slovenačka spisateljica za "Vijesti"

Katja Perat: Nov način razmišljanja o “starim” temama

Radim na doktorskoj disertaciji koja ispituje uticaj hladnog rata na srednjoevropski postmodernizam - kako unutar/književnog tako i sa stanovišta njegovog mjesta u svjetskoj književnosti

3262 pregleda 37 reakcija 0 komentar(a)
Perat, Foto: Tihomir Pinter
Perat, Foto: Tihomir Pinter

“Mazohistkinja” roman savremene slovenačke spisateljice Katje Perat je knjiga o psihoanalizi, o preljubi i o Austrougarskoj tren prije nego što će se raspasti. Uz kompleksne političke, društvene i kulturne prilike s kraja 19. vijeka, ovaj roman prije svega prikazuje intimni portret mlade, odlučne žene koja u nesigurna vremena bira nesiguran put - jedini put koji vodi do slobode. Na Božić 1874. godine, Leopold fon Zaher-Mazoh, koji će ostati upamćen kao najslavniji mazohista, napušta svoj dom u Bruku i odlazi u nepoznatom pravcu. Romaneskna pripovijest pretpostavlja da se nije vratio sam, već u društvu novog porodičnog člana: male riđokose djevojčice na koju je naletio u lemberškim šumama. “Mazohistkinja” je priča Nadežde Mozer - žene u koju je djevojčica stasala, fiktivne junakinje koja se obrela među istorijskim ličnostima svog doba (Frojd, Klimt, Rilke…). Riječ je o pseudoautobiografskom romanu - o potrebi za ljubavlju i slobodom jedne žene, na pozadini nacionalnih, klasnih i rodnih napetosti u Austrougarskom carstvu koje još nije svjesno da propada. Roman “Mazohistkinja” nedavno je objavljen u izdanju beogradske Geopoetike u prevodu Ivana Antića.

Katja Perat (1988), slovenačka pjesnikinja i spisateljica, objavila je pjesničke knjige “Najbolji su pali” (2011) i “Porez na dodatu vrijednost” (2014). Bila je kourednica portala AirBeletrina i novinarka nedeljnika Mladina. Trenutno je na doktorskim studijama iz komparativne književnosti i kreativnog pisanja na Univerzitetu u Sent Luisu, odakle je i govorila za ART.

Kako je nastao vaš roman “Mazohstkinja”?

- Roman je nastao naizgled vrlo spontano - jednog jutra probudila sam se u svom stanu u Sent Luisu i znala sam da je to roman koji želim (i mogu) da napišem. Činjenica da je ovo bio roman o psihoanalizi, Leopoldu fon Zaher-Mazohu, bečkim tračevima s početka stoljeća i intimnim nevoljama naših sopstvenih (tj. srednjoevropskih) ranih feministkinja, zasigurno je bila posljedica čitavog niza stvari. Dijelom i zato što sam se preselila u Sent Luis, gdje sam došla na doktorske studije, počela su se rješavati lokalna pitanja na drugačiji način - više izdaleka i strukturno, s jednim okom uvijek usmjerenim na postkolonijalna pitanja u odnosu na Habsburško carstvo, koja mimo nas često prolaze bez naziva. Možda bih mogla da kažem da je rođenje ovog romana podstaknuto sukobom tema koje su me, takoreći, proganjale od pamtivijeka i novih načina razmišljanja o njima.

Koja je istorijska pozadina ovog vašeg romana? Je li to umiruće Austrougarsko carstvo?

- Istorijska pozadina mog romana zaista su godine Habsburške monarhije koje su isticale, ispričane sa tačke gledišta ljudi koji još ne znaju da svijetu u kojem žive ponestaje vremena - ali oni već osjećaju sve pritiske koji će ga zaustaviti. Rejmond Vilijams napisao je u Marksizmu i književnosti da se književnost fokusira na strukture osjećaja - ono što ljudi osjećaju kao istinu svog vremena, čak i prije nego što to znamo ili možemo riječima objasniti. “Mazohistkinja” se takođe uglavnom okreće ovome. Često sam se (i još uvijek se vraćam) na početak vijeka i pad Habsburškog carstva jer sam imala osjećaj da postoje ne samo paralele između tada i sada, već i eksplicitne veze o kojima rijetko govorimo jer su ih preplavile moćne i traumatične Istorije dvadesetog vijeka. Poželjela sam da ovim romanom mogu iskopati neke od njih - posebno one koji čekaju uspostavljanje odnosa moći između kulturnih slojeva Srednje Evrope koje smo podijelili, često bez njihovog znanja.

Junaci ovog vaseg romana su Leopold fon Zaher Mazoh, Frojd, Klimt, Rilke. Oslanja li se vaš roman na stvarne događaje i ljude?

- Iako se mnogi likovi romana temelje na stvarnim istorijskim ličnostima, a dijelom i na pisanim izvorima koje su ostavili za sobom (neki djelovi prepiske koji su pronašli svoje mjesto u romanu preuzeti su iz stvarne prepiske), u tome ima mnogo toga to se događa „stvarno“ samo u strukturnom smislu - ukratko, to je nešto što se moglo dogoditi i često se dogodilo, ali ne pripada konkretnoj istoriji jednog doba. Međutim postoje i mjesta u romanu koja su sažeta prema drugim književnim svjedočenjima koja tvrde vječnu blizinu istine. Gotovo sve u romanu o liku i djelu Leopolda fon Zaher-Mazoha oslanja se na autobiografiju njegove prve supruge Vande - odnosno na izvor koji leži negdje na pola puta između stvarnosti i književnosti i koji nas uveliko podstiče da se opredijelimo koliko vjerujemo ženama kada govore o nasilju u porodici. Za razliku od pariških urednika, koji su uporno odbijali Vandin tekst kako ne bi ocrnili ugled velikog pisca, sama sam se odlučila da mu u potpunosti vjerujem.

Ovo je knjiga o položaju žene i njenom mjestu u svijetu muškarca u patrijarhalnom Beču u doba secesije. Šta ste htjeli posebno da istaknete ovom temom?

- Posebno sam željela da naglasim posebnost položaja određene generacije žena, od kojih su mnoge postale prvi pacijenti psihoanalize, poput Ane O. i Bete Papenhajm, i takođe su je oblikovale. Istorija feminizma uglavnom je istorija borbe za jednakost na nivou javnog učešća kao što su biračko pravo, jednake mogućnosti zaposljenja, kao i borba za mogućnost odlučivanja o vlastitom tijelu. Ali to je takođe istorija borbe za ono što i na koji način žena može ne samo da živi, ​​već i da misli. Kao roman, “Mazohistkinja” se želio usredsrediti na isprepletanje psihoanalize i zahtjeve nove generacije žena, suočenih s time kako su životi njihovih majki uništeni zahtjevima da slijede svoje želje kako bi to mogle učiniti ne rizikujući svoje dostojanstvo i materijalnu sigurnost.

Za mazohizam se smatralo da je patološko stanje kod muškaraca, a normalno stanje kod žena. Otkuda potiče takvo mišljenje?

- Ovo smo razmišljanje kao društvo naslijedili od prvog teoretičara mazohizma, Kraft-Ebinga, koji je napisao da je mazohizam dio “ženstvenosti”, koja proizlazi iz kombinacije njenog društvenog položaja i navodno pokorne vlage u seksualnosti. Kraft-Ebing je do ovog zaključka došao kao kliničar - mazohizam očito nije problem ženama, jer žene ne traže pomoć zbog mazohističkih tendencija, za razliku od muškaraca, koje društvo često prisiljava da sramote svoje stavove. Stoga u svijetu patrijarhalnih odnosa ženski mazohizam ne može predstavljati problem jer je poželjan, za razliku od muškarca koji se veže za kritiku i vanjske podsticaje za “iscjeljenje”. Ovakva interpretacija je, naravno, vezana za vrlo usko razumijevanje rodnih uloga, što ima ograničavajuće posljedice za sve polove.

Stavovi Riharda fon Kraft Ebinga autora knjige “Seksualna psihopatija” uključeni su u ovu knjigu. Možete li pojasniti? Kako?

- Kraft-Ebing je u svoje vrijeme bio autoritet na polju seksologije, koja je kao nova nauka dilemu “modernosti” rješavala “modernim” metodama, bila je vrlo popularna i predmet čestih rasprava u obrazovnim društvenim krugovima koji služe kao geografija ovog romana. Njegovi pogledi tako služe kao odraz popularnih diskursa i tema, formirajući tako pejzaž mišljenja o prostoru i vremenu kojima se roman bavi. Budući da su Leopold fon Zaher-Mazoh (s kojim je Kraft Ebing imao puno posla) i njegova rodbina takođe sastavni dio književnih ličnosti u romanu, roman se fokusira i na to kako čovjek reaguje na to da je nauka proglašena izumiteljem, da tako kažem perverzije.

A kako ste literarno uobličili studiju o histeriji?

- Roman se u velikoj mjeri oslanja na moje čitanje Studija iz histerije Frojda i Breuera, što brzo postaje jasno da velika većina žena koja se u njima pojavljuje kao predmet analize nije u stanju živjeti punim životom jer bi im to onemogućilo brigu porodice oduzimajući im na taj način jedino mjesto u društvu za koje su socijalno nagrađeni. Zaključujući Studije o histeriji, Frojd piše da ga je pacijentkinja jednom prilikom pitala kako namjerava poboljšati njenu dobrobit kad ne može poboljšati njenu socijalnu dobrobit, na što je on odgovorio da joj sigurno ne može dopustiti da bude manje nesrećna, ali nesreća je na kraju krajeva uvijek bolja od neuroze. To pokazuje i moć i nemoć psihoanalize u odnosu na žensko pitanje - istovremeno su generacije žena kojima glavna junakinja romana pripada uspjele pronaći jezik kojim će artikulisati situaciju ropstva u kojem su se našle, ali im to nije moglo donijeti stvarno oslobođenje.

Vaš roman se može čitati i kao knjiga o emancipaciji žene. Kakav je zapravo put žene ka emancipaciji?

- Teška Borba je naravno dvostruka/individualna s jedne strane i kolektivna s druge strane. Kombinacija je to borbe za samopouzdanje i samosvijest, koja nam omogućava da ne podlegnemo ugnjetavanju kao nečemu prirodnom ili čak poželjnom, i borbe za društvene i političke uslove koji teže ravnopravnosti na strukturnom nivou, što pojedincima olakšava prva borba koja se odvija u životu.

A šta je sa emancipacijom danas. Koliko su se žene izborile za svoja prava? Kada govorimo o tome, kakvo je stanje u Sloveniji i SAD, gdje trenutno živite?

- Ni jedna od borbi o kojima sam gore govorila nikada nije gotova, a za vrijeme mojih nekih trideset godina života, na moju veliku strahotu, svjedočila sam da se neka prava za koja se dugo činilo da se više ne mogu staviti podi pitanje (na primjer, pravo na pobačaj) ponovno postaju predmetom javne rasprave - najčešće od donosilaca odluka koji se nikada nijesu našli na tamnoj strani ljudske reproduktivne sposobnosti. A tu su i borbe koje se nikada nijesu vodile do kraja, poput prava na jednaku platu za jednak rad. Možda vrijedi istaknuti da će napredak biti vrlo težak ako se samo žene bore za ženska prava - stvarna jednakost u društvu može postojati samo ako su svi solidarni sa svima, gdje njihov pol ne bi trebao igrati nikakvu ulogu.

U književnost ste ušli pjesničkim zbirkama “Najbolji su pali” i “Porez na dodatnu vrijednost”. Kao pjesnikinju, koje vas teme interesuju?

- Poeziju, kao i filozofiju, uvijek sam doživljavala kao područje krajnjeg formalizma, gdje je jedina tema koja je zaista bitna sam jezik. Kao što se može vidjeti iz naslova zbirki, uvijek su me privlačile ustaljene fraze koje ljudi izgovaraju gotovo bez oklijevanja. Moglo bi imati smisla reći da me zanima jezički nesvjesno društvo - o čemu govorimo kad uopšte ne primijetimo da govorimo. Pogotovo u prvoj zbirci, imala sam i puno toga reći o stanju duha u kojem sam odrasla u posttranzicijskoj Ljubljani i za koju se činilo da još nijesam doživjela artikulaciju koja bi mi imala smisla.

Trenutno ste na doktorskim studijama iz komparativne književnosti i kreativnog pisanja na Univerzitetu u Sent Luisu. Koji vas problemi i teme interesuju iz književnosti sa naučne tačke gledišta?

- Radim na doktorskoj disertaciji koja ispituje uticaj hladnog rata na srednjoevropski postmodernizam - kako unutar/književnog tako i sa stanovišta njegovog mjesta u svjetskoj književnosti. Gvozdena zavjesa se često smatra linijom razdvajanja koja je svijet podijelila na dva dijela - i moj doktorat se s njom bavi kao s pograničnim područjem koje je duboko obilježilo regiju, duboko obilježenu u kulturnom, ali i čisto materijalnom smislu.

Šta volite da čitate? Da li pratite književnosti nastale na tlu bivše Jugoslavije?

- Zbog doktorata sam osuđena da čitam neke knjige nekoliko puta zaredom - ove godine toliko sam puta pročitala Kunderinu “Nepodnošljivu lakoću postojanja”, pa se nadam da to neću morati narednih godina. Inače, trudim se da moj program čitanja bude što raznolikiji - od knjiga koje sam ljeti čitala u svome „slobodnom vremenu“, najduže su ostale sa mnom: “Majčinstvo” Šejle Heti, “Crna subota: Gospodar stvarnosti” Džona Darniela i - konačno - “Mobi Dik”. Moja omiljena knjiga bilo je vrlo dugo “Fukoovo klatno” Umberta Eka, od koga sam u posljednjoj deceniji razvila prilično rastojanje uglavnom zbog stalnog implicitnog mačizma, ali posljednje godine u kojima su se teorije zavjere uzdizale na naslovnice vijesti podsjetile su me da u njoj, međutim, ima obilje mudrosti. Trenutno su moja omiljena djela autora iz bivše Jugoslavije vjerovatno “Crni molitvenik” Marka Tomaša i “Mars” Asje Bakić.

Preporučujemo za Vas