INTERVJU: BOGDAN ALEKSANDRU STANESKU, RUMUNSKI PISAC, GOVORI ZA ART VIJESTI

Cijela zemlja je ostatak komunističkog režima

Ova bolna tranzicija se nikada nije završila. Odmah nakon 1989. godine, moć su oteli drugorazredni članovi Partije, istaknuti članovi Securitate. Nije bilo neoliberalnog projekta za Rumuniju

6795 pregleda 3 komentar(a)
Bogdan Aleksandru Stanesku, Foto: imdb
Bogdan Aleksandru Stanesku, Foto: imdb

„Djetinjstvo Kaspara Hausera“ prvi je roman jednog od najtalentovanijih mlađih rumunskih pisaca, Bogdan Aleksandrua Staneskua. Napisan sa strašću, ali i promišljeno, ovaj bildungsroman sastavljen od dvanaest priča sjajno prikazuje tranziciju rumunskog društva i transformaciju generacije izgubljene u toj tranziciji. Kaspar Hauser, po kome je naslovljen ovaj roman, bio je tajanstveno divlje dijete s početka 19. vijeka i u to doba je privukao veliku pažnju javnosti jer nije bio sociolizovan i pojavio se niotkuda. U romanesknoj viziji Staneskua on je dječak koji u posljednjim godinama komunizma odrasta na ulicama Bukurešta. Uz nesređenu porodičnu situaciju, prilično nasilnu okolinu i homoseksualnu epizodu zbog koje ga izbacuju iz škole, njegov je put prema zrelosti pun neizvjesnosti. No i kad prijeđe dvadesetu, izazovi modernog društva neprilagođenom mladiću postavljaju brojne zamke. Bogdan Aleksandru Stanesku je napisao roman o odrastanju, sentimentalan i patetičan prolazeći kroz adolescenciju i sazrijevanje, intenzivno proživljavajući svaki trenutak. “Djetinjstvo Kaspara Hausera” je objavila hrvatska izdavačka kuća Fraktura u prevodu Gorana Čolakhodžića.

Bogdan-Alexandru Stănescu (1979) rumunski je književni kritičar i pisac, dobitnik nagrade za najboljeg rumunskog mladog pisca 2015. Studirao je rumunsku književnost i predaje na Facultatei de Litere u Bukureštu. Dosad je objavio dva romana, dvije knjige eseja i dvije zbirke poezije, a njegove se priče nalaze u više antologija. Njegov prvi roman „Djetinjstvo Kaspara Hausera“ objavljen je 2017, a za njega je dobio više nagrada te je bio u najužem izboru za Književnu nagradu Evropske unije. Drugi roman „Caragiale. Scrisoarea pierdută“, o slavnom rumunskom piscu I. L. Caragialeu, objavio je 2019. godine. Osnivač je Međunarodnog književnog festivala FILB u Bukureštu i koordinator književnih prijevoda objavljenih u najprestižnijoj rumunskoj biblioteci strane književnosti, pri izdavačkoj kući POLIROM. Na rumunski je preveo djela Tenesija Vilijamsa, Džejmsa Džojsa, Sandre Njuman, Alberta Mangela, Edvarda Hirša, Pola Ostera. Njegove književne kritike redovno izlaze u književnom časopisu Observator cultural.

Kako je nastao vaš roman „Djetinjstvo Kaspara Hausera“? Kakvi su izazovi stajali pred vama?

- Izazovi su uslijedili nakon uređivanja i pripremanja knjige za izdavačku kuću: bio je izazov odlučiti jesam li napisao roman ili knjigu povezanih kratkih priča. Tada sam morao odlučiti hoću li maskirati ili preimenovati likove iz djetinjstva. Odlučio sam da ne nadoknađujem stvarnost. Sada, ostavljajući šalu po strani, kažem da je glavni izazov bio pronaći glasove, glasove različitih likova iz moje prošlosti, glasove političke tranzicije i glasove nasilja. Onda sam morao da uravnotežim tačnu količinu humora s tragičnim, da pokušam da ne postanem patetičan, niti previše radostan. Proporcija mi je bila glavna briga. Proporcija i pravda za moje sopstveno sjećanje.

Kako se književni motiv djeteta koga su odgajali vukovi uklapa u zaplet vašeg romana? Je li riječ o lajt motivu?

- Književni motiv došao je kao završni pokret, kad sam već bio odlučio da napišem roman: moj lik su odgajali odrasli ljudi koji su nalikovali vukovima - životinjskom sebičnošću, unutrašnjim nasiljem i žeđi za krvlju. A onda sam shvatio da je čitavo rumunsko društvo bilo veliki čopor vukova za ovog dječaka. Tragedija se događa kad shvatite da on nema vučjeg materijala. Možda je jagnje... Ovaj motiv mi je pao na pamet kad sam shvatio da je jezik medij kroz koji se otkriva nesigurnost njegovog obrazovanja. Baš kao i u slučaju Kaspara Hausera, i njega su naučili kako da govori, ali ne više od osnova: on nije mogao izraziti ljubav, nije mogao opisati svoje emocije i osjećanja. Zbog toga je, na kraju, moj lik prazan primalac - nedostatak izraza izazvao je gubitak osjećanja.

Kakvu formu i pripovijedački glas ste koristili da ispričate priču o neobičnom dječaku? Dvanaest priča funkcionišu kao roman?

- Roman je počeo da se gradi na skupu slika, slika djetinjstva iz osamdesetih godina prošlog vijeka, mračnog razdoblja u našoj novijoj istoriji, vrlo povezanih s onim što se događalo prije njega i do pedesetih godina. Dakle, pripovijedački glas trebao je da odražava spoj nevinosti i terora koji su bili karakteristični za te godine. Osim toga, želio sam da moj lik počne kao vrlo osjetljiv i maštovit dječak, a na kraju će mu sve oduzeti... život, društvo, roditelji, politika, ljudsko licemjerje. Odabrao sam 12 slučajeva (s velikim vremenskim razmacima), jer sam ovaj važan vremenski raspon (40 godina) mogao prikazati samo fragmentirano.

„Djetinjstvo Kaspara Hausera“ je roman sazrijevanja, bildungs roman. Uporedo sa sazrijevanjem vašeg junaka sazrijeva i mijenja se društvo. Da li ste vi imali na umu tu paralelu?

- Da, definitivno! Recimo da su u početku ti roditelji glasovi Superega, ali nakon 80-ih tu ulogu igra društvo, tranzicijska Rumunija. Dakle, tu nastupa nedostatak ravnoteže: Superego je takođe rastuće dijete - Rumunija. Rezultat je neuroza u razvoju i na kraju psihoza. Stvar je u tome što rumunsko društvo nikada nije sazrelo, ono je još uvijek nezrelo kao 1989. godine, poput bebe u odraslom tijelu. Moj lik “evoluira” od maštovitog i osjetljivog djeteta u odraslu osobu koja je ošamućena, alkoholizirana i paranoična. Po mom mišljenju, to se dogodilo i u većem obimu sa rumunskim društvom u posljednje tri decenije.

Šta je uzrok neprilagođenosti vašeg junaka u društvu?

- Nema predatorske instinkte, previše ga apsorbuje njegov unutrašnji svijet, da bi bio usredsređen na detalje i previše je osjetljiv. Nije spreman za tranzicijski svijet, za nasilje, haos, nije spreman - uprkos svom djetinjstvu - da se bori za svoj komad mesa. On je poput vučića rođenog i odrastalog bez očnjaka. Tako je, u njegovom umu, jer su ga te „životinje“ odgajale u zabačenoj šumi i hranili su ga komadićima svog mesa i duše. Pokreće ga i neka vrsta nevinosti protiv koje ne može da se bori: nakon nebrojenih dokaza da bi trebao biti oprezniji, i dalje vjeruje prijateljstvu, roditeljima, zaljubljuje se, bavi se politikom, književnošću, politikom književnosti...

U romanu Djetinjstvo Kaspara Hausera dali ste tranzicijski tok Rumunije. Koliko je bio bolan prelazak iz diktature u neoliberalni režim?

- Ova bolna tranzicija se nikada nije završila. Odmah nakon 1989. godine, moć su oteli drugorazredni članovi Partije, istaknuti članovi Securitate. Nije bilo neoliberalnog projekta za Rumuniju, zapravo, kao što je tada rekao predsjednik Ilijesku, imali smo „izvornu demokratiju“. Ono što se promijenilo bilo je samo pukom silom imitacije i snagom modelovanja konzumerizma. Otvaranjem granica i, paradoksalno, zbog oluje u Bukureštu izazvane od strane “rudarskih radnika” koja je prouzrokovala biblijski egzodus prema Kanadi, SAD, Njemačkoj, Italiji, društvo je počelo da se modeluje uticajem ovih mladih ljudi koji su se vratili da posjete ovaj pakao. Imali smo tri imigraciona talasa i sva tri su silom pomogla da se Rumunija modernizuje. Ali, na ovoj široj slici, devedesete i dalje ostaju oličenje divljanja, nasilja, haosa i prljavštine. To je period koji je započeo atentatom na bračni par Čaušesku, koji smo gledali ispred naših crno-bijelih televizora, a završio se ne tako daleko od našeg današnjeg vremena.

Gotovo 15 godina bili ste direktor uredništva u Poliromu, jednoj od najjačih izdavačkih kuća u Rumuniji. Da li ste zadovoljni kulturnom misijom koju je ova kuća godinama sprovodila?

- Polirom je bio i ostao model za lokalno izdavačko tržište, kroz vrlo snažnu listu strane fantastike, a posebno kroz brigu o rumunskim autorima. Tržište rumunskih izdavača vrlo je slabo i nepredvidivo, a odluka koju je Polirom donio 2005. godine o pokretanju vrlo dinamične i moćne kolekcije posvećene rumunskoj književnosti ostaje kao kamen temeljac ovog tržišta. Ali sada se fokusiram na drugi projekat, nazvan izdavačka kuća PandoraM, u kojoj sam pokrenuo novu kolekciju strane književnosti i u kojoj pokušavam da objavim što više autora iz bivše Jugoslavije, iz Bugarske, iz Mađarske i Rusije.

Aktivni ste u književnom životu Rumunije na mnogim poljima, kao pjesnik, pisac, kritičar, urednik, prevodilac. Kakvu moć imaju knjige i pisci u današnjoj Rumuniji?

- Akcenat se prebacio sa „moći“ na „preživljavanje“. Pisci su aktivni u malim klasterima, reaguju na iste one male oluje koje utiču samo na njihov „balon“ i teško se mogu nositi s tržišnim principima. Njihovi tiraži su vrlo mali, ne zarađuju ništa od pisanja i teško da postoje rezidencije ili stipendije za pisce u Rumuniji. Dakle, slika je prilično sumorna.

Preveli ste na rumunski jezik djela Džejmsa Džojsa, Alberta Mangela, Pola Ostera, Tenesi Vilijamsa... Kako birate djela koja prevodite i šta vam znače ovi pisci?

- Prevodilac sam po izboru i zadovoljstvu, ne živim od ove lijepe profesije. Dakle, moglo bi se reći da imam sreće: biram svoje knjige, biram autore za koje mislim da me mogu naučiti nečemu, bilo čemu. Dakle, preveo sam Džojsova “prljava” pisma Nori, jer mislim da je rumunska književnost ugušena puritanizmom i licemjerjem, preveo sam Mangela zbog njegove opsjednutosti knjigama, Danijela Mandelsona, jer mislim da je on model u književnoj kritici i slično. Svaki je odabir imao objektivni ili subjektivni jak razlog. Ali glavni razlog je ovaj: kad se ne osjećam sposobnim za pisanje, prevodim i to mi daje osjećaj da nešto slično radim sa svojim mozgom i svojim talentom.

Poznato je da se u zemljama bivšeg socijalističkog bloka njegovao kult knjige i čitanja. Da li je zaista bilo tako u Rumuniji pod Čaušeskuom i kakvo je stanje po tom pitanju danas?

- Stariji se ljudi i dalje pozivaju na one ogromne tiraže prije ’89. I, da, moglo bi se reći da je zanimanje za knjige bilo veće nego sada, ali ne zaboravite gdje ste tada imali izbor zabave, barem u 80-ima: nema televizora (dva sata uveče od čega je polovina bila ispunjena Čaušeskuovim govorima), samo stari filmovi u bioskopima, sva štampa bila je u državnom vlasništvu... U restoranima nije bilo hrane, morali ste satima stajati u redu da se dobije konzerva mesa ili 2 kilograma narandži u decembru. To je bila Rumunija, a knjige su zapravo bile jedini način da se zabavite, da budete tajni disident (traženje antirežimskih djelova u knjigama), ljudsko biće. Čak i ako bi knjige bile i cenzurisane (sve seksualne epizode su bile izrezane, uklonjene su i sve političke reference): Sjećam se kad sam objavljivao knjigu „Eyeless through Gaza“ („Slijep u Gazi“, roman Oldosa Hakslija, prim V.Og.), odlučio sam da koristim stari prijevod i na kraju sam sam konačno preveo više od 50 stranica, jer su bile izbačene iz prvog izdanja. Ovdje postoji šala da su knjige i seks bila jedina dva načina zabave u 80-ima. A, s obzirom na činjenicu da je abortus inkriminiran zakonom, knjiga je ostala najsigurnija.

Nikolae Čaušesku i njegov režim oblikovali su živote mnogih ljudi u Rumuniji. Koliko su danas vidljivi ostaci njegovog režima u toj zemlji?

- Ako bi se političari koji su preuzeli vlast nakon ’89. godine mogli nazvati drugim talasom komunista (ili kripto komunistima), treći talas sada osporava zemlju. Stoga je cijela zemlja ostatak komunističkog režima.

U doba kada je pogubljen Nikolae Čeaušesku, 1989. bili ste dječak. Kakva su vaša sjećanja na te dane?

- Smiješno je što to pitate, jer je moj sljedeći roman usredsređen na taj atentat: imao sam 10 godina i gledao sam cijelu egzekuciju na televizoru, a zatim sam ostao budan, jer su emitovali Životinjsku farmu, animirani film. Bio sam šokiran, naravno: vezali su, bili su surovi i na kraju su pucali u predsjednički par, koje sam nekako doživljavao kao roditeljski par. Ubijali su naše roditelje i tjerali nas da to gledamo. To sam tada osjećao. Čak i sada mislim da je čitava nacija psihotična, jer je njena temeljna trauma ubijanje svetog para.

Kako je pandemija uticala na svijet knjige, obične ljude i pisce u Rumuniji?

- Izdavačka industrija je slaba i rovita kao i uvijek: njena neto vrijednost je gotovo 80 miliona evra. Svaka promjena smjera, bilo koji nalet vjetra može je natjerati da padne i ozbiljno je prodrma. Tako su odmah nakon zaključavanja izdavači zatvorili čitave edicije (posebno zbirke poezije i rumunske fantastike), otpustili ljude i smanjili tiraže. I, naravno objavljivali su manje. Pandemija je zahvatila radnike iz nezavisnog sektora, koji nijesu dobili pomoć države, zahvatila je radnike iz područja “zabave” i tako dalje.

Da li ste nekad posjetili bivšu Jugoslaviju? Šta je vašim sunarodnicima značila Jugoslavija tokom vladavine Čaušeskua?

- Da, jesam: posjetio sam zemlje bivše Jugoslavije počev od prije 5 godina. „Djetinjstvo Kaspara Hausera“ napisano je u potpunosti u toku mjeseca koji sam proveo na Kosovu, u Prištini, zahvaljujući rezidenciji u kojoj me je ugostila fondacija Traduki. Ali Kosovo je gotovo roman, fiktivno djelo (nemojte moje navode uzimati politički, pokušajte ih čitati u poetskom ključu), pa je to za mene bilo savršeno mjesto za zaborav na svijet, na vlastiti život i da se posvetim samo pisanju. Tada sam posjetio Beograd i imao sam neobičnu senzaciju da bih mogao biti kod kuće, ali to je čudan dom, koji pripada prošlosti (nema propisa o zabrani pušenja!). I na kraju Zagreb, na samo dva dana, gdje sam se osjećao kao kod kuće, jer me podsjećao na Temišvar i zbog mnogih prijatelja koje sam tamo našao. Za nas su prije 1989. godine Jugoslavija i Bugarska bile slične “dobrom komunizmu, komunizmu s ljudskim likom”, za razliku od onoga koji je Čaušesku nametnuo u Rumuniji. Jugoslavija, a posebno za ljude koji su živjeli u zapadnoj Rumuniji, bila je raj: rock muzika, pop muzika, plave farmerke, zapadna roba. Još se sjećam kako je moj djed odmahivao glavom i retorički se pitao: „Zašto ne bi mogao biti sličniji Titu? Zašto?”

Preporučujemo za Vas