poenta da Crna Gora dobije još jednu scenu koja nije klasično pozorište

Alternativni vidovi interpretacije poezije

Dio učesnika poetsko-dramskog performansa “Neko nas snima” prenose svoje utiske i ciljeve za “Vijesti”

1271 pregleda 118 reakcija 0 komentar(a)
Postavili sebe u uloge kao za predstavu, Foto: Milan Matović
Postavili sebe u uloge kao za predstavu, Foto: Milan Matović

Poetsko-dramski performans “Neko nas snima” dvije grupe kulturnih entuzijasta, Platform081 i Vavilonska biblioteka, realizovan je na zadovoljstvo svih učesnika koji su govorili svoje stihove: Katarina Sarić, Braco Subotić, Anđela Bulajić, Miljan Nikolić, Tajana Nedić, Rade Vukčević. Oba tima, i Platforma i Vavilonska biblioteka, spojila su ovim projektom kreativnu energiju, a i ubuduće se može očekivati još mnoštvo kreacija i iznenađenja, najavljuje za “Vijesti” Katarina Sarić.

“Saradnja između Platforme i Vavilonske biblioteke čiji su autori učestvovali u projektu, tekla je neuobičajeno i to upravo zbog nemogućnosti fizičkog kontakta među nama. Kad smo se sreli, svega nekoliko sati prije nastupa, energija među nama je bila toliko dobra da smo svi doživjeli taj jedinstveni efekat začudnosti i rizika ali i predivne avanture”, kaže Sarić. Nedić, iz tima Platform081, i sama je predstavila svoju poeziju, a dijeli pozitivne utiske sa nastupa.

“Saradnja s Vavilonskom bibliotekom se dogodila slučajno, ako vjerujete u slučajnosti. Zapravo - ništa nije slučajno i ljudi koji imaju slične poglede na svijet se lako povežu kad imaju zajedničku viziju. Tako je i Platform081 došla do Vavilonske biblioteke i u svega par dana smo našli ostale autore; Katarina Sarić je odabrala pjesme koje se uklapaju jedna sa drugom u priču poetsko dramskog performansa, Platform081 je obezbijedila tehničku podršku i salu DODEST od KIC-a ‘Budo Tomović’ sa kojim imamo sjajnu saradnju. U nedjelju smo se našli, upoznali, odradili nekoliko proba i već nekoliko sati kasnije, publika je gledala naš performans na Jutjub kanalu Platform081. S obzirom na jako kratak vremenski period pripreme za ovako zahtjevnu dramsku formu, činjenicu da mi nismo glumci i glumice već pjesnici i pjesnikinje, kao i tehničke komplikacije koje u svakom trenutku mogu da se dogode kada se radi prenos uživo, zadovoljna sam krajnjim rezultatom”, priča Nedić.

U svemu tome, poenta je da Crna Gora dobije još jednu scenu koja nije klasično pozorište, poručuje Sarić.

“Crnogorska scena, nažalost, još uvijek nema multimedijalni centar, alternativni teatar u kojem bi se mogli prikazivati ovakvi događaji. Kod nas još uvijek postoji tradicionalna linija održavanja pjesničkih večeri u bibliotekama, možda poneki klub je krenuo u tom pravcu, ali opet istim staromodnim pristupom. Čini se da je poezija, kao i književnost uopšte, zapala u monotoniju jednog te istog načina prikazivanja. Nedostaje nam novina, dinamike, scenskih čitanja, performansa. Projekat ‘Neko nas snima’ izveli smo upravo sa ciljem da istaknemo potrebu za nekom drugačijom scenom. Cilj naše misije je usmjeren na iskazivanje potrebe za promjenama u načinu na koji se poezija (pa i čitava umjetnost) i interpretira i doživljava kod nas. Željeli smo da skrenemo pažnju na alternativne vidove interpretacije, miješanje stilova i pravaca i stvaranja jedne oneobičene perspektive. Krajnj cilj je da što više ovakvih projekata zaživi i da Crna Gora dobije barem jednu scenu koja neće biti klasično pozorište sa jedne, ili biblioteka i tradicionalni kulturni centar, sa druge strane. Mi tražimo nešto između, posve drugačije i novo”, poručuje Sarić.

Subotić je kazao i da se ekipa spojila na dobar način, “na prepoznatoj frekvenciji; na kursoru iste i kompasu duše; na odricanju isto kao i na prihvatanju”.

“Postavili smo sebe u uloge kao za predstavu, što smo mogli posvećenije. Odgovorno, kada čovjek sebi zada cilj, bilo koji, sve što je do njega ili na njemu, kao izvođaču je da da svoj maksimum i da se nada da će ostatak ekipe učiniti isto. Katarina, moja dugogodišnja saradnica, a i prijateljica draga, kao autorka projekta Vavilonska biblioteka, potrudila se da spoji materijal koji je dobila od svih nas što idealnije, da svaku pjesmu uklopi u formu razgovaranja poezijom; da kako jedna završava, druga se na nju nakalemljuj; da cijeli proces teče. Mislim da smo uspjeli. Konsultovali smo dodatno jedni druge i našli pravi način. Da cijelu stvar izvedemo dramski”, kaže on.

Čitav performans organizovan je sa ciljem da se protrese “neko kamenje i neki kreveti zategnuti i naizgled pospremljeni”, kaže Subotić i objašnjava da je “umjetnost je uvijek zapitana i želi da dopre do onog ko je ispred nje”.

“U kriznim vremenima kao što su ova umjetnost je jedna od rijetkih utjeha čovječanstvu, ona daje nadu da će sve proći i da još ima ljepote na ovom svijetu. Misija Platform081 jeste, kako i samo ime govori - da bude platforma za sve vrste umjetnosti i da u vremenima izuzetno izazovnim za realizaciju bilo kakavih događaja stvara nove kreativne industrije”, kaže ona ističući da je poziv svim umjetnicima uvijek otvoren, a Subotić dodaje i da se nada da će se ovakve inicijative nastaviti.

Poezija je vapaj nacije

Poezija koju su izveli učesnici performansa nijesu pisani namjenski za ovu izvedbu, već su tematski uklopljeni sa namjerom da finalni proizvod bude razgovaranje poezijom.

“Željeli smo da dobijemo taj krajnji hibrid žanr, svestran i multimedijalan. Poezija neizostavno ima dramskih momenata, kao što ima i lirskih i epskih. Sva ova tri velika književna koda su u osnovi poezije, štaviše, postoje mnoge teorije književnosti koje tvrde da je prvobitan ljudski govor, zapravo bio pjesma”, rekla je Katarina Sarić.

Braco Subotić smatra da ovakvih događaja nedostaje, kao i zainteresovanih za njih.

“Ništa manje nedostaju i interesenti za ovakvu vrstu izraza, odnosno umjetnosti generalno. S obzirom na to da sam muzičar, trudim se čitav život da upravo tekstom doprem do ljudi, ne bi li čuli poruku koju pjesma nosi, koju muzičari izvode. Poezija je, sama po sebi, važna. Ona je vapaj nacije, pogotovo kada je prenesena kako treba. Smatram da se obraća na pravi način, samo je treba čuti kada se javi, kada udahne zivot... Ljudi ne cijene kulturu, makar ne dovoljno”, zaključuje Subotić.