"knjiga i papirna verzija će uvijek biti popularnija"

Vlahović: Možda se Francuzi prepoznaju u našoj književnosti

Mladi prevodilac, student master studija na Sorboni, Živko Vlahović, za “Vijesti” najavljuje Sajam slavistike koji organizuje u sklopu svog udruženja i izdavačke kuće “Slavitude”

4555 pregleda 52 reakcija 5 komentar(a)
Vlahović: Neophodno mi je da imam knjigu u ruci, Foto: Privatna arhiva
Vlahović: Neophodno mi je da imam knjigu u ruci, Foto: Privatna arhiva

Živka Vlahovića, iako je mlad, već zovu “Mocartom prevođenja”. Student je master studija iz prevođenja na prestižnom pariškom univerzitetu Sorbona gdje je završio master iz francuske lingvistike, a planira da upiše i doktorske studije, a uz sve to se aktivno bavi prevodilaštvom, piše roman i planira organizaciju Sajma slavistike na Sorboni u aprilu iduće godine, u sklopu svog udruženja i izdavačke kuće “Slavitude”.

Sajam slavistike su podržali Milan Kundera i Emir Kusturica, priča Vlahović za “Vijesti”, kao i mnoge ambasade, centri za kulturu, ali i njegovi profesori. Planira tim putem da popularizuje i (jugo)slovensko izdavaštvo i autore.

Vlahović je rođen u Parizu 1995. godine, ali ne zaboravlja svoje korijene koji ga vuku do Jugoslavije, Srbije, Crne Gore. U razgovoru za “Vijesti” govori o početku interesovanja i procesu prevođenja, najavljuje Sajam slavstike gdje planira, između ostalih, da predstavi i zemlje Balkana, priča o aktuelnim projektima, književnosti i praksi čitanja knjiga u 21. vijeku, pogledu Francuza na Balkance...

Za početak, da li biste najavili Sajam slavistike i neke detalje vezane za isti, kako ste došli na tu ideju?

Sajam slavistike će se održati na Sorboni 16. i 17. aprila 2021. godine. To je već naš drugi pokušaj, jer je prvobitno trebalo da se organizuje u aprilu 2020. godine, međutim situacija sa kovidom-19 je učinila svoje i sajam je morao biti otkazan. Nadamo se sada da će sve biti u redu u aprilu. Kako sam došao na ideju da organizujem taj sajam je vrlo jednostavno... Ja sam dvije godine zaredom držao štand na balkanskom sajmu knjiga... U Parizu postoji jedan fakultet koji se zove “Inalco” i tamo se održava taj sajam već devet godina, a tamo sam predstavljao Institut slavistike. Taj balkanski sajam je nekada bio veoma popularan, bio je poznat, dolazili su veliki autori, bitne ličnosti. Međutim, tokom godina se promijenio i počeli su da uvode neke zemlje koje nemaju nikakve veze sa Balkanom, a zemlje Balkana su sve manje bivale predstavljene. Srbija, Crna Gora, Hrvatska, pa i Bosna i Hercegovina nijesu bile zastupljene.

Ja sam želio da budem član tog sajma i da nešto promijenim, da pokušam da dovedem neke predstavnike balkanskih zemalja, međutim vidio sam da oni nijesu bili toliko motivisani. Tako sam im ja rekao da sam se predomislio i predložio sam tu ideju sajma slavistike direktoru slavističke katedre na Sorboni, Filipu Železu. On je stvarno važna osoba jer ako nam neko pomaže ovdje to je on, a da nema njega ne bi bilo ni tog Sajma slavistike. On je prihvatio projekat, pružio nam je podršku... Naš cilj je, naravno, promovisanje i širenje slovenske kulture. Znači, predstavljamo sve zemlje - i bivše Jugoslavije i bivšeg Sovjetskog Saveza, Češku Republiku, Slovačku, Bugarsku, Poljsku i tako dalje... Prije svega, mi smo odmah imali veliku podršku, jer nas je skoro svaki kulturni centar podržao, a zvao me je i Milan Kundera, što je za mene nešto specijalno jer se on nije pojavio ovdje u medijima jedno 30 godina... Ja sam poslao njegovom izdavaču pismo, izdavač mu ga je proslijedio i nakon toga se on javio da mi čestita i da kaže da je zainteresovan da dođe. Dobio sam poruku i od Emira Kusturice, a naravno - Sorbona i Institut slavistike su podržali, kao i neke ambasade. Sad, u kakvom obliku se sve to organizuje...

Prije svega, sajam će otvoriti češki lingvista, Miroslav Veprek i srpska umjetnica, Milena Ivanović. U glavnom hodniku Sorbone će biti prisutni izdavači poput Galimara, NON LIEU, Noir sur Blanc, l’Harmattan itd..., knjižare i razne novine vezane za slovensko područje. Dovešćemo određen broj autora, pjesnika, istoričara, glumaca i lingvističara koji će održati nekoliko konferencija. Predstavićemo regionalni zbornik francuskoj publici i izdavačima, a za kraj će se održati jedan mali filmski festival sa pet projekcija.

Da li ste dobili podršku nekih domaćih institucija za Sajam?

Pa, nijesam ni tražio nešto konkretno. Dobio sam podršku od Univerziteta u Banjaluci, od Valentine Knežević iz Foruma u Crnoj Gori, od Filološkog fakulteta u Nikšiću... Ništa od toga nije bila finansijska, materijalna podrška, ali sam očekivao od nekih izdavača i fakulteta da se javljaju ministarstvima kulture kako bi neki autori dobili subvencije da dođu u Francusku. To se možda može nazvati jedinom podrškom koju sam ja zatražio.

foto: Privatna arhiva

Da li će se predstaviti i neki od autora iz Crne Gore?

Nažalost, za prvu godinu nijesmo uspjeli da dovedemo autore iz Crne Gore. Nijesmo imali nijednu subvenciju, većinu stvari plaćamo mi, tako da ne možemo obezbijediti dovoljno predstavnika, ali naravno, ima država čija Ministarstva kulture daju podršku... Crna Gora je predstavljena na drugi način, tako što je cijeli Forum mladih pisaca Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”, preveden na francuski jezik, u okviru mog regionalnog zbornika koji ću predstaviti na Sajmu. Takve saradnje su i cilj Sajma, da upoznamo francuske izdavače sa našim piscima, a zbog toga i ja pravim taj regionalni zbornik zajedno sa jednom prijateljicom, bivšom lektorkom sa Sorbone, Jelenom Mihajlović. Nas dvoje prevodimo poeziju 37 autora, od svakog autora po dvije pjesme, tu je cijeli Forum mladih pisaca...

Kako ste pronašli svoj fokus pri odabiru?

Ja prevodim od 22. godine, tako da poznajem našu književnu scenu, dok pjesničku scenu i nijesam poznavao baš najbolje. Jedna od mojih najboljih drugarica je poznata pjesnikinja iz Bosne, Vladana Perlić. Ona mi je mnogo pomogla svojim savjetima i predlozima... I tako, od jedne do druge osobe širio se broj autora, pjesnika... Imamo skoro cijelu izdavačku kuću “Enklava” iz Srbije, cijeli Forum mladih pisaca, sve dobra imena, a u skladu sa tim spominjem i komentar jedan vezan za to - da je naš zbornik zapravo “Drim tim”. Jednostavno smo zvali najpopularnije i najtalentovanije pjesnike.

Otkud Vaš lični interes za prevodilaštvo, da li je u pitanju želja da približite slavističku kulturu i jezik Francuzima ili nešto drugo?

Nijesam ja ranije htio da budem prevodilac, već je to došlo slučajno. Ja sam počeo da prevodim tokom osnovnih studija, na Sorboni. Prevodio sam romane kao što su “Kad su cvetale tikve” od Dragoslava Mihajlovića ili “Grozdanin kikot” od Hamza Hume, preveo sam i “Ženske razgovore” od Duška Radovića. Tako sam počeo, a onda sam odlučio i samostalno da se posvetim tome. Tako je došlo do saradnje i sa Aleksandrom Gatalicom, prije svega iz ljubavi prema prevođenju, ali i iz izazova, nije bilo neke druge ideje... Ja sam oduvijek bio vezan za svoje korijene, a tako sam počeo i sve više da upoznajem autore, pjesnike, pa sam zavolio i pjesništvo. Onda sam shvatio da to moram da pokažem Francuzima. Smatram da naša književnost nije dovoljno predstavljena u Francuskoj. Kad kažem “naša” mislim na jugoslovensku književnost... U Francuskoj se pjesme više ne objavljuju toliko, a ja sam želio to da vratim u modu, pa sam tako otvorio i izdavačku kuću “Slavitude”, sa željom da se vrati u modu i poezija i naša književnost.

S obzirom upravo na to da jugoslovenska književnost nije toliko popularna u Francuskoj, da li ste možda prepoznali nešto što može biti interesantno čitalačkoj javnosti tamo? Pored toga, iz Vaše perspektive, ima li nešto specifično kod nas, u našoj kulturi, umjetnosti što se kroz književnost može približiti Francuzima?

Ona nije popularna iz drugih razloga - jer su u pitanju male zemlje, a ovdje većina autora gleda interes, profitabilnost književnosti, što naša nije, pa zbog toga i ne objavljuju. Može im biti zanimljiva naša nova generacija pjesnika. Ima tu i aktivista koji brane svoje ideje, ali to lijepo rade, pokazuju veliku opštu kulturu, kraljevi su metafora, što se meni mnogo dopada, tako da zaista ima svega i svačega, a ja mislim da će se to francuskoj publici svidjeti. Postoji jedna revolucija kod nas, stilistički smo dosta ispred Francuza, jer poezija se bukvalno više i ne objavljuje tu. Ali kad budu vidjeli našu poeziju, naš stil, možda će se predomisliti. Imamo zaista odličnu pjesničku scenu. Po meni je francuska mladež slična našoj, ali fali joj možda to, neka književnost u kojoj bi mogla da se prepozna, da pronađe neku spokoj i ta književnost bi mogla biti naša.

Naišao sam samo na pozitivne reakcije što se sajma tiče. Mislim da nema ništa slično na Sorboni, ja se ne sjećam da je napravljeno nešto posvećeno slovenskoj kulturi, pa očekujem da će to izazvati i dodatno interesovanje.

Planirate li neku sličnu inicijativu da pokrenete i ovdje, tipa da popularišete francusku kulturu, književnost na prostoru Balkana?

Nije isključeno. Ja sam završio francusku lingvistiku i nekad sam radio kao profesor francuskog za strance. To je i meni veoma važno i iskreno, volio bih da organizujem jednu izložbu u Beogradu, a razmjenjivanje francuske i balkanske kulture za mene je izuzetno važno i nadam se da ću uskoro uraditi nešto konkretno na tome, kao što planiram i da dođem u Crnu Goru. Ta razmjena kultura je nešto čemu bih volio da se posvetim.

Kakav je položaj književnosti u 21. vijeku, koliko je pozitivna stvar dostupnost djela (iz raznih oblasti) na internetu, a sa druge strane da li to guši ritual držanja knjige u ruci, čitanja i slično?

Prije nekoliko mjeseci moj francuski izdavač imao je to isto pitanje i on je rekao, a ja to mislim, da će knjiga i papirna verzija uvijek biti popularnija. Dobro je imati onlajn, PDF verzije, ali one nikada neće biti tako popularne kao papirna izdanja i mislim da će one još dugo dugo opstati. Ja na primjer ne mogu da prevodim, niti da čitam PDF verzije, već mi je neophodno da imam knjigu u ruci.

Kakva je kultura čitanja danas?

Realno, mislim da mladi danas mnogo manje čitaju. Gledam svoje profesore, to su ljudi koji posjeduju opštu kulturu i neprestano čitaju, razno štivo. Mislim i da je to evolucija naroda, svijeta uopšte. Sjećam se da mi je neko rekao da u Srbiji ljudi više vole da čitaju pjesme nego roman od 200-300 stranica, jer im je lakše. Možda ima i toga, ali dobro, treba čitati u svakom slučaju. Mislim da se manje čita jer možemo da radimo toliko drugih stvari, ne kažem da je sve to dobro, ali moramo da prihvatimo i to, ali mislim da se još uvijek dobro držimo.

Da li, pored prevođenja, i sami pišete?

Kad sam bio mlađi pisao sam, sa osam godina sam počeo da pišem pjesme, međutim onda sam prekinuo, pa sam počeo da pišem prozu, a trenutno pišem jedan roman sa jednom djevojkom iz Crne Gore, u pitanju je Andrea Peruničić, studira francuski jezik i književnost u Nikšiću. Ona je veoma talentovana, takođe piše, ali ne objavljuje svoj rad. Ja sam nju zvao da napiše taj jedan roman zajedno sa mnom. Meni je bilo neophodno da i ona bude tu.

Da li je teško raditi na romanu “u dvoje”? Hoće li biti objavljen dvojezično ili prvo na francuskom/BHCS jeziku?

Svakako je izazovno, ali smatram da kad se dvije osobe slažu, kada imaju slične ideje, mislim da sve to može da funkcioniše i da nije teško, iako izazovno jeste. Meni do sada nije bilo teško, ide nam, jer su nam slični stihovi. Trebalo bi prvo to da objavimo kod nas, iz jednog razloga... Naše izdavače ne zanimaju prevodi, oni nikada ne traže da se otkupe prava, dok francuski izdavači to traže. Tako da, ako ja pišem nešto, moram prvo objaviti kod nas, jer ako prvo objavim u Francuskoj oni traže veliki novac za autorska prava da bi se objavilo negdje drugo.

Nedavno ste raspisali i konkurs za autore koji pišu na BHCS jeziku, a u okviru Vaše izdavačke kuće. Da li biste kazali nešto više o tome?

To smo udruženje “Slavitude” otvorili kako bismo mogli da pretendujemo na subvencije za Sajam slavistike. Cilj udruženja je organizacija sajmova, izložbi... Kao izdavačka kuća počeli smo da radimo prije nekih mjesec dana. Raspisali smo jedan konkurs na prostoru čitave bivše Jugoslavije, odnosno za sve autore koji govore/pišu na BHCS jeziku. Mi ćemo odabrati tri najbolje zbirke koje će biti prevedene i objavljene u Francuskoj, u okviru naše izdavačke kuće. Ne postoji neki okvir vremena objavljivanja, a rok za prijavljivanje je prvi januar. Udruženje djeluje na francuskoj teritoriji, prije svega sa ciljem širenja slavističke kulture. Imamo u planu da 2021. objavimo dvije knjige. Mi objavljujemo i autore koje su porijeklom iz slovenskih zemalja, a koji su, možda, rođeni u Francuskoj ili pišu direktno na francuski jezik, kao što objavljujemo i prevode.

 Imao štand na Balkanskom sajmu knjiga
Imao štand na Balkanskom sajmu knjigafoto: Privatna arhiva

Prevođenje je kulturni proces

Šta je posebno izazovno prilikom prevođenja, da li borba da taj proces iskustva čitanja ostane nepromijenjen jezikom/prevodom, da li originalnost ili autentičnost jezičkog izraza, raznih fraza koje se možda nekada “izgube u prevodu“?

To Vaše pitanje sada već ulazi u domen traduktologije. Ja prevodim prirodno. Na primjer, kada vidim neki naš žargonski termin ja znam da ga prevedem prirodno jer znam francuske ekvivalente. Prevođenje je i kulturni proces. Meni se dešavalo da imam neke riječi, ali ih prevodim na način da ublažim njihovo značenje. Daću Vam primjer: preveo sam “Euripidovu smrt” Aleksandra Gatalice i imao sam riječ “slava”. “Slava” ne postoji u francuskom jeziku, Francuzi ne znaju za to. Da se ta knjiga vrti oko slave ja bih našao neki prevod, ali pošto nije tako - onda ja prevodim kao slavlje. Tako se i rakija prevodi kao žestoko piće, ako se spominje samo jednom u knjizi, ali ako se pojavljuje više puta onda ću tražiti već neki adekvatan prevod. Pokušavam da izbjegavam bilješke, jer je jednom jedna prevoditeljica rekla da je najveći grijeh prevodioca, bilješka. Trenutno prevodim knjigu “Prelest” Filipa Grbića. To je inače riječ koja nije dovoljno poznata ni kod nas, u pitanju je duhovna obmana. U Francuskoj je potpuno nepoznata. Ona se može prevesti kao duhovna obmana, ali ja sam predložio da ostane upravo taj termin “prelest”, pa da možda jednog dana i kao takva uđe i u francuski jezik. Imajte u vidu da prevodilac shvata ozbiljno to što radi i shvata ozbiljno tu neku ulogu glasnika i uvijek ostaje vjeran autoru, kao što je takođe posvećen i čitaocu.

Da li ste prevodili u obrnutom pravcu, sa francuskog na “naš” jezik?

Na “naš”, na BHS ili kako se kaže na Sorboni, BHCS, dodali su i crnogorski... Dešavalo se da prevodim, ali nije to moj specijalitet. Iako sam rođen u Francuskoj, taj naš jezik je moj maternji, ali nije jezik “A” kod mene. Ja ne bih danas mogao da prevodim na naš, zato što iako ga govorim korektno, ne vjerujem da imam te neke vještine koje su potrebne da bih prevodio sa francuskog.

Stereotip da su naši ljudi zaostali je glupost; mladi se ne razlikuju

Rođeni ste u Parizu, a kakva je Vaša veza sa Crnom Gorom i Balkanom?

Ja prevodim sa BHS jezika na francuski, tako da sam često u kontaktu sa tim državama. Sada me neki sve više i zovu da idem tamo. Naravno, ja širim tu kulturu ovdje u Francuskoj, to mi je posebno važno. Uz to, nije kao da sam otkačen od te kulture zbog toga što sam rođen u Parizu, štaviše, ja sam zaista vezan za tu kulturu. Moj otac je čistokrvni Beograđanin, majka je iz jednog malog sela kod Velike Plane koje se zove Krnjevo, to je podunavski dio Srbije, ali uz to imam i crnogorsko porijeklo iz naselja Vlahovići u Kolašinu. Iskreno, nijesam nikada bio u Crnoj Gori, ali s obzirom na to da sam odrastao u porodici u kojoj je bila popularna Jugoslavija, pa zatim zastupljena i jugonostalgija, pretpostavljam da sam zbog toga izuzetno vezan za taj region - jugoslovenski, tako da Crnu Goru doživljavam bliskom...

Kakva je ta (jugo)slovenska kultura?

Ono što ja ne podnosim jeste kad neko voli da kritikuje našu kulturu ili da uopšte komentariše da je nečija kultura bolja u odnosu na nečiju drugu. Ima ljudi koji ne shvataju da su neke kulture potpuno drugačije, ali da moraju da se poštuju međusobno. Kada upoznajete omladinu - razlika nema, ja ne vidim razliku između francuskog, srpskog, crnogorskog studenta. Možda su starije generacije patrijarhalnije, ali mladi imaju iste ideje, ciljeve... Sada je ekstremizam dosta popularan, ali sve to postoji jednako i u Francuskoj koliko u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj. Stereotip da su naši ljudi zaostali je čista glupost.

Kao neko ko je rođen, odrastao i živi u Francuskoj, možete li prenijeti Vaše utiske o tome kako Francuzi gledaju na ovaj dio Evrope?

Znate kako, za vrijeme 90-ih je bila jedna velika demonizacija našeg naroda, tako da ima dosta predrasuda, ali sreća pa ove nove generacije nijesu više takve. Ako mogu da kažem, Francuzi obično gotive naš region, a neki ako ga ne gotive onda ga zgotive kad ga upoznaju. Mislim da je sve u suštini pozitivno. Jedno su političari i njihovi interesi, a drugo narod i omladina.

Preporučujemo za Vas