir M. Marković (odbornik LSCG u Skupštini opštine Podgorica): „Etničko čišćenje je strategijski cilj i temeljni princip na kojem je funkcionisalo čitavo ovo bezumlje. I ono je u Crnoj Gori, kad već govorimo o kulturi, dovelo do etnocida i etničkog čišćenja iz institucija kulture svih Crnogoraca koji po prezimenu nijesu bili Srbi.“

Dragi Momire, Tvoj sam „Crnogorski rat“ (dva primjerka) predao Institutu za prevođenje u Gracu. Kada sam eksplicirao sadržinu knjige, ponadao sam se da će je uzeti u obzir za prevođenje. Tako je i bilo. Još dok sam ja bio u Gracu, a bio sam 12 dana i održao šest predavanja o Crnoj Gori, crnogorskoj istoriji i književnosti, tvoju je knjigu uzeo jedan mladi bračni par Slovenaca, najboljih prevodilaca sa takozvanog hrvatskosrpskog ili srpskohrvatskog jezika u Institutu. Kazali su mi da će i prevođenje ubrzo početi.

Kasnije sam čuo da su dvojica Beograđana, koji su tada u Institutu radili, odbila da napišu recenziju i knjigu preporuče za prevođenje. Sve ti je jasno. Nigdje nas nema. To moramo shvatiti i, ako nas bude, pronaći načine pokazivanja svijetu crnogorske sudbine, kulture, istorije, književnosti, umjetnosti, svega crnogorskog, a ponajviše crnogorske istorijske nesreće. Moramo shvatiti da u svijet više ne smijemo ići ni preko koga, niskim i niuzkoga, da smo ponovo sami na svijetu, da do nas nikome stalo nije i da nam niotkuda pomoći nema!

Kao što sam znaš, osjećaš i vidiš, svuda nastoje da nas onemoguće oni za koje smo nekoliko puta, pa evo i danas, leđa postavljali, a oni su na ta leda, kad im ne trebaju, uzjahivali kao na magareća. Mi njima leđa, a oni nama nogu gdje god stignu. Mi njima rame, oni nama oganj u kuću. Mi njima srce, oni nama kuršum usred živog srca. Oni nama i so u oči, i so na rane, a mi njima na usluzi sljepilom našim vazdakadanjim!

* * *

Momir M. Marković: „U ovom nesrećnom ratu Crnogorci i crnogorski građani ginuli su u svim vojskama i paravojskama: JNA, Vojsci Jugoslavije, Šešeljevoj, Arkanovoj, Armiji BiH, Abdićevoj, Hrvatskoj... Kad se svi gubici saberu ispašće da je Crna Gora u ovom ratu izgubila više ljudi, procentualno u odnosu na broj stanovnika, nego SAD u Vijetnamu.“

(Nastavak naredne subote)

Preporučujemo za Vas