Toliko je zanimljivih arhitektonsko-urbanističkih tema u ovom bremenitom povijesnom trenutku - ali, kao što rekoh - mene druge brige more...
Mene mori, aj mene mori nane - poziv da se 9. decembra tekuće godine - u narednu srijedu - tačno u 11 sati - pojavim u Sudu za prekršaje - Ulica 13. jula bb, Podgorica, zgrada pravosuđa, zapadni ulaz, prizemlje, soba 2 - i to “radi saslušanja u svojstvu okrivljenog - OKRIVLJENOG! - zbog prekršaja opisanog u priloženom zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, odnosno zahtjeva za sudsko odlučivanje”.
Što će reći da se nijesam šalio kad sam najavio nastavak teksta naslovljenog “Psovke jednog plagijatora” - koji je objavljen 29. avgusta tekuće godine na ovom istom mjestu - baš u predvečerje velike revolucije.
U tom tekstu sam se obratio, vrlo učtivo, gospodi direktorima RTCG - gospodinu Šundiću, generalnom direktoru RTCG, i gospodinu Đurđiću, direktoru TVCG - a po pitanju krajnje neprimjernog vladanja Vanje Kovačevića - kulturnog pregaoca opšte prakse, a ujedno i novinara RTCG - koji je 18. avgusta tekuće godine, oko 21:20 sati, na ulazu u Atrio Concept House - Miljana Vukova 43, Podgorica - prvo uputio čitavu seriju psovki, uvreda i prijetnji na moj račun - da bi zatim pokušao da me udari pesnicom - što mu nije uspjelo - jer sam ipak nekako eskivirao udarac i uhvatio Kovačevića za obje podlaktice. Držao sam ga tako dok nisam procijenio da se smirio. Kad sam pokušao da se udaljim - Kovačević je nastavio sa psovkama, uvredama i prijetnjama na moj račun - pa sam pozvao policiju.
“Policija dolazi za pet minuta”, rekoh Kovačeviću. “Ne bih želio da ova stvar eskalira i zato predlažem da odmah raspravimo - pred policijom - što se ovdje zapravo dešava”. Kad je čuo da dolazi policija - Kovačević je nestao (u vidu lastinog repa) - a ja sam sačekao policajce.
Podrazumijeva se, valjda, da sam otišao pravo u Upravu policije i prijavio Kovačevića - i to odmah, te iste večeri - da bi se ispostavilo, kad sam otvorio Poziv za okrivljenog - da je i Kovačević prijavio mene - jer sam ga, kako stoji u obrazloženju, “fizički napao” - i to na “javnom mjestu” - tako što sam “sa podignutim pesnicama” krenuo prema njemu - da bih ga zatim “sa obje ruke uhvatio za nadlaktice njegovih ruku”.
Htio je da kaže - podlaktice. Kad napadač pokuša da vas udari pesnicom - pa eskivirate - i želite da zaustavite napadača, ali ne želite da ga povrijedite napadača - neuporedivo učinkovitije je uhvatiti napadača za obje podlaktice.
“Prisutni Gluščević Igor pokušao je da ih razdvoji, pa je Borislav Vukićević (moi) pustio”, veli, “lijevu ruku Kovačevića dok je za desnu nastavio da ga drži”.
Pogriješio sam, definitivno. Ogriješio sam se, preciznije, o senzitivnog gospodina Kovačevića u tih par tekstova - objavljenih prije par godina - u kojima sam se bavio grdnim ogrješenjem Kovačevića o etičke norme - uključujući i pomenuti tekst. Sve je počelo, podsjetiću vas, tako što je Kovačević, ne navodeći izvor, preuzeo čitave serije pasusa iz mojih tekstova o staroj Podgorici - da bi ih izgovorio u nekom dokumentarnom filmu na koji sam, slučajno, naletio na TV-u (RTCG) - što je eklatantan plagijat. Nije mi ni na kraj pameti padalo da tužim Kovačevića za plagijat - ipak je ovo CG - majka naša - a imajući u vidu vrlo visoku poziciju gospodina Kovačevića u CG i PG intelektualnim krugovima - sve što sam htio, nakon prvog teksta, bilo je izvinjenje...
A onda sam, na kraju posljednjeg teksta u toj seriji, najavio detaljno raskrinkavanje Kovačevićevog nazovi-autorskog copy & paste manira...
U međuvremenu sam - između nemilih scena ispred Atrio Concept House i pomenutog Poziva za okrivljenog - zamoljen od strane osobe do čijega integriteta izuzetno držim - a na molbu osobe do čijeg integriteta ne držim - ni najmanje, moram naglasiti - da poštedim senzitivnog Kovačevića daljnje psihičke torture - što sam uvažio - pa je izostalo pomenuto raskrinkavanje. Na stranu što sam toj osobi do čijega integriteta ni najmanje ne držim - već jednom obećao da ću poštedjeti Kovačevića u tekstovima - da bi me Kovačević, nakon tog obećanja, prvom prilikom izvrijeđao - i to na javnom mjestu - pred brojnim publikumom. Čak se i zalijatao put mene (prema meni) - što me iznenadilo, moram priznati, jer sam mislio da je ta stvar završena.
Bio je to prvi nazovi-incident - nasrtaj Kovačevića na mene - koji ipak nijesam prijavio u Upravi policije...
“Svega ovoga ne bilo”, kaže čuveni grafit koji je veselih devedesetih godina krasio jednu velelepnu fasadu u Beogradu, na Slaviji, “da je Pera otišao pravo u policiju!” - što je, da i to pomenem, čuveni line (rečenica) iz crtanog filma (Woody Woodpecker - Pera Detlić, Bunco Busters - Zakopano blago, Paul J. Smith & Milt Schaffer, 1955, Universal-International) - koju izgovara Capt. Haddock (Dal McKennon, glas) i koja u originalu glasi: “If Woody had gone right to the police, this would never have happened”.
Najsmješnije je to što smo se Kovačević i ja mimoilazili na ulici i prije i poslije tog prvog incidenta - a da Kovačević nijednom nije ispoljio namjeru da se fizički obračuna sa mnom - ignorisao me, strogo - što me navodi na zaključak da se Kovačevićev pakleni plan - u oba slučaja - sastojao u tome da me baš na javnom mjestu - i to pred gomilom svjedoka - isporivocira da ga fizički napadnem - što je sumanuto.
OK, šalu na stranu - predlažem da gospodin Kovačević i ja zakopamo ratne sjekire i da popušimo lulu mira. Ja više neću, časna pionirska, insistirati na činjenici da je Kovačević plagirao moje tekstove - a Kovačević neka obeća da me neće vrijeđati i da neće nasrtati na mene (poput zaljubljene šiparice) na javnim mjestima, pred gomilom svjedoka.
Pa kad mine korona, bože-zdravlja, samo još da se rukujemo i da se cjelivamo triput, kako valja...
Ne rekoh vam da sam baš na blagi dan - na dan sahrane blagopočivšega mitropolita Amfilohija - usred TV prenosa sahrane - koju je prenosio niko drugi do li Vanja Kovačević - uz sasluženje oca Gojka - primio poziv sa nepoznatoga broja - što nikad ne činim - ali ko bi rekao da će nekome pasti na pamet da pokuša da mi uvali pričicu baš toga dana.
I veli meni taj lik - koji je mogao imati nekih dvadesetak godina, recimo - ne više od 25 - da redovno čita moje tekstove - O hvala, hvala, rekoh, drago mi je - te da je gay aktivist (ta i ta LGBT asocijacija, sve uredno) - O, rekoh - i da je upoznat sa detaljima “nesuglasice” između Vanje Kovačevića i mene - i da bi mu bilo drago kada bi se to izgladilo, jer izuzetno cijeni i mene i Vanju, a zna koliko je sve to teško palo Vanji...
Ne beri brigu bratanac, rekoh, smatraj tu stvar završenom.
U trenutku sam pomislio da momci sa ćoška pokušavaju da mi uvale pričicu - spicu - ta đavolja ekipica je sasvim sposobna da osmisli i izvede akciju ovoga tipa - a informacije su mogli dobiti od komšije koji je upoznat sa detaljima prijepora između Kovačevića i mene - ali bilo je tu još nečega - nečega što se nikako nije uklapalo u okvire standardne podgoričke spice...
OK, nastavak u narednom, ili u nekom od narednih brojeva - i oprostite na ovoj digresiji...
Bonus video:
