Ibrahim Kurpejović za “Vijesti”

Maštovita putovanja kroz umjetnost i podsvijest

Akademski slikar Ibrahim Kurpejović za “Vijesti” govori o svojoj aktuelnoj izložbi “Zvuk boje”, priča o uticaju raznih okolnosti na umjetnika i njegovo stvaralaštvo, prisjeća se kasetofona sa kojih je muzika ispunjavala atelje, predlaže čitav niz likovnih manifestacija koje bi obogatile i osvježile crnogorsku scenu

1877 pregleda 0 komentar(a)
Ibrahim Kurpejović, Foto: CEKUM
Ibrahim Kurpejović, Foto: CEKUM

Akademski slikar Ibrahim Kurpejović na svojim platnima prikazuje život, zavičaj, sebe... Na tim platnima moguće je uočiti autoportret autorovog iskustvenog i podsvjesnog doživljaja svijeta, društva, sebe... Sa njegovih djela odzvanja zvuk boje, a kompozicije koje nastaju neprekidno ga vuku da u slikarskim vodama pliva dublje i sve duže...

“Ono što vidite na mojim radovima je moj portret. Zapisi i slike koji lete u glavi. Čak sam pokušao naći simboliku dovođenjem umjetnosti u moje snove”, kazao je Kurpejović jednom prilikom.

Nedavno je otvorena njegova 21. samostalna izložba slika, “Zvuk boje”, u Umjetničkom paviljonu Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore u Podgorici, u organizaciji Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, u okviru manifestacije “Svi smo mi Crna Gora - bogatstvo različitosti”. Uz brojnu publiku i pozitivne kritike predstavljena su 33 djela umjetnika - ulje na platnu, akrilik i kombinovana tehnika na platnu i lesonitu koje svi zainteresovani mogu pogledati u Paviljonu do 10. novembra.

Ibrahim Kurpejović rođen je 1960. godine u Sređanima, kod Rožaja. Akademiju likovnih umjetnosti završio je u Sarajevu, u klasi profesora Salima Obralića 1985. godine. Master studije zavrpio je na internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru 2014. gdje je sada doktorand. Član je ULUCG od 1987. i Sandžačkog udruženja likovnih umjetnika od 2003. godine. Jedan je od inicijatora formiranja Likovnog kluba “Kula” u Rožajama 1989. godine, čiji je i predsjednik, a inicijator je i Septembarskog likovnog salona koji je do sada organizovan 18 puta. Kurpejović je pored samostalnih, bio dio i kolektivnih predstavljanja na više od 120 izložbi u zemlji i inostranstvu, učestvovao je na raznim kolonijama, ostajao priznanja i nagrade, a bavi se i pedagoškim radom...

Sa izložbe u Umjetničkom paviljonu ULUCG
Sa izložbe u Umjetničkom paviljonu ULUCGfoto: CEKUM

Za “Vijesti” Kurpejović govori o aktuelnoj izložbi, svojim motivima, stvaralaštvu, upoređuje vrijeme i umjetnost s početka svoje slikarske karijere i danas, nakon nekoliko decenija trajanja na sceni, a komentariše i institucionalnu podršku, umjetničke događaje, predlaže nove...

Nedavno ste se predstavili svojom 21. samostalnom izložbom, ovoga puta u Umjetničkom paviljonu ULUCG. U nesvakidašnjim okolnostima veliki broj ljubitelja umjetnosti koji je došao da posjeti izložbu je od velikog značaja... Kakvi su Vaši utisci?

Svakako da sam prijatno iznenađen posjetom, s obzirom na okolnosti u kojima je izložba organizovana, prije svega mislim na trenutno stanje sa virusom korona koji je ovih dana prisutan u Podgorici, što je uticalo i na posjećenost u vremenu kada se treba brinuti za zdravlje. No, uprkos i toj činjenici, posjećenost je bila i te kako dobra i iznad očekivanja. Raduje me što je među publikom bilo umjetnika svih struka, a ponajviše kolega iz likovne umjetnosti od kojih sam dobio veoma dobre kritike. Koristim priliku da se zahvalim poštovaocima i ljubiteljima umjetnosti koji su mi na neki način svojim prisustvom dali motiva da nastavim stvaralački proces.

Izložena su 33 rada objedinjena nazivom “Zvuk boje”. Šta biste Vi kazali, kakvi zvukovi odzvanjaju sa Vaših djela, šta ste željeli da dočarate kod posmatrača?

Ono što je prisutno u tekstu kod svih likovnih kritičara, i onih koji su pisali osvrt na moje stvaralaštvo, jeste boja kao dominantan element na mojim kompozicijama, što i zapravo i jeste. Otvarajući moju samostalnu izložbu u Sarajevu, književnik i publicista Faruk Dizdarević je boji dodao i zvuk kazujući: “...Ibrahim Kurpejović slika sa posebnim senzibilitetom rasnog koloriste. On se služi bojom koja je eksponent, podjednako, i svjetlosti i prostora. Ali, i zvuka, jer slikar Ibrahim ne samo da osjeća istinsko prisustvo zvuka u boji, već ga vidi i čuje čitavim svojim bićem...”. Otud i naziv za ovu izložbu “Zvuk boje” jer su tu, prije svega, moja maštovita putovanja kroz poznavanja umjetnosti i podsvjesna slojevita prostranstva koja se negdje akumuliraju i “odzvanjaju”, kako ste rekli, samim tim javlja se i želja da se dopre do posmatrača.

S obzirom na naziv izložbe pitala bih Vas i da li dok stvarate slušate neku muziku ili su to zvuci iz prirode, okoline koji ispunjavaju prostor?

Ranije, dok je kasetofon bio dominantan, imao sam svoju zbirku kaseta sa određenom muzikom koja je ispunjavala prostor u kojem bih slikao. Doduše, bio je i mali broj radio-stanica, a još manji sa muzikom po mom ukusu. Danas ima dosta radio-stanica gdje su uglavnom muzičke numere i gdje važi pravilo samo da se čuje da nešto svira, da “razbije” tišinu.

Šta je motiv Vaših radova, postoji li neka inspiracija koja Vas vuče ka stvaranju ili je to prosto nagon, potreba da se izrazite na taj način? Koliko Vam apstraktan stil kojim se vodite pruža slobode pri tome?

Ono što je za mene najvažnije jeste prisutnost likovnosti na slici, motiv je nešto što nastaje kao dio unutrašnjih osjećanja i moje kreativnosti prilikom komponovanja. Kod mene apstrakcija ima jednu lirsku prelaznu fazu u mom slikarstvu, koja koncentriše likovni izraz na svojstva tonaliteta boje kako bih otkrio novu složenu skalu svojstava boje, a koja se protežu od različitih dubinskih dejstava do transparentnosti i sposobnosti vibriranja. Prema tome prisutan je tonalitet boje koji nije vezan za predmetnost već apstraktnim formama i težnja da prenesem svoju unutrašnju duhovnu viziju kroz forme i boje koje vodi u jedno umjetničko istraživanje.

Publicista i književnik Slobodan Vuković je ranije neke Vaše slike okarakterisao kao “tople pejzaže rožajske”. Koliko zavičaj, specifičnosti tog područja, svijeta koji postoji unutar i van vidnog polja utiču na Vaše stvaralaštvo, koliko Vas ti “topli rožajski pejzaži” vežu?

Ako više likovnih kritičara prepoznaje pejzaže ili etno motive na mojim slikama, sigurno da ih i ima, ali samo kao povod ili asocijacija, negdje iz podsvijesti. Mislim da su moja djela neprestano izlijevanje pojedinačnih utisaka i promjene u percepciji ili trenutke prepoznavanja onoga što me okružuje. Kolorit i boje koje “natapaju” oči sigurno će se reflektovati i na platnu. Sigurno da se boje primorja razlikuju od kolorita sjevera, naročito u ovim jesenjim danima kada se drveće “oblači” u jesenje tople boje, kada plamte pojedini predjeli od žute, oker, narandžaste, smeđe i crvene boje. Ta svježina tih boja se vidi i na mojim slikama, koje bih ja više okarakterisao kao asocijativne pejzaže pretvoreni u apstraktne slike uz bogatstvo teksture postignute lijepljenjem različitih materijala što navodi na islikavanje struktura što daje dodatnu dinamiku i raznovrsnost površina.

Može li se kazati da je slikarstvo upravo umjetnost koja otvara posebne svjetove, vizije, zvukove, pokrete, a platno mjesto na kojem je sve moguće, pa i probuditi zvuk uz pomoć boje? Šta slikarstvo i boje predstavljaju za Vas, s obzirom na to da ste prije nekoliko decenija ušli u to polje umjetnosti i da uspješno istrajavate u njemu?

Vi ste na prvi dio kroz pitanje i odgovorili da slikarstvo jeste umjetnost koja otvara posebne svjetove, a platno mjesto na kojem je sve moguće. Kod mene je širok opseg interesovanja i istraživačka priroda me goni da preispitujem svoj unutrašnji stvaralački poriv. Slikarstvo je neiscrpno i vuče me da plivam u tim vodama. Boja i komponovanje bojâ su osnov za moje slikarstvo, što uglavnom i ističu likovni kritičari. Sa bojom treba postići sklad i harmoniju slike uz ostale likovne elemente i ja koristim ovaj vizuelni element kao kreativnu snagu u svom radu, znajući da je boja senzacija koja u našem mozgu stimuliše različite talasne dužine svjetlosti, što možemo povezati sa zvukom.

Šta su najveći izazovi za likovnog umjetnika danas? Koliko se scena, publika, vrednovanje, pa i pristup umjetnosti i stvaranju promijenio od vremena kada ste stupili na scenu pa do danas?

Biti i opstati na likovnoj sceni dugi niz godina nije ni lako ni jednostavno. Umjetnost zahtijeva odricanje. U vremenu, i sa tempom koji svi živimo, to je teško i predstavlja izazov za svakoga ko se misli baviti umjetnošću. Nekada je akademiju likovnih umjetnosti bilo veoma teško upisati, bilo ih je šest ili sedam u nekadašnjoj Jugoslaviji, u Crnoj Gori nije imao fakultet likovne umjetnosti. Danas ih ima u okruženju desetak. Sigurno da se i odnos prema umjetnosti umnogome razlikuje. Da se fabrikuju umjetnici koji nakon završetka studija nijesu kupili ni jednu tubu boje. Tako je i na drugim fakultetima... No, vrijeme je rešeto, izgleda krupno...

Sa izložbe u Umjetničkom paviljonu ULUCG -
Sa izložbe u Umjetničkom paviljonu ULUCG -foto: CEKUM

Nekada su opštine, centri za kulturu, SIZ-ovi brinuli za umjetnike, davali ateljee, otkupljivali slike, organizovali izložbe, organizovali međuopštinsku i međurepubličku kulturnu saradnju. Danas se umjetnici uglavnom samoorganizuju, kroz konkurse i projekte, kroz nevladine organizacije i slično. Ove promjene su sigurno, kao i niz drugih promjena, uticale na odnos prema umjetnosti. Danas imamo informacije na društvenim mrežama i o kulturnim dešavanjima i medijsku zasićenost, što u suštini zbunjuje ljubitelje umjetnosti i odvaja ih od galerija i muzeja jer im je sve “servirano”.

Kakva je podrška institucija, države, medija, pa i pojedinaca umjetnicima danas, da li je na zadovoljavajućem nivou, a kakva bi trebalo da bude? Kakva je situacija sa mladim stvaraocima, iz Vašeg ugla?

Ja sam u nekom od prethodnih pitanja pomenuo način podsticaja umjetnika nekada, koji se umnogome razlikuje od današnjeg. Danas se to uglavnom svodi na pisanje projekata, kod svih institucija koje raspisuju konkurs za dodjelu sredstava kako bi se izložba mogla realizovati. Umjetnik preuzima ulogu administrativnog radnika. Prije svega, treba poznavati rad na računaru, znati sastaviti i napisati projekat, prikupljati potrebnu dokumentaciju, predvidjeti i ukalkulisati troškove. Pošto se dodijeljena sredstva uglavnom realizuju jednim djelom iz jednog izvora finansiranja treba tražiti i suorganizatora u realizaciji projekta. Uz sve to prikupljati račune i praviti izvještaj o realizaciji. Sve ovo i te kako utiče na iscrpljivanje, a često i odustajanje, još kada znate da se u pojedinim institucijama trebaju “ugraditi” članovi komisije kako biste realizovali projekat. Jedino sam zadovoljan korektnim odnosom Ministarstva za kulturu, koje koliko-toliko podstiče, kroz razne konkurse, razvoj kulture... Ja sam više za model da ustanove kulture obezbijede sredstva i realizuju svoje projekte, kao što je Barski ljetopis ili Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore koji su mi organizovali izložbu bez svih tih obaveza koje sam istakao...

Pored toga, moram napomenuti i da je neshvatljivo da je ULUCG registrovano kao nevladina organizacija koja djeluje u oblasti kulture... A Crna Gora (treba da) se ponosi Udruženjem likovnih umjetnika!

Uzmimo u obzir i činjenicu da se u Crnoj Gori organizuje samo par značajnijih izložbi u toku godine, ne računam one lokalnog karaktera... To su Tradicionalna izložba ULUCG, Hercegnovski zimski salon, izožbe koje prate Barski ljetopis i Crnogorski likovni salon „13. novembar“ Cetinje. Da li je to dovoljno za zemlju poznatih slikara? Tu bi trebalo nešto mijenjati. Recimo, treba organizovati događaje kao što su: Bijenale crnogorskog slikarstva, Bijenale mladih, Vajarski susreti, Crnogorski crtež i grafika, izbor djela i izložba određenog likovnog kritičara i slično. Sve ovo teritorijalno treba rasporediti kako bi veći broj umjetnika uzeo učešće i samim tim podstakao mlade.

Da li trenutno radite na nečemu, na nekom novom ciklusu ili obogaćivanju ranijih? Koji su Vaši budući planovi?

Svaka moja novonastala slika je, na određeni način, temelj za nove slike. Nemam unaprijed planiranih ciklusa, uglavnom je to nastavak sa iskustvom prethodnih slika i sa trenutnom inspiracijom. Nastojim da svaka nova slika bude potpunija, likovnija, zanimljivija, da se nadomjesti nešto što je plod novog odnosa. Bilo gdje čovjek da se kreće može naći izvor inspiracije; kroz zapažanje različitih oblika, formi, struktura materijala i komponovati to sve negdje u glavi i to samo treba presložiti i prenijeti na platno. Beskrajnim nijansiranjem svjetlošću koja izvire iz bjeline nanijete na dobrom dijelu slike dolazim do visoke svjetlosne kadence i postižem osnovnu fuziju na svakoj slici.

Možda je jedan od boljih načina pronalaska inspiracije i gledanje djela drugih umjetnika i učenje od njih i dešifrovati njihove misaone procese, kao i pronaći ih iza onoga što su radili.

Zadržavanje emocija traži i njihovo oslobađanje

Organizovali ste i jednu primjetnu kolektivnu onlajn izložbu tokom ovog perioda pandemije virusa korona. Šta Vas je podstaklo na to da, na neki način, “preduzmete stvari u svoje ruke”?

Zadržavanje emotivnog stanja od mjesec dana u vremenu pandemije je tražilo i oslobađanje. U vremenu koje nalaže da se potčinimo određenim društvenim normama koje su se nametale jedna za drugom - kao da sam osjetio da treba napraviti iskorak ka svijesti, o značenju emocija, njihovom dejstvu i ulozi u novonastaloj situaciji, kada se i naše emocije suzbijaju, ograničavaju, zatvaraju... Sve je to budilo nemir u meni, tako da sam negdje sredinom aprila došao na ideju da uz pomoć mojih prijatelja sa Fejsbuka organizujem onlajn izložbu pod nazivom “Umjetnost otvara granice” (Art Opens Borders)... Proslijedio sam pozivno pismo i naišao na fantastičan odziv. Na izložbi je učestvovalo 73 umjetnika iz 12 zemalja. Zbog tehničkih priprema i određivanja datuma otvaranja izložbe nijesam bio u mogućnosti da prihvatim učešće za još desetak učesnika. Izložba je bila otvorena 3. maja i zvanično je završena 18. maja.

Izložbu je nekoliko dnevnih novina i portala, među kojima i Nezavisni dnevnik “Vijesti” prenijelo opširnije, što znači da je ovaj kulturni događaj pobudio interesovanje.

Od raspada Jugoslavije vrijeme protiče u grču

Koliko vremenske, društvene, pa i političke okolnosti utiču na Vaš rad i na rezultat istog?

Sjećam se da je nakon završetka akademije postojala želja za dokazivanjem... Počele su i prve samostalne izložbe, formiranje Likovnog kluba “Kula”, kako bi se okupili likovni umjetnici, kao i oni koji se s ljubavlju bave ovom umjetnošću. Stvara se jedan intelektualni krug ljubitelja likovne umjetnosti koji su stalni posjetioci izložbi... Druženje i saradnja među umjetnicima je bilo iskrenije i prisutno.

Mislim da čovjek ne može biti ravnodušan nakon svih ovih turbulencija u društvu i poremećaja normalnog načina života. Hoću da kažem da vrijeme od raspada Jugoslavije protiče u nekakvom grču, prilagođavanju novonastalim okolnostima, strepnji po svim pitanjima, što svakako utiče i na stvaralačke rezultate. Nažalost, i političke okolnosti su uticale na razvrstavanje podobnih i nepodobnih, da određene stvaraoce “gura” politička stranka ili ljudi bliski određenim političkim organizacijama.

Ako svemu tome danas dodamo i prisustvo korona virusa u svakodnevnom životu, kada se prije svega treba brinuti za zdravlje i zdravlje porodice... Saznanje da je neko umro od dragih prijatelja, komšija, poznanika od korone ostavlja traga na stvaranje umjetničkog djela, u većoj ili manjoj mjeri, jer zavisi od emotivnog stanja umjetnika.

Preporučujemo za Vas