Zahvaljujući umjetničkim djelima više crnogorskih likovnih stvaralaca svakodnevni boravak u Klinici za psihijatriju u Podgorici više neće biti sinonim za stare, monotone, depresivne, beskonačne i hladne bijele zidove.
Na ideju psihologa Nebojše Žižića i uz koordinaciju mladog slikara Aleksandra Radevića, korak po korak, uz podršku Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, grupa umjetnika se ujedinila u želji da uljepša enterijer ove bolnice tako što će donirati svoja djela koja najbolje odgovaraju ambijentu i prilici.
Sve to se odigralo sredinom avgusta... Sada, djeluje i kao da je angažman crnogorskih umjetnika podsjetio i “ljude na funkcijama” na stanje u psihijatrijskoj bolnici u Podgorici: nakon što su uručena umjetnička djela, uslijedila je i “akcija” mijenjanja pločica i krečenja enterijera ove zdravstvene ustanove, a plan je bio da se slike izlože nakon toga i nakon što sve budu uramljene. Dio doniranih radova je nedavno postavljen, potvrđeno je juče “Vijestima”, dok neka djela idalje čekaju na uramljivanje, pa još uvijek nijesu dobila svoje mjesto.
Grupa crnogorskih umjetnika koja će biti zaslužna za novi, prijatniji i svježiji izgled prostorija psihijatrijske bolnice u Podgorici, su: Aleksandar Radević, Goran Ćetković, Hana Mirkov, Marina Sredanović, Matan Vukčević, Angela Ðuretić, Igor Rakčević, Mišo Joskić, Milodarka Milatović, Darko Vučković, Maša Ratknić, Isidora Dautović, Maja Marinović, Jovan Kovačević, Gordana Đurović, Savina Ražnatović, Ivana Mijanović, Mila Ðerković, Ðorđe Rašović, Ana Šofranac, Branko Mrdak, Ana Grujičić i Radisav Milošević Atos. Radević, kojeg je Žižić kontaktirao i koji se potrudio da psihijatrijska bolnica u najkraćem roku dobije što više umjetničkih djela, ukupno 35, za “Vijesti” priča o ovoj inicijativi...
“Ambijent psihijatrijske bolnice u Podgorici je monoton i sumoran, pa je zbog toga psiholog Žižić došao na ideju da umjetničkim djelima obogatimo taj enterijer. Nakon njegovog poziva sam otišao u posjetu da vidim kako prostor izgleda, a kako bih stvorio neki koncept i kriterijum za odabir radova. Moram reći da je ta posjeta bila teško iskustvo kad sam vidio kako sve to izgleda i koliko se ne ulaže u tu ustanovu koja je veoma bitna i potrebna svakom društvu. Sve je počelo spontano, pozivao sam jednog po jednog kolegu, išao od jednog do drugog i polako je sve počelo da poprima oblik jedne ozbiljne akcije, a najveću pomoć sam dobio od Igora Rakčevića i Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore”, kaže Radević.
Na doniranim djelima dominiraju motivi pejzaža, a pored akvarela i grafika, na primjer, kolekcija je bogata i apstrakcijama “jer smo uvidjeli da će mnogo lijepo stajati u prostoru, oplemeniti ga i inspirisati prijatne misli i osjećaje korisnicima ustanove”. Uz sve to, najvažnije je bilo da radovi budu “veseli i opuštajući”. Radević je primijetio i da se na ovu zdravstvenu ustanovu ne obraća dovoljno pažnje u Crnoj Gori, a poseban utisak na njega je ostavila upravo posjeta bolnici. On je u razgovoru za “Vijesti” istakao da je cilj svega, prema njegovom mišljenju, da se i ostatak društva uključi u slične aktivnosti.
“Iz mog ugla cilj čitave akcije je da ovim činom, da tako nazovem ovu inicijativu, postavim pitanje ili molbu imućnijim sugrađanima ‘Da li bi možda mogli i vi malo da pomognete? Vi zasigurno možete više od nas da uradite’... I zaista, ne treba neka basnoslovna svota novca da bi se od te ustanove napravio jedan savremeni objekat sa osnovnim uslovima za boravak korisnika, da se napravi muško i žensko krilo i da se obezbijede adekvatne prostorije za svakog psihijatra i psihologa gdje bi mogli da rade individualno ili sa grupom korisnika. Nažalost, ta ustanova je, izgleda, nešto što se gura po strani da se neko ne bi sablaznio i smatram da postoji ozbiljan problem u našem društvu ako se uslovi za nečije duševno ili tjelesno zdravlje ostavljaju tamo negdje po strani, daleko od očiju turista, investitora i javnosti. Pravo na adekvatno liječenje i pomoć bi trebalo da bude zagarantovano svakom stanovniku Crne Gore bez obzira na vjeru, naciju, nacionalnost i slično... Da ne ispadne da preuveličavam, pozivam čitaoce da pođu i vide u kakvim uslovima ljudi tamo borave i u kakvim uslovima ljudi tamo rade. Mene je, iskreno, duša zaboljela kad sam vidio sve to, a mislim i da bi se čak i potpuno bezosjećajnom čovjeku probudila neka osjećanja kad bi vidio ono što sam ja tada vidio. Ljudi koji tamo borave su isti ljudi, od krvi i mesa, sa dušom i duhom, kao ti i ja i svi ostali… Ne smijemo skretati pogled sa te činjenice i ne smijemo odbiti da pomognemo… Nije ljudski”, poručio je Radević.
On podsjeća i na onu iscjeliteljsku snagu/moć umjetnosti koja je, možda, i najizraženija kada su u pitanju oboljenja vezana granu medicine.
“Ne bi postojao Art Therapy tretman ili radno okupaciona terapija da umjetnost nema sposobnosti izlečenja. Ja ne mogu sa sigurnošću da kažem, budući da nisam stručan u polju psihoanalize i psihijatrije, ali mislim da bilo koji vid umjetnosti može biti izuzetno plodonosan, ne samo za korisnike psihijatrijskih ustanova već i za svakog pojedinca. Kroz umjetničko djelanje čovjek raste i duhovno i psihički, prevazilazi razne emotivne krize i probleme, prevazilazi razne životne probleme, prijatne emocije su još prijatnije, čak i negativne misli nisu toliko strašne kad ih staviš na papir. Ima jedno divno predavanje profesora i neuropsihijatra Kristofera Rotka o emotivnoj i metafizičkoj vrijednosti umjetničkog djela u Kunsthistorisches muzeju u Beču posvećeno stvaralaštvu njegovog oca Marka Rotka, preporučujem da se posluša, vezano za pitanje iscjeliteljske snage umjetnosti. Umjetničko djelo je refleksija mikrokosmosa autora i mapa duše, naravno da ima iscjeljiteljsku moć, makar ja tako mislim”, kaže Radević.
On dodaje i da je epidemiološka situacija znatno otežala situaciju, ali su umjetnici uspjeli sve to da završe uspješno. Radević se zahvaljuje i svim kolegama koji su se odazvale akciji, bez obzira na to da li su njihovi radovi uvršteni u ovu kolekciju ili ne...
“Poštovane kolege i koleginice, želim da vam se zahvalim na velikodušnosti! Ljudi kao vi mi vraćaju vjeru u činjenicu da dobro u ljudskim dušama uvijek preovlada nad sjenkom. Želim da vam svima čestitam na ovoj akciji i ovome što smo uradili za korisnike Klinike za psihijatriju u Podgorici. Posebno bih želio da se zahvalim Udruženju likovnih umjetnika Crne Gore bez kojeg bi ovo bilo veoma teško izvesti”. Infobox (Boks): S mišlju: “Želim da moj rad nekome pomogne” Na pitanje da li je Aleksandar Radević pripremao novi rad koji je stvorio specijalno za ovu priliku ili je izabrao neki od postojećih, on “Vijestima” otkriva: “Imao sam, kao da sam spremao baš za tu priliku, već gotovih par djela. Simpatična je situacija da sam za jedan rad, djelo ‘Svako dijete je spasitelj svijeta’ gdje je predstavljen odnos majke i djeteta kao nešto najčistije na svijetu, koristio Van Gogovu tirkiznu boju kao pozadinu, vizantijsko-etrursku figuraciju portreta i elemente japanske kulture posmatranja trešnjinog cvijeta Hanajami gdje latice cvijeta predstavljaju preporod i vaskrsenje ličnosti i duše (što je jedno od tumačenja)... Kada sam završio to djelo, slomio sam četkicu kojom sam radio i onako djetinjasto u sebi izgovorio sljedeće: ‘kako želim da ovaj rad donese nekome lijepa osjećanja i pomogne nekome’... I eto, kao da sam sliku radio baš za ovu priliku, ali prije pola godine”, priča on i nastavlja o tome da li će u budućnosti slično razmišljati dok stvara:
“Definitivno će sve ovo uticati na moj rad, ali ne volim da pravim planove što se mog stvaralaštva tiče već ‘go with the flow’... Šta će dalje biti - zaista ne znam i ne volim da razmišljam u kojem će se pravcu moj rad kretati. Dok god radim i dok god mrdam ka nečemu ja sam zadovoljan, a to dokle ću stići neka Bog i sudbina odluče, to nije moja stvar”, zaključio je Radević.
Bonus video:
