REDITELJ PREDSTAVE "UPOTREBA ČOVEKA" ZA "VIJESTI"

Liješević: Zla se moramo uvijek sjećati da se ne ponovi

"Užasi holokausta, najmasovnija ubistva ikada... sve se to dogodilo u najkulturnijoj zemlji na svijetu. Na izvorištu najveće umjetnosti, filozofije, industrije. U samom srcu civilizacije. Kako je onda tanka granica između operske dvorane i gasne komore"

5215 pregleda 0 komentar(a)
Boris Liješević, Foto: Privatna arhiva
Boris Liješević, Foto: Privatna arhiva

Došlo je vrijeme sa se ponovo postavljaju komadi sa tematikom iz Drugog svjetskog rata.

"To nešto govori. Ponovo pričamo o progonu i stradanju Jevreja, o porobljavanju svijeta od strane fašista, o masovnom stradanju, o vjerskoj i rasnoj netrpeljivosti. To je znak ili simptom da nešto (pred)osjećamo i da se plašimo da se točak istorije ne okrene unazad”, kazao je u razgovoru za “Vijesti” reditelj Boris Liješević čija je predstava “Upotreba čoveka”, po romanu Aleksandra Tišme, premijerno kao dio ovogodišnjeg umjetničkog program festivala “Grad teatar” izvedena na sceni između crkava u Starom gradu.

Predstava je koprodukcija JU „Grad teatra” Budva, Novog tvrđava teatra, Novosadskog pozorišta/Újvidéki Színház i East West centra iz Sarajeva.

Liješević navodi da se plašimo da se ne vrate ta strašna vremena kada je čovjek upotrebljavan i preko granica opstanka.

“Ili pak možda i u našem vremenu prepoznajemo upotrebu čovjeka nehumanu i licemjernu kao nikad prije. A opstaju samo oni najbestidniji i najbestijalniji, kaže Vera Kroner. Šta je onda život? Džungla u kojoj važe samo zakoni opstanka, u kojoj veća životinja proždire manju. Užasi holokausta, najmasovnija ubistva ikada... sve se to dogodilo u najkulturnijoj zemlji na svijetu. Na izvorištu najveće umjetnosti, filozofije, industrije. U samom srcu civilizacije. Kako je onda tanka granica između operske dvorane i gasne komore. Kako brzo i lako jedan narod koji je dao Getea Šilera, Lesinga, Kanta postao divlja horda ubica i progonitelja čije zlo vapi do kraja istorije.... i kako je brzo i lako to postao narod Hitlera, Gebelsa, Ajhmana, Rudolfa Hesa. Šta je onda covjek, šta je društvo? Šta je civilizacija? Koliko su čvrsti stubovi na kojima počiva društvo? Ima li išta čvrsto i nepokolebljivo na zemlji?

Da li smatrate da je pojam fašizma i danas aktuelan i gdje je najizraženiji?

“Zacarila je svetom mistika, kult krvi, nasilja, nacionalizma.” Te rijeci izgovara Robert Kroner, uvjeren da će razum pobijediti ludilo. Da je razum jači. Plašim se tih riječi kad razmišljam kuda ide svijet. Nadam se da nećemo svjedočiti novim pobjedama ludila nad razumom, novim progonima, spiskovima, deportacijama. Plašim se i dok izgovaram ove riječi jer vjerujem da će razum ipak odnijeti pobjedu. Vjerujem, bas kao Robert Kroner što je vjerovao do momenta kada je odustao od marša ka logoru. Legao na kaput i sačekao stražare da ga ubiju. Njegova ćerka Vera Kroner je ostala u koloni logoraša.

Čula je dva metka i više nije imala oca. Uskoro se našla u logoru gdje je izgubila dostojanstvo, ljudskost, sve što je donijela iz porodice iz vaspitanja, obrazovanja. Odvedena je u kuću radosti da seksualno zadovoljava vojnike koji odlaze na front. Ko ima prava da to radi drugom čovjeku? Da odlučuje ko je za smrt, a ko za život. Da ubija, ponižava, maltretira? A stalno to neko sebi daje za pravo. Stalno se jedan čovjek uzdiže nad drugim i daje sebi vlasništvo nad njim. Fašizam je ipak neodvojiv od antisemitizma. Mi smo danas skloni da svaku diktaturu ili totalitarizam doživljavamo i proglašavamo fašizmom. Danas se javljaju neke zastrašujuće pojave koje nas podsjećaju na mržnju, progone, uopšte na ponašanje svojstveno nacistima. Ali kroz istoriju se stalno ponavlja da jedna grupa ljudi ili jedna nacija bude proglašena manje vrijednom. To je početak puta na čijem kraju je dim krematorijuma. Zla se moramo uvijek sjećati da se ne ponovi.

Ovo je projekat u kojem učestvuju autori iz tri države, BiH, Srbije i Crne Gore. Takvi projekti inače karakterišu festival “Grad teatar”. U kom pravcu smatrate da bi ovaj festival trebalo da se razvija u budućnosti?

Međunarodni projekti su fantastični kada se dogode i kada se ljudi okupe oko ideje, sadržaja i naslova. Presrećan sam što je “Upotreba čoveka” izrasla u međunarodni projekat. Ali mislim da ne treba fetišizirati međunarodne projekte i uspjeh mjeriti prisustvom inostranih kuća u produkciji. To je savršen teren za manipulaciju. Proklete laži za naivne, kaže Džoni Štulić. Dobre predstave ne nastaju iz ideja o međunarodnim projektima, već je obratno. Međunarodni projekti treba da nastaju iz ideja o predstavama. Samo tako može da se dogodi nešto kreativno. Stoga smatram da međunarodni projekti ne treba da budu imperativ i uslov projekta ili festivala.

Predstava “Upotreba čoveka”, po romanu Aleksandra Tišme, režija Boris Liješević
Predstava “Upotreba čoveka”, po romanu Aleksandra Tišme, režija Boris Liješevićfoto: Denis Ruvić

Festival treba da se razvija u pravcu komunikativnosti sa svojom publikom. Publika koja dolazi je najvažnija. Samo o njima treba misliti. A to nisu bilo koji ljudi i nije im najvažnije da tema bude lokalna ili ljetnja, niti da bude morska komedija niti da gledaju poznate televizijske glumce kao što se to do prije koju godinu držalo. Važno je da ih se tiče. Da im se pristupi ozbiljno. Kao ozbiljnoj pozorišnoj publici sa dobrim kriterijima. Ti ljudi su željni pozorista. Jako me je dirnulo kako su se ovih dana kada je epidemija redukovala broj gledalaca, borili i pokušavali da dodju do karata. Hvala im na toj srdačnosti i radoznalosti. Dakle smatram da festival treba da se razvija u pravcu svog grada, sto mu je i u imenu.

Planirate li da ubuduće češće radite i boravite u Crnoj Gori i da li postoje autori u CG sa kojima biste posebno rado sarađivali u budućnosti?

U Crnoj Gori sam imao neka od najljepših radnih iskustava. Napravio neke od svojih najboljih predstava. Obožavam da radim ovdje. Imam i puno dogovora i planova. Međutim korona kriza je sve obustavila i odložila na neodredjeno. Ko zna kako će se sve ovo razvijati i sta će još biti.Crnogorski pozorišni život je oskudan. Sve je svedeno na tri-četiri kuće i nekoliko ljetnjih festivala. Mnogi gradovi, mnoga djeca odrastaju bez pozorišta. Mnogi ljudi nemaju prilike da gledaju predstave osim da doputuju u glavne gradove. Na sjeveru gotovo da i nema pozorišta. Na primorju nema pozorišta. A diplomiranih glumaca koji vape za poslom je sve više. Glumci u Crnoj Gori su puni entuzijazma, gore od želje za radom, u to sam se uvjerio više puta. A prinuđeni su da traže kojekakve veze da se zaposle u nekom od dva-tri pozorišta koja imaju stalne ansamble.

Scena iz predstave “Upotreba čoveka”
Scena iz predstave “Upotreba čoveka”foto: Denis Ruvić

To je tužno. Nadam se da će doći bolje vrijeme za njih. I da će novo Ministarstvo kulture imati više sluha za potrebu ljudi duž cijele zemlje da idu u pozoriste. Da će graditi pozorišta tamo gdje ih nema. Ne neke multifunkcionalne domove kulture nego pozorišta u kojima će se zapošljavati mladi glumci i igrati za svoj grad, iz noći u noć. Da će se razvijati kao glumci, te da će se formirati publika, gledaoci koji će u svojim gradskim pozorištima širiti vidike, podizati nivo obrazovanja, kulture, građanske svijesti i razvijati se u pravcu slobode.

Crnogorska javnost je sa velikim interesovanjem ispratila Vaše otvoreno pismo budvanskom savjetu za kulturu, čiji ste bili član i podnijeli ostavku na to članstvo onog dana kada se u Budvi događao nasilni upad policije u opštinu. Kako sada gledate na to, da li ste doživjeli neke direktne reakcije na ovaj potez, i da li ste zadovoljni kako se sve završilo?

Bilo i prošlo. I ne ponovilo se. To je sad hvala Bogu završena priča. ‘Ajmo dalje.