Sreten Perović
Duklja, 23. 06. 93.
Ni u ljude nade, ni u boga pravde!
(Crnogorska poslovica)
Dragi kolega,
izgnaniče iz osakaćene domovine.
Umoran, i fizički, nijesam spreman da te podsjećam ni na prošlost ni na budućnost. Nema ni smisla uobražavati da će naše sjećanje na budućnost izmijeniti ili bar pokriti tamno lice sadašnjosti. Ono je takvo da će ostati kao opomena naraštajima koji će, možda, biti manje naivni, manje emotivni, pa i manje prevareni. Ako jednom budu izblijedile sveopšte provalije (Tačno je trideset godina otkako je tvoja drama pod tim naslovom „skinuta s repertoara“ Crnogorskog narodnog pozorišta, a recenzent „Pobjede“, tj. pisac ovih redova, između ostalog zapisuje: „Provalija se svrstava u red onih djela koja pokušavaju da odrede granice ljudske izdržljivosti u kataklizmičkim situacijama, skraćujući vizuru na najmanju mjeru i dovodeći tako posmatrače u okolnosti nužnog moralnog opredjeljenja“; Darovi scene, I, str. 60) ostaće ožiljci i pod noktima, a ne samo na duši.
Ne predviđam skoro viđenje, a naše fizičko zdravlje možda i nije takvo da može, pod pretpostavkom da ne bude prekraćeno, „tupom kašikom“ ili britvom, izdržati sva ova cijankalijeva isparenja. Ti, hvala bogu, svjedočiš o vremenu i nevremenu - kao pjesnik, kao borac, kao čovjek. Neko će iz tih knjiga prepoznati naše krvavo kolo koje se vjekovima vrti u svijesti, u damarima, u prozukloj duši. Neko - nekad!
Želim ti snage da se odupreš pijavicama daljine, a ja odoh u moje vinograde (gdje su i zmije od ljudi pitomije). Crnogorci blagosiljaju: „Trag mu se ljudima kitio!“ Nego što!
Srdačno - Sreten Perović
P.S.
Nemam vremena da pročitam ove redove i ispravim eventualne greške (u kucanju). Požuruje me Kaća (telefonom). S.
* * *
Sreten Perović:
Pjesnik!
Dramski pisac!
Pozorišni kritičar!
Esejist!
Publicist!
Analitičar socio-društvenih stanja postkomunističkog ičkog društva!
Uz ovo pismo Sreten mi je po Kaći poslao bocu njegove berske (žežene) lozovače. Naravno s etiketom na kojoj su bili pedantno otkucani svi podaci o vrsti grožđa, berbi, vinogradu, procentu cukra u grožđu, podneblju, tehnologiji i gradiranju rakije, a i o njemu - već čuvenom proizvođaču vina i rakije, doduše u malim količinama. Svi koji su kod mene probali Sretenovu lozovaču (dvaput mi je slao po bocu) poslije prvog gutljaja zaključili su da bolje crnogorske loze nijesu pili. Od mojih prijatelja hrvatskih pisaca Sretenovu su lozovaču probali Veljko Barbieri, Zlatko Tomičić, Tomislav Domović i Sarajlija Ivan Kordić kada je u jedva držećim cipelama došao iz opsjednutog Sarajeva gdje su Karadžićevi snajperisti još ubijali djecu i starce. Perovićeva loza je degustatorski ocijenjena s najvišom ocjenom opisnom: jakost - gromovska, okus - čistog grožđa, prolazak niz grlo - vatreni, žeženi, osjećaj poslije prvog gutljaja prođe cijelim organizmom, prostruji! Veljko Berbieri, Tomislav Domović i Ivan Kordić imali su jednu jedinu zamjerku - malo je, brzo se popije!
Sreten je vazda volio etikete i etikeciju: etiketiranje njegove lozovače - majstorsko, a etikecija pred damama - uzorna, tipičan predstavnik bečko-piterske škole, u plesu je više okrenut zapadnim ritmovima, mada je veliki plesač tanga, pa i argentinskog, i pravog bečkog valcera, tipično štrausovskog: dosta brzog, širokih i otmjenih plesnih zahvata.
