RAZGOVOR SA SAMIM SOBOM, A UZ POMOĆ NJEGOŠA

Tošković, majstor monologa

Obzirom da sam sav predan umjetničkom djelu, logično je da me više interesuje njegova promjena u vremenu, nego moja sudbina na ovom i drugim svjetovima

7027 pregleda 157 reakcija 5 komentar(a)
Uroš Tošković (1932 - 2019), Foto: TMN
Uroš Tošković (1932 - 2019), Foto: TMN

Svako pojavljivanje Uroša Toškovića na likovnoj sceni predstavlja prijatan likovni doživljaj u kom jednako participiraju i umjetnik i njegovo umjetničko djelo. Jedno bez drugog, jednostavno, ne ide. A ako nekim slučajem ide, onda to nije ono pravo. Taj nerazdvojna cjelina nameće potrebu da se istovremeno predstave; i Uroš i njegovo likovno umijeće, obzirom da zajedno oblikuju pun estetski kvalitetj.

Pisati o Njegovim radovima je ozbiljan i odgovoran posao, koji podrazumijeva poznavanje istorije umjetnosti, od Altamire do savremenih performansa i instalacija, kao i brojne... izme i estetike između ta dva perioda. To znanje predstavlja osnovni „alat“ za umjetničku valorizaciju Njegovih likovnih radova, njihove forme, kompozicije, valera, boje, iluzije prostora, perspektive, paralakse, originalnonsti likovnog izraza i još mnogo toga, što u krajnjoj instanci daje sud o umjetničkoj vrijednosti.

Obimno, svakako, ali se može odraditi kvalitetno i meritorno.

Međutim, pisati o umjetniku, u liku Uroša Toškovića, je teško izvodljivo iz više razloga: prvo, što umjetnik neće sa svakim da razgovara a potom što (ako vas je udostojio kao sagovornika) razgovor treba da teče na način i putevima koje on oblikuje. Nema mjesta za pitanja, pa se razgovor svodi na Njegovo monologiziranje koje, po mišljenju umjetnika, treba sagovorniku da predstvlja prestižnu povlasticu u profanom svijetu, obzirom da je mali broj onih koje je udostojio takvog razgovora a još manje onih koji mogu reći „Znam čovjeka“. Ko od Njega traži intervju, ozbiljno rizikuje da dobije prekor ili uvredu.

“Čojek čojku tajna je najveća!”

Uroš, jednostavno, ne želi nova poznanstva jer i sa postojećim teško izlazi na kraj. Samo nekoliko izabranih prepoznali su u ovom njegovom stavu vrlinu, svojstvenu ljudima koji su životom i djelom prevazišli granice osrednjosti, ljudi koji su dovoljni sebi samima.

On je nadaren i nadahnut likovni stvaralac prepoznatljiv samo u ezoteričkom kodu i originalan u mjeri koja ga uzdiže iznad estetske relativnosti, naučne analitčnosti, filozofijske isključivosti, religijske dogmatičnosti i moralne dvoličnosti.

Likom, kojim dominiraju guste obrve i isturene slovenske jagodice, najviše podsjeća na Biblijskog Adama koga je Veliki Arhitekta Univerzuma zbog Istočnog grijeha protjerao iz Edenskih vrtova.

Kupa se u moru tokom čitave godine, pije sirovo kozije mlijeko, obožava poparu i jela začinjena maslinovim uljem.

Njegovo tijelo, pod snažnim uticajem sunca, morske soli i joda, ima kvalitet ire koja miriše na smirnu. Nije se šišao i brijao pedeset godina. Zakleti je siromah, bogatog duha i isposnik koji živi samo za svoje umjetničko djelo. Mjera je lijepog, njen aršin i elementarni kvant.

Ako ga prihvatite kao tkvog možete očekivati da će vas kroz par godina uvažiti kao sagovornika, ali bez prava da ga, u narednih pet godina, nešto pitate ili da mu nešto kažete (kao u Pitagorinoj Akademiji).

Uroš o Urošu

- Pričaju da sam prevak svijeta u monologiziranju, odnosno da je nemoguća diskusija sa mnom po bilo kom pitanju. Ne slažem se sa takvom konstatacijom. Ja jednostavno ne podnosim stereotipni intervju koji se ostvaruje kroz formu pitanja i odgovora jer su pitanja najčešće takva da sugerišu odgovor. Intervju je razgovor, i on se može voditi samo u području koje je vezano za stvaralaštvo. Sva druga pitanja su ili indiskretna ili nevažna. Intervju sa samim sobom je višestruko bolji, jer podrazumijeva samo odgovore! To je ono pravo, bar Ja tako mislim, a misliti različito je veoma ljudski. U tom kontekstu, u razgovoru više cijenim onoga koji mi protivurječi od desetorice drugih koji mi odobravaju kao dvorjani. A pošto razgovor vodim sa sobom, nameće se logičan zaključak da visoko cijenim sebe.

“Tajna čojku čovjek je najviša”

- Pitaju Me često što mislim o životu? Pa, mislim da je najlakše biti mediokritet. U život ući i iz njega izaći, bez ičega. Potrošiti taj zlatni novčić u hedonističkom stilu; na jelo, piće, zabavu i kurvanje. To ne zahtijeva ama baš nikakav napor. Za nešto više od toga, za život koji ostavlja trag o sebi, međutim, potrebno je mnogo snage, volje i nadahnuća. To podrazumijeva strog i težak način života, uz odricanje od svakog profanog uživanja, uz obuzdavanje i kontrolu ambicije, strasti i požude. To znači biti sam!

Da bi se realizovao takav život potrebno je u procesu socijalizacije izgrađivati sebe u vrlinama koje omogućavaju da se čovjek oslobodi bijednog egoizma, provincijskog konvencionalizma, mržnje i tupoglavosti. Takav odnos prema životu najbliži je nirvani, životu bez želja, ali i bez patnji. Asketski život! Pametan čovjek u susretu sa asketom žali sebe, dok se tupoglav divi sebi i kuka nad sudbinom askete.

“Bez budalah tupoga pogleda, bil umovi mogli blistat svijetli”

- Posvećen sam životnoj sredini, koja je kao i život sklona propadanju. Držim da je ona vječna i da se, po nekom prirodnom zakonu, mijenja u Heraklitovom ritmu neprestanog stvaranja i uništavanja. Obzirom da sam sav predan umjetničkom djelu, logično je da me više interesuje njegova promjena u vremenu, nego moja sudbina na ovom i drugim svjetovima.

“Svemogućstvo svetom tajnom šapti

Samo duši plamena poete”

- Jednog sunčanog poslijepodneva izložio sam desetak radova na morskoj obali i zamolio nebo da napravi puni zapis tog svemirskog spektakla, u kvalitetu realnih prostornih scena, a jednog Peđu zadužio da za potrebe kataloga napravi seriju fotografija, kako bih uvijek mogao da se divim sebi i djelu truda svojega.

Potom sam radove prepustio sudbini predatorskih procesa koji uobičajeno prate razlaganje materije a najintenzivniji su u smetlištima (Recicle Bin), simulirajući tako vještačku klimu koja za dan devastira ono što bi u normalnim uslovima trajalo godinu.

Iako su pretrpjeli znatna oštećenja, tragovi moje genijalnosti na radovima su sačuvani u potpunosti, što jasno govori o mojoj duhovnoj supertiornosti i fizičkoj neuništivosti.

Hvala Velikom Mirosijatelju što me uzdigao iznad profanog svijeta i nadahnuo ljepotom samovanja, kroz formu asketskog života.

Nebu i Njemu ostavio sam svoju adresu u Apsolutnom prostoru: Uroš Tochkovich, Zemljoradnička zadruga “Uzdomir Zeta” Brazda br. 13.

“Budalama kad bi vjerovali, Pjesnici su pokoljenje ludo”.

- Zamjeraju mi ljudi iz umjetničkog svijeta da svojim odnosom prema stvaralaštvu zapostavljam autoritet drugih velikih slikara i mislilaca: Leonarda, Rembranta, Goje, Pikasa itd. a posebno mojih savremenika: Dada, Ljube, Vlada... Ma, to nije tačno! Naprotiv, visoko ih cijenim i uvažavam kao značajne stvaraoce i kao preteče, koji su imali zadatak da najave dolazak velikog slikarskog Mesije u liku Uroša Toškovića. Oni su, u stilu velikih majstora, svoju misiju znalački odradili, pa zamjerkama tih ljudi ne treba vjerovati.

“Ako istok sunce svjetlo rađa, Ako biće vri u luče sjajne, Ako zemlja priviđenje nije, Ljudska duša jeste besamrtna.”

- Odavno sam prevalio osamdesetu, a osjećam se kao da nebo mogu rukama dohvatit. Pitaju me mislim li umirat? Ja iskreno vjerujem da ljudi kao Ja postoje oduvijek i da traju zauvijek! Oni dođu kao neka prirodna pojava koja stoji na sredokraći između smrtnih ljudi i besmrtnih Bogova. To je sudbina onih koji žive za svoje umjetničko djelo.

“Od toga su u grobu ključevi”.

- Ja se, eto, uz blagoslov Velikog Njegoša i Njegove “Luče mikrokozme” ispričah sa sobom a vi prosudite da li je bolji otrcani intervju ili monologiziranje, u kome sam, kako vele, prvak svijeta.

(Autor je dugogodišnji kolekcionar)