OSMATRAČNICA U KANJONU: SVIJET NIKOLE MIJA VUJOŠEVIĆA 2.

„Morača teče mojim krvotokom“

Vujošević se osvjedočio kao slikar i istraživač, slikar i pjesnik, stvaralac raskošnog dara i moćne imaginacije, tananog senzibiliteta, vraćajući se kanjonu i kamenu uvijek iznova

4608 pregleda 2 komentar(a)
Vujošević, Foto: Vijesti
Vujošević, Foto: Vijesti

(Nastavak iz prošlog broja)

Nikola Vujošević i kroz slike i kroz teorijsko-estetske stavove je smišljeno stvarao novi mit o kanjonu, novi estetski svijet.

U njegovom slikarskom, stvaralaštvom postupku transpozicija i imaginacija imaju posebno mjesto, naročito u pretvaranju prirodno lijepog i uzvišenog u umjetnički lijepo, kroz dopadanje i osjećaj zadovoljstva. Prirodno lijepo je, u kantovskom smislu, vezano za razum a uzvišeno za um. Na slikama Nikole Vujoševića oni se tajnovito saglašavaju.

Kanjon Morače, kao dio prirode, izaziva ideju uzvišenog, kao nešto što prevazilazi naša čula. Kanjon je lijep po sebi, dok se njegova uzvišenost oslanja na predstavu o njemu, što kod slikara izaziva naročito uzbuđenje, posebno veličina i ogromnost kanjona, koje se mogu zamisliti ali prevazilaze čula. Međutim, Nikoli Vujoševiću kao rijetko kome uspijeva da i prirodno lijepo i uzvišeno transponuje u svoje slike, pretvarajući ih nekom tajanstvenom stvaralačkom alhemijom u umjetnički lijepo. Ono je spoj uzbuđenja, koje izaziva uzvišeno, i mirne kontemplacije koju nosi estetski sud o lijepome u prirodi. Uobrazilja je stvaralačka sila koja s umom i razumom čini čuda, u čemu se manifestuju stvaraočev talenat i genijalnost.

Nikola Vujošević je utemeljio sopstveni kult kanjona i kamena, nastojeći da uvijek iznova proniče u njihovu magiku: i kad slika i kad promišlja. Njegov atelje je kao osmatračnica u kanjonu ili neki hram u kome se vrši oslikavanje kanjona, sa štafelajem kao oltarom, mjestom gdje se otvaraju vrata milenijuma i prodire u dubinu vjekova, gdje se u sleđenoj tišini osjeća „šum vremena“, prohujali eoni, istorija geologije i geografije.

Tu istoriju on ispisuje crtežom, bojama, slikama. U njegovom ateljeu ispisana je hronika kanjona. Istorija prije istorije, likovnim jezikom ispričana - bojama, linijama, oblicima. Megaliti i vječnost se pretvaraju u ljepotu, nebo u azur a rijeka u smaragdno oko.

Iako su Platije lišene ljudskog prisustva, pod teretom vječnosti, osjeća se ritam života. Vječni ritam! Himna nad ponorom vremena napisana kamenim pismom.

Njegove slike su oda kanjonu, apoteoza kamena u kamenoj knjizi bića i nebića - odgonetanje velike tajne od koje su „u grobu ključevi“. Slikar oživljava kamen, utiskuje mu dušu.

Nikola Vujošević se i na slikama i kroz svoju poetiku istovremeno osvjedočio kao slikar i istraživač, slikar i pjesnik, stvaralac raskošnog dara i moćne imaginacije, tananog senzibiliteta, vraćajući se kanjonu i kamenu uvijek iznova. On traga za idealom slike, kroz bezbroj formi.

Nikola Mijo Vujošević
foto: Duško Miljanić

Na njegovim slikama vlada svečanost odabranih boja i linija, kroz šta emanira govor prirode - zvuk pretvoren u boju, rapsodiju boja. Kao da se čuje kameni hor Platija. Slikar kao da potpisuje stalno istu sliku u hiljade varijacija, a svaka je novi stvaralački eksperiment, kroz koje rješava složene likovne probleme. U arhitekturi slika Nikole Vujoševića dominira kamen od detalja do megalita. Njegov opus je svojevrsna simfonija kamena, dok su Platije same po sebi kamena kosmička simfonija, muzika tišine s Anankinog vretena. Slikar Nikola Vujošević iz boje izvlači zvuk, a zvuk opet pretvara u boju. Ispod sleđene tišine, kore kamena, krije se ontologija stvaranja u pravremenu.

U crnogorskoj tradiciji i memoriji kamenu pripada posebno mjesto. Između slikara i kamena ima neka tajanstvena veza. Vajar bi se obradovao varnici: „udar nađe iskru u kamenu“. Ali iz duhovne varnice rađa se slika. Priroda je Božije djelo, a priroda na slici je stvaraočevo.

Jedna slika i jedna knjiga N. Vujoševića nose naziv „Krunisanje kamena“. Lišajevi se pretvaraju u medalje i ordenje. On bojama i drugim sredstvima slaže kamen na kamen, megalit na megalit, stijenu na stijenu, platiju na platiju, gledajući nebo iz žablje a rijeku iz ptičje perspektive. Svaka stijena je obučena u estetsku formu. Ispred slavoluka, kapije kanjona, pruža se vidik na kanjon, a iza njega, u ateljeu, odvija se sazdanja slika na velikom ikonostasu vrsnog umjetnika.

Platije, vječita inspiracija Vujoševića
Platije, vječita inspiracija Vujoševićafoto: Vijesti

Njegove boje: oker, ruj, lazur, smaragdnozelena i druge, imaju ne samo neku nemuštu instrumentalnost nego i miris - miris kamena, lišajeva i vode. Postojanje se odvija sub specie aeternitatis, u razmjerama vječnosti - iz kamena u kamen! Otvaraju se vrata u iskon, u prostor bez vremena.

Za Nikolu Vujoševića u kamenu je duh stvaranja, duša prirode. Dok slika, on kao da satima i satima bogosluži u kamenu, na oltaru njegove duše. U Platijama se ogleda duh kosmosa, u njima je zapisan testament iskona. Ambise kanjona slikar kroti i premošćuje bojama, linijama - vertikalama i horizontalama. Metafizička radost nastaje u spoju likovnosti i mita, boja i zvuka. Slikanje je za Nikolu Vujoševića stvaralačka strast i imperativ, životna potreba, sam život u višem smislu.

„Morača teče mojim krvotokom“, kaže slikar. Njegove Platije su zagledane u nebo. Njega inspiriše njihova neobičnost, neponovljivost. U njima on vidi i doživljava dramu prirode i kamena, prateći njihovu ćud i karakter, promjene. Oživljava ono što je neživo, daje mu dušu. Kanjon Morače postaje njegova, kako sam veli, „sudbinska opsesija, enigma, provokacija“, s napomenom da sve što više ulazi u njega, on se, paradoksalno, sve više udaljava od onakvog kakvog ga je prvobitno vidio i doživio.

Ukazuju mu se neograničene mogućnosti interpretacije, tako da izmijenjeni odnos „ište nova tehnološka likovna rješenja“. I dodaje: „Faktura slike približava se fakturi kamena moračkog“. U tome pogledu vidljiv je slikarev panteizam, s jedne strane, a estetizam, s druge.

Na njegove poetičke i estetičke stavove uticalo je i bavljenje likovnom kritikom i esejistikom. Knjiga Magika kanjona ukazuje na preplitanje umjetničkog rada i stvaralaštva sa njegovim životnim trajanjem. Po sopstvenom priznanju, njegovo slikarstvo se mijenjalo pod uticajem novih motiva i podsticaja, novih odnosa prema temi, novih doživljaja, vremena.

Iako je pratio likovni život u Crnoj Gori i tokove u jugoslovenskom i evropskom slikarstvu ostao je samosvojan, kao slikar autentičnog opusa i poetike. U svijetu umjetnosti je poznat i prepoznat kao zatočnik osobenog pejzaža, slikar i rapsod jednog kanjona kroz više ciklusa i brojne slike, osvajajući ga uvijek iznova uočavajući nešto novo, neuhvatljivo, ono što je s druge strane. Njegov obimni stvaralački opus je svojevrsno estetsko zavještanje i primjer posvećenosti ne samo magici kanjona nego uzvišenom činu stvaranja, a njegova likovna misao pouzdan putokaz u razumijevanju savremenog slikarstva i istinskog umjetničkog stvaranja uopšte, podstrek u traženju sopstvenog umjetničkog izraza.

(Ovaj tekst je zapisan u spomen velikog slikara i dragog prijatelja Nikole Mija Vujoševića.)

Povezani članci

19. Decembar 2020.

Kult kanjona i kamena

Preporučujemo za Vas