Sreten Perović:
Filozofski fakultet završio u očevom krombi kaputu, oca inatno strijeljanog posljednjeg dana rata! Nosio ga je i kad su se mantili nosili. U tom mu je kaputu bilo najtoplije. Najbolje se osjećao u starom očevom krombi kaputu. I kad je kaput visio o čiviluku, Sreten je bio u njemu. U studentskom domu „14. decembar“, u noćima naleta strašnih beogradskih košava, Sreten se pokrivao očevim kaputom - dobrodržeći krombi povrh par smrdljivih dekica. Kragna očevog kaputa dodirivala je sinovljev vrat i lice... Cijele zime tako, pa i kad otopli. U tuđem je svijetu sinu, ipak, najsigurnije pod starim očevim kaputom, pogotovo kaputom mrtvog oca... Samo on zna kako ga je grijao i zgrijao onaj stari očev krombi kaput - u duši i srcu ponajviše! A oni noćni nijemi razgovori s očevim kaputom ispod kaputa!
Ja sam svoga oca zapamtio samo u vojničkom šinjelu, u oficirskom. Mislim da civilnog zimskog kaputa nikada nije imao. Dugo poslije njegove smrti u našoj je staroj kući u Piperima, u jednom rasušenom ormaru, visio očev oficirski šinjel. Nekoliko sam ga puta ispred zalaska sunca, kad prizimi, bacio na ramena, prigrnuo i prošetao našom Jabukom. Bilo mi je toplije nego da sam prigrnuo kožuh našeg nekadašnjeg pristava ili moju varošku bundu s krznenim okovratnikom. A kako je tek, svih onih beogradskih zima, bilo Sretenu Peroviću u očevom krombi kaputu. Moj otac je umro, a Sretenov je strijeljan, što bi se kazalo, na pravdi Boga. Vjerujem da je sinovima strijeljanih očeva, ma tko ih strijeljao, najtoplije u kaputima pokojnika. Mislim da je Sreten i diplomski rad, pred Veliborom Gligorićem, na Filozofskom fakultetu branio u tom kaputu. I odbranio s visokom ocjenom i čestitanjima. Tog je trenutka Sretenu, svakako, bila najdraža čestitka koja je dolazila od mrtvog oca sinu koji je, eto, i diplomirao u njegovom kaputu. Očevu je čestitku udisao iz starog krombija, a naše je samo saslušao i srdačno se osmjehivao. Kakvi smo mi to nesrećnici bili, a i ostali, kada smo u kaputima i šinjelima mrtvih očeva morali i diplomirati, djevojke prositi, ženiti se...
Sreten Perović je na studije otišao i sa studija se vratio u očevom krombi kaputu. U tom je kaputu izgledao veoma otmjeno, za ono vrijeme buržijski izazovno, pa i prkosno. Za neke beogradske porodice s pedigreom, i njihove kćerke, gdje smo skupa navraćali, takav je kaput bio i značajan podatak o porodici iz koje dolazi. Nijesu se tada ni u Beogradu ljudi s krombi kaputom srijetali na svakom koraku.
Sretenov je otac Ilija Perović, učitelj, strijeljan baš u osvit oslobođenja Podgorice, a tada je već i u Berima stezala ozbiljna decembarska zima. Sretenovog su oca i djeda iz kuće na strijeljanje odveli. Zašto učitelj Ilija Perović nije obukao svoj zimski kaput, zašto ga nije bacio na ramena, prigrnuo - bila je oštra zima, a posigur je znao gdje ga vode?! Da ga je samo prigrnuo, Sretenovog bi oca naši halapljivi streljaroši u kaputu strijeljali: u Crnoj Gori se sa mrtvaca ništa ne uzima, izuzev prstena, sata ili pištolja. Da li je tihi, razboriti, u svemu odmjereni i umjereni, ničim neokaljani učitelj Ilija Perović, na strelište namjerno otišao bez svoga krombi kaputa, kakvog niko u selu nije imao, za koji se u Berima govorilo da „učiteljev dugi kapot grije kao kuća?“ Je li ga već tada u tom predsmrtnom magnovenju, kada se samo o najbližima misli, namijenio Sretenu, najstarijem sinu? Ako jeste, a moguće je da jeste, to je takva pomirenost sa smrću i takva racionalnost u predsmrtnim trenucima na kakvoj bi mogli pozavidjeti i japanski samuraji u trenucima prije izvođenja harakirija!
Da li je taj kaput i danas u nekom od ormara u staroj kući Perovića u Berima? Vjerujem da jeste. Sretenova je majka Milka nedavno umrla. Možda su taj kaput ona i Sreten negdje pohranili. Biće u onom ormaru koji se nikada ne otvara, a ima u našim crnogorskim kućama i takvih ormara i kovčega?!
(Nastavak u narednom broju)
Bonus video:
