Romantičarski i mitski, reklo bi se, protiče stvaranje umjetničkog djela.
Da umjetnik radi u tišini i samoći, na neki način je opšteprihvaćeno, iako se to promijenilo kako je vrijeme proticalo i način života donio brži ritam čovjeku i u svakodnevnom funkcionisanju, ali i pri stvaranju. Jedan od onih koji su se drže takvog, donekle izolovanog, procesa rada je i crnogorski slikar Marko Lukovac koji živi na Marezi, udaljen od buke i vrtutme glavnog grada.
Njegova izložba “Hrist i Alah kod Bude na Olimpu” bila je među prvima koja je upriličena nakon prvog talasa virusa korona 2020. godine u Crnoj Gori. Na izrazito posjećenom otvaranju autor je odabrao da publika sa njim razgovara kroz njegova djela, a svoje stvaralaštvo, motive i inspiraciju predstavio je i u razgovoru za “Vijesti”.
Lukovac je rođen 1981. godine u Podgorici. Učesnik je brojnih kolektivnih izložbi i likovnih kolonija u zemlji i inostranstvu. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 2006. godine. Radi u JU Muzeji i galerije Podgorica kao rukovodilac Moderne galerije.
S obzirom na to da ste postavku predstavili neposredno nakon lockdowna u Crnoj Gori, kako je taj prethodni period uticao na Vas i Vaše stvaralaštvo?
Ne samo ja, već i mnogi drugi umjetnici uglavnom stvaraju u nekom, uslovno rečeno, karantinu. U svom ateljeu, sobi i slično. Na mene ta situacija nije uticala na neki posebno određen način, slikao sam kao i uvijek. U saradnji sa koleginicom, istoričarkom umjetnosti, Selmom Đečević, napravio sam selekciju radova za izložbu “Hrist i Alah kod Bude na Olimpu”. S obzirom na to da ja slikam malo više od 30 godina, slike koje su izložene predstavljaju presjek nečega na čemu sam radio posljednjih deset godina. Nijesam želio da se ponavljam sa ranijim djelima... Pokušavam da ne idem u pravcu koji neki umjetnici vole, kako je jedan od naših slikara to definisao riječima “Ja čitav život slikam jednu istu sliku”... Da ne bih prikazivao ili slikao jednu istu sliku ja sam sa koleginicom napravio ovakvu selekciju. Bilo je malo razmišljanja oko publike i svega u čitavoj toj situaciji... Odlučio sam da ne pođem na otvaranje izložbe, već da ostavim da ljudi gledaju mene kroz moje slike...
Prilično je specifičan naziv izložbe, ali i naslov teksta istoričarke umjetnosti Selme Đečević koji prati ovu postavku. Kako korespondira njen tekst “Moguća predvorja edenskih vrtova” i Vaš naziv postavke “Hrist i Alah kod Bude na Olimpu”.
Naziv je igra riječi... Znate kako, sve religije na svijetu propovijedaju mir. Bog je jedan, samo ga ljudi drugačije zovu. Dosadile su mi razne podjele koje su bile izražene u društvu, pa sam ja zbog toga odlučio da u tom nazivu postavke spojim Hrista, Alaha i Budu i pošaljem ih na Olimp kod 12 bogova... Prije nego što počnem da slikam, uzmem Bibliju, Stari ili Novi zavjet i čitam, čitam Danila Kiša, njegovu “Enciklopediju mrtvih” i “Peščanik” i neke slične knjige koje skoro pa napamet znam, a koje me transcedentno uvode u moj slikarski svijet. Ja već dvije godine proučavam filokaliju, to je dobrotoljublje, a u pitanju su tekstovi svetogorskih monaha pisani u petom vijeku. Monasi koji su bili tamo nijesu išli u crkvu, nijesu imali svoga duhovnika, ali su imali duhovnost u sebi i ostavili su nevjerovatne tekstove kao nasljeđe čovječanstvu. Kad čovjek čita te tekstove shvata da je sve isto i danas. Neko će reći, prošlo je dvije hiljade i kusur godina, ali čovjek, ipak, ima iste grijehe, a traže se iste vrijednosti...
Površno gledano na mojim slikama se vide krila anđela, oreoli, simbolično Adam i Eva, ali nijedna slika se ne može konkretno vezati za neku određenu biblijsku temu, već je to sve moj slikarski svijet...
Pored motiva koje ste naveli tu su i prilično izražene crte čovjekovog lica, prvenstveno usta i oči koje kao da gledaju posmatrača, ma gdje on bio. Takav utisak ja stičem gledajući Vaše radove, bilo u galeriji ili katalogu... A jedinstven je i kolorit. Šta utiče na formiranje svega toga?
Oči likova sa mojih radova zaista gledaju, ali gledaju u mene, kao nekoga ko ih je stvorio. Ja ne slikam portrete, mislim da portret nije baš ni zahvalno slikati jer se ljudsko lice neprestano mijenja. Nemam neko duboko razmišljanje o svemu tome. Svi likovi na mojim slikama su izmišljeni, ne volim da slikam stvarne ljude. Što se boja tiče, one jesu izražene. Sjećam se, imao sam možda pet i po ili šest godina, moj otac je imao jednu radionicu gdje sam, u nekoj fioci našao, i prvi put ugledao stripove kojima sam bio oduševljen. Gledajući te stripove i crtajući po uzoru na stripove nijesam koristio boje. Kasnije sam dobio na poklon jednu knjigu o umjetnosti koju sam kao mali izučavao i kasnije sve ozbiljnije shvatao, a onda je jednom prilikom i poklonio... A onda sam na poklon dobio uljane boje... Dugo sam ih mirisao prije nego što sam krenuo da ih koristim. I tako sam postao i ljubitelj boja...
S obzirom na Vaše dugogodišnje iskustvo, kako sada teče proces stvaranja jednog rada?
Odgovara mi mir. Znate, 17 godina sam svirao bubnjeve sa jednom podgoričkom grupom i išlo mi je dobro, mislim, ali tokom posljednje dvije godine ne sviram uopšte i ne slušam muziku dok slikam. Odgovara mi potpuna tišina. Ranije sam znao da pustim muziku ali sada mi je potrebna potpuna tišina. Odgovara mi cvrkut vrabaca vani, huk vjetra, zvuci iz prirode i/ili tišina. To me nadahnjuje... Volim stvarnu tehnologiju, uslovno rečeno, volim primitivno da stvaram. Sam pravim ramove, sam zatežem platno, ne zato što moram ili sam u potrebi, već zato što volim čitav taj proces povezanosti sa djelom. Nijesam ljubitelj već gotovih umjetničkih sirovina... A onda, šta god zamislim da ću naslikati, nikada ne bude identično toj ideji, već uvijek ispadne nešto potpuno drugačije. Umjetnost stalno kruži. Najgore je kad čovjek dođe u atelje, sjedne i kaže “E, sad ću da napravim remek-djelo”. Toga nema, remek-djela više ne postoje. Ona su postojala možda najkasnije do kraja 19. vijeka. Malo ko može napraviti nešto toliko originalno da danas postane remek-djelo. Čovjek slika ono što je naučio. Nema ništa gore nego kad čovjek uhvati jedan motiv i onda čitavog života slika taj jedan te isti šipak, na primjer, ili jednu istu planinu u različitim varijantama... Danas slikari imaju veću slobodu nego ikada, ali ranije se nijesu bavili ničim drugim do tim. Sve svoje vrijeme slikari su ranije posvećivali slikanju. Umjetnici danas lutaju od discipline do discipline, žele i da vajaju i da slikaju, stvaraju performanse, multimedijalna djela, mnogo je tih varijanti autorskog djela... Ja mislim da je ipak neophodno da se umjetnik u