SAVREMENA POEZIJA: UZ NOVU KNJIGU LENE RUTH STEFANOVIĆ

Krstarenje iznad sopstvenog pepela

Lena Ruth se u svojoj poeziji uvijek rado vraćala varijacijama tradicijskog miljea i onim hronološkim tačkama, na čije odjeke ni danas ne možemo ostati imuni
 

1752 pregleda 0 komentar(a)
Lena Ruth Stefanović, Foto: Akademija Art Zagreb
Lena Ruth Stefanović, Foto: Akademija Art Zagreb

Lena Ruth Stefanović nezaobilazno je ime u crnogorskoj poeziji. Prisutna je u više domaćih i inostranih izbora i antologija. Pored eseja, dva romana i nekoliko zbirki poezije, čitaocima je ponudila još jednu zbirku, pod naslovom „Izvinite, mislim da umirem“ (OKF, CDNK, 2019). Njome je potvrdila svoju poetiku, ali i produbila njene graničnike, što je, svakako, svrstava u red onih stvaralaca na koje crnogorska književnost neizostavno (treba da) računa. Širok je spektar pitanja koji su zaintrigirala Stefanovićevu, a na kojima insistira već od svoje prve knjige. Ona su i u najnovijoj zbirci manje-više jasno definisana, doprinoseći na taj način zrelosti i sistemskoj zasvođenosti autorkine stvaralačke misije. Otuda njenu poeziju doživljavamo kao: direktno, hrabro uranjanje u neposredni život koliko i u njegovu iluziju; u snove koliko i u stvarnost; u fenomene vremena i trajnosti, kao i u prekide i zaborav; jednako u istorijski kontekst dnevnog prostora i njegovo savremeno sazvučje, u njegove sociološke i kulturološke obrise; i, najzad, u sam poetski čin, u moć poetskog otkrivanja svijeta i njegovog reorganizovanja, tj. ponovnog, suštinski unikatnog stvaralačlog modelovanja. Navedena polja u kojima i po kojima Ruth Stefanović učvršćuje ili, pak, traži svoj životni credo, samo su okvirno naznačena kako bismo lakše mogli da ih dubinski identifikujemo, odnosno provedemo kroz sopstveni doživljaj i uvedemo u mogući analitički diskurs.

Po pitanju prve stavke - hrabrog uranjanja u život - mogli bismo navesti više pjesama, ali je jedna, Oltar praznine, svakako, amblematična do srži, sa snažnom simboličkom vizijom i filozofskom vertikalom. Ironijski prizvuk (a ironijsko sazvučje je veoma prisutno u poeziji Lene Ruth Stefanović) objelodanjuje već i sami naziv pjesme koji vrvi od kontradiktornih asocijacija. Po autorki, čovjekov život je, možda, u jednom periodu, kad smo još daleko od sabiranja naučenog i učinjenog, oltar punoće. No, s vremenom, on se kruni, razgrađuje, postaje nedovršen i, kao takav, lagano i neprimjetno prelazi u priziv i prizvuk našeg nestajanja. Slijedi transpozicija našeg bića u daleko redukovaniju, krajnje simplifikovanu formu, u suvenirski privjesak i podsjetnik da smo nekad postojali.

Moj oltar je sada gotovo prazan, reći će pjesnikinja (misleći na šank u dnevnoj sobi, nekada prenatrpan rafiniranim detaljima), na njemu je tek mermerna djevojčica, par ptičica od žada/ jedna kornjačica i majušni zec/ izgledaju srećni/ bez skupocjenog porcelana/ i ideja iz debelih knjiga. Kako je život beskrajan i previše kompleksan da bismo ga mogli obuhvatiti i tako sačuvati od prolaznosti, primorani smo, dakle, da ga svodimo u memorijske forme - suvenire, igračke, razglednice i druge turističke relikvije - tu su čak i knjige sa svojim smjernicama, pomažući nam da mnogo ne lutamo, da tek ponešto osjetimo, saznamo i zadržimo. I na kraju, o samom životu, kao našem iskustvu svijeta, možemo svjedočiti tek kroz nekoliko simboličkih detalja koji će i sami postati suvišni kad se nadju u četiri oka sa čovjekovom smrtnošću.

I život koji ne posjedujemo možemo živjeti - u snovima! Ništa manje životnim, jednako prisutnim i bolnim, zavodljivim ili zagonetnim od onog dnevnog, (za)datog i ponudjenog nam i bez naše volje. To je sljedeće poetsko polje koje Stefanovićeva u pjesmi Budni snovi raspolućuje na magijsko i prozaično, na čijoj bezuslovnoj interaktivnosti prepoznajemo svu nedostatnost našeg postojanja, udvojenost našeg bića, odnosno odsustvo njegove cjelovitosti. Ovdje je san hiperbola kojom pjesnikinja efikasnije iskazuje prazninu naše stvarne, dnevne trake. A praznina rađa želju koja postaje direktna transmisija sna. San kao težnja ne može biti naša trenutna opcija, već se transponuje u novo stanje, u novu realnost našeg bića. San tako postaje naša jedina realnost, jer ona koju svakodnevno trošimo nedovoljna je, i po svim svojim parametrima suprotna našem biću da bismo u njoj obitavali kao svjesne, cjelovite jedinke.

Fenomen vremena, neizostavna tačka i umjetnosti i nauke, i velikih i minornih pisaca, odnosno ljudskog duha od samog početka civilizacijskog trajanja, pokazao se kao «tvrd orah» i za Stefanovićevu. Njegove kazaljke objavljuju, ubitačnije od bilo kojih glasonoša, i naše rađanje, našu smrt i naše trajanje. Pošto je ono bezgranično, morali smo ga ucrtati u grafikone, u linije kojim ga možemo dosegnuti, zapamtiti i zaokružiti - u dane, godine, periode, epohe, milenijume - kako bi svojoj propadljivosti i ruševnosti obezbijedili određenu životnost, smisao postojanja, osigurali mu memorijsku kopču i tako poništili njegovu uzaludnost. Duboko refleksivna, antologijska pjesma Hronos sva je na liniji dešifrovanja ovog fenomena, prema kojem odmjeravamo sve ostalo: i smisao i besmisao, i život i smrt. Nije ga moguće jednoobrazno definisati, Kad istećiće/ kad počeće kraj njegov, upitaće se pjesnikinja. Možda je ono, i mi sami se pitamo, samo meta-fizički korektiv čovjekove začudnosti pred nepojamnošću koja ga odasvud i odvajkada okružuje; možda je i izmišljeno? Izmišljeno ili ne, zaključiće pjesnikinja, ono postaje naš stvarni, opipljivi, ovozemaljski korektiv i, nešto još stvarnije - naše ogledalo!

Lena Ruth Stefanović se u svojoj poeziji uvijek rado vraćala varijacijama tradicijskog miljea i onim hronološkim tačkama, na čije odjeke ni danas ne možemo ostati imuni. Prije svega, iz razloga što one tvore naš duhovni kontekst i neotudjivu vertikalu našeg bića. Hraneći na taj način svoj tragalački nerv dijahronijskim «upečatljivostima» koje će, potom, majstorstvom poetske vizije pohranjivati u jake dramatske inserte, pjesnikinja će ih najčešće prosljedjivati kroz ironijski naboj i tako istovremeno širiti njihov percepcijski okvir. Takve su, pored ostalih, pjesme Uskršnje jaje i Nudiš mi velikodušno svoje prezime koje postaju sinonimi istoričnog pretapanja sa aktuelnim dešavanjima, tj. socio-kulturološkim derivacijama.

U svojoj pjesničkoj radionici Stefanovićeva se najčešće koristi upravo tim antinomijskim efektima, suprostavljenostima izmedju snova i jave, poznatog i nepoznatog, zarobljene svijesti i otvorenog duha, između kolektivne tradicijske imobilnosti i individualne, ovovremene osviješćenosti («Nudiš mi velikodušno svoje prezime»)…

I još jednom o fenomenu vremena. S njim čovjek vodi neprestanu borbu. Iz razloga, prvo, da mu ne dozvoli da ga preplavi i obriše sa svoje scene, a zatim da njegove zapise i njegovu istoričnost sačuva kao podtekst sopstvenim saznanjima i ideji. I Ruth Stefanović je, i kao stvaralac i kao čovjek, ovoga puta izvan teorijskih enigmi, tokom čitavog pisanja pojam vremena kadrirala u krajnje upečatljive slike, u stilističke dragulje čistog refleksivnog naboja koji daje posebnu vrijednost njenom stihu. Prve poteze koje povlači kao pjesnik, autorka usmjerava najprije ka golom životu, tj. čovjeku koji je već odavno na raspeću sopstvene egzistencije, tek potom svoju misao razgranava ka višim, ontološkim i metafizičkim konstelacijama. Sve to uz, naizgled, ležernu, laganu poetsku projekciju, koja povremeno vrvi od neologizama, ali i dijalekatskih leksičkih nanosa, uz relikt-kovanice izvornog jezičkog korpusa. Kroz ovakav postupak prošle su mnoge pjesme iz ranijih, ali i iz najnovije zbirke «Izvinite, mislim da umirem», posebno pjesma »Zaboravi». Mogli bismo je imenovati i kao autorkin stvaralački credo. U vrtlogu izmedju knjige (zapisa, dokumenta), kao našeg najjačeg svjedočanstva, i vremena, kao nepremostive enigme, podložne (k)varljivosti, odvija se neprestana igra moći i nemoći, nadgradnje i razorivosti, autentičnosti i povodljivosti… Da li zaći u takav cirkulum vitae i njime zaokružiti svoje bivstvovanje, ili, jednostavno, nastaviti dalje, kroz iluzionizam nepoznatog, a moguće i obećavajućeg, pita se pjesnikinja. Svjesna da stalna samo mijena jest, ona ipak kreće naprijed, u novo, nepotrošeno vrijeme. «Okani me se, mani me se/ s pričom/ ne ponavljaj za mnom,/ ne gledaj za sobom/ zaboravi». Taj kontinuum pjesničkog tvorenja, to feniksovo krstarenje iznad sopstvenog pepela pomjera, koliko naše dnevne, toliko i kosmičke granice. Svaka knjiga, vrijedna naše pažnje, učestvuje u tom poduhvatu. Takva je i ova Lene Ruth Stefanović. Knjiga koja počiva na jasno izdiferenciranom promišljanju i usredsredjenosti na haotični sistem čovječanstva, na veliku muku malog čovjeka, na njegov zemni kosmos, čija se istorija i geografija već poodavno kosi sa samom sobom. A kako je pjesnikinja tu činjenicu uspješno apsolvirala dramatikom sopstvene osjećajnosti i dubokom stihovnom ekspresijom, možemo joj itekako vjerovati. Povjerenje u njegovo autorstvo - nije li to osnovna i nadragocjenija misija pjesnika?

Preporučujemo za Vas