Kako biti otporan na magnetizam pripadanja

Dominantna struja je ona romaneskna, dok poetski uplivi pomažu da se posebno žestoke scene uklope u željenu sažetost, a da istovremeno ne izgube na žestini

1254 pregleda 235 reakcija 0 komentar(a)
Darko Cvijetić, Foto: PIXSELL Davor Puklavec/Pixsell
Darko Cvijetić, Foto: PIXSELL Davor Puklavec/Pixsell

Ratovi nikako da izađu iz mode, pa tako ni ratna književnost. O jednom netipičnom ratnom romanu pišem u trenutku kad se ponovo povampirio konflikt između dvije kavkaske zemlje. U vremenu pandemije, koja je dovela do opšte blokade planete, pokazuje se da je ratovanje jedna od epidemiološki „najbezbjednijih“ kolektivnih aktivnosti. Gledamo kako se smrt otprema sa odstojanja - iz daljine i visine. Ubilački kontakt ostvariv je i s najvećom distancom, na spokoj SZO. Tako će ostati barem dok se ne desi humanitarna katastrofa poput one u Jemenu, zahvaljujući kojoj je stopa smrtnosti od koronavirusa u ovoj zemlji jedna od najviših u svijetu.

Kavkaz i Balkan su po mnogo čemu slični, a najviše po teško zacjeljivim linijama razdvajanja. Posljedice sukoba na ovim prostorima vidljive su i nakon više od četvrt vijeka i zato će to još dugo biti umjetnički rabljena tema. Dosta je čitalaca koji s negodovanjem prate njenu neprolaznu aktuelnost. U stilu - zar nije bilo dosta?, zar nema toliko aktuelnijih pojava svuda oko nas?, pisci, zar nećemo nikad zatvoriti to poglavlje? Jedan sam od onih koji u tome ne vide ništa sporno. Masovno ubijanje zbog različitosti iskaljeno je kroz vjekove kao najdjelotvornija opcija borbe za vlastitu stvar. Pisci od njega ne zaziru jer - osim onoga za samoodržanjem - intenzivira i ostale nagone, rezultujući dinamikom kakvu je teško doživjeti za vrijeme mira. Zato je rat uvijek pogodan teren za pisca: bezbroj je motiva pogodnih za dobru priču, dok se žanr „ratni“ u startu preobraćuje u „antiratni“, uz računicu da svaki normalni stvor, nezavisno od namjere autora, na kraju mora uvidjeti bezuslovnu ispravnost pacifizma. To znaju čitaoci tako različitih Babelja, Hemingveja, Remarka, Lalića - koji su tako različito pisali o istome.

Kad je riječ o prostorno i vremenski bliskijim predstavnicima, slična je stvar sa, recimo, Damirom Ovčinom i Darkom Cvijetićem. Prvi je autor izuzetno uspješnog romana „Kad sam bio hodža“, ispisanog na više od petsto stranica, jedinstvenog po tome što je gotovo oslobođen glagola: ratne strahote prikazane su tako što ih narator ređa bez daha, stvarajući atmosferu direktnog izvještavanja. S druge strane imamo Cvijetićev roman „Što na podu spavaš“ (Buybook, Sarajevo, 2020) - minijaturu od stotinak stranica, ali umjetnički ništa manje besprekornu. Oba djela samo su potvrda stare estetičke dogme da je „kako“ uvijek važnije od „šta“.

Darko Cvijetić se i u svom drugom romanu, nakon nagrađivanog „Šindlerovog lifta“, drži onog Čehovljevog ideala da riječima bude tijesno, a mislima široko. U relativno mali prostor uspio je da smjesti potresno svjedočanstvo o uzajamno povezanim sudbinama oblikovanim u ratnim uslovima. Pri tom ostaje utisak kako je konstruktorski pogođena prava mjera - sve manje bilo bi nedostatno, sve više suvišno. Ili vas autor ubijedi u to, što je svakako umijeće za sebe. Naravno, ovakvom ishodu kumovala je i neobična naratorska strategija. Da se Cvijetić poduhvatio klasičnog pripovijedanja, vjerovatno bi mu bilo potrebno mnogo više prostora da postigne jednako validan učinak. Tajna je u njegovom izvorno pjesničkom senzibilitetu. Nije ga se oslobodio prešavši u drugu književnu vrstu, već je svoje poetsko viđenje svijeta prilagodio proznim načelima. A ono što smo dobili ne može se nazvati hibridom, uprkos ne baš jasno diferenciranim dionicama koje bi se mogle svrstati pod jedan ili drugi okvir. Dominantna struja je ona romaneskna, dok poetski uplivi pomažu da se posebno žestoke scene uklope u željenu sažetost, a da istovremeno ne izgube na žestini.

Poglavlja su zapravo svjedočanstva iz različitih perspektiva. Naratori se smjenjuju tako da se ono sljedeće nadovezuje na prethodno, bez nekih drastičnijih prelaza, uz motivacijski utemeljena hronotopska krivudanja. Razlog leži u činjenici da je autor fabularnu mrežu ispleo između svega nekoliko likova. Svaki od njih će nekoliko puta „dobijati glas“, i to baš onda kad treba, kad se očekuje da ima nešto važno da kaže. Time, međutim, nikako nije narušen ni onaj imperativ neizvjesnosti koji čitaocu obezbjeđuje aktivnu ulogu. Put svakog od protagonista pratimo na preskoke; a u međuvremenu, iščekujući da se svaki od njih uskoro ukaže u drukčijoj scenografiji, pomišljamo da razvoj fabule zavisi ne od ćudi autora, već od Rata kao nekog nezavisnog entiteta, čije marifetluke autor samo pretače u rečenice. Dakle, suočeni smo sa čvrstim prividom da je pisac samo izvođač radova. Utapanje u unutrašnju logiku teksta najbolji je pokazatelj koliko je on uspio.

Kao centralni motiv izdvaja se povlačenje regruta JNA iz kasarne u Sarajevu, na samom početku sukoba. O njemu prvo govori Darko, autor i vodeći narator (ili prvi među jednakima), čiji brat Bota postaje zarobljenik na mjestu gdje je samo nekoliko dana ranije položio zakletvu. Ne baš svakidašnju - domovini u nestajanju. Taj paradoks najavljuje vrtlog u kome će se malo potom naći svi akteri: neki sa distance (koliko to dozvoljavaju okolnosti), ostali iz opasne blizine, s prve borbene linije. Od ovih drugih posebno je upečatljivo iskustvo kapetana Topića, Hrvata, kome je u dužnost zapala gotovo nemoguća misija izbavljenja četrdesetak golobradih regruta. Među njima ima Albanaca, Srba, Bošnjaka, ali zajednička opasnost briše razlike u prefiksima, koje važe svuda okolo. Uniformnost karakteristična za armijsko ustrojstvo gubi značaj, provideći se ubrzano. Vjetri poput falš kozmetike. Nasuprot tome, neznanom protivniku čula su izoštrena i registruju svaki pokret, čineći od stupice teško dokučivu enigmu: „Nisu znali niti ko im je neprijatelj, niti zašto, nisu više mogli reći ni tko ih napada, ni na koga oni pucaju, niti zašto.“

Položaj pitomaca dodatno je otežan činjenicom da im je preko noći izmijenjen identitet. Ušli su kao Jedno, kao stonogo biće simetričnih, automatizovanih pokreta, a izaći moraju ogoljeni, etnički razodjeveni, bez tog izlizanog sloja koji je dotad stvarao iluziju istovjetnosti. Ono što im se dešava paradigma je stanja lipsale države. Bivaju svučeni mimo volje, za što je odgovorna inercijalna sila naglo oslobođenog nacionalizma. Odjednom postaje presudno ne kako se osjećaš, već kako te osjećaju. Tvoja sudbinska odrednica zapisana je u očima onoga drugoga. Kako vrijeme odmiče, ideja o neprijatelju otjelovljava se sve jasnije. Poprima konture lovine koja se krije u mraku poput nepoželjnog simbola, poput grba umiruće zemlje, ušivenog u visini srca. Ta srca kucaju u prazno, odbrojavaju sama sebi. Kapetan zapada u onu vrstu moralnog tjesnaca u kom se pod prinudom, u haosu alarmantnosti, trenutno odabiraju ispravni ili pogrešni putevi. Čijoj naredbi udovoljiti, nadređenog ili vlastite savjesti?

Senka, Senad, Topić, Anđelo, Bota i ostali plutaće dalje ćudljivim strujama rata, tragajući za nekom sigurnijom maticom. U svojim nastojanjima, prikazanim kroz pojedinačne epizode, neće se mnogo razlikovati od oglednih zamoraca. Našavši se usred golemog eksperimenta, pokušaće da ostanu na nogama uprkos nestabilnosti oslonca na kom su se zatekli. Krajnji ishod je apsurdan, jer je cijena promjene na bolje, zbog koje se i poseže za nasiljem kao najradikalnijom metodom mijenjanja, samo gomila unesrećenih života. Isuviše velika da bi se tek tako mogla podvesti pod kolateralnu štetu.

Ostaje vječito pitanje, često s debelim zakašnjenjem pretočeno u kolektivnu grižu savjesti: da li je krajnji proizvod vrijedan tolike sirovine? Odgovor nije lak, zavisi od perspektive, ali na književnosti je da iznova propituje i preispituje, ukazuje i dolazuje, držeći se etički beskompromisnog kursa. U tom smislu, odvojenom od pukog čitalačkog doživljaja, autor romana „Što na podu spavaš“ dostojno je obavio zadatak. Na samozadati izazov odgovorio je odvažno i etično (pa još i umješno), ne postavljajući se pri tom kao zastupnik niti jedne strane, čime je potvrdio da istinska humanost mora biti otporna na bilo kakav magnetizam pripadanja.

I ovih dana svjedoci smo kanibalske politike medija, po kojoj je vrijedno pažnje samo ono što je svježe. Što se oduži, to i obajati, poput rata u Jemenu ili Siriji. Ukoliko se ne prekine u skorije vrijeme, zaisgurno će i sukob u Gorskom Karabahu polako utonuti u zaborav - makar za većinski dio svijeta, kojem globalizacija pobuđuje samo površnu i oročenu potrebu za informisanjem, što se graniči sa nekakvom egzotikom. No, dok je autora poput Darka Cvijetića, nema sumnje da će fenomen rata biti razotkrivan dubinski; a u dubini je jezgro, vrišteća vrelina gdje se mnogi ne usuđuju da dirnu, u dubini su nemoć i patnja hiljada anonimnih žrtava.

Bonus video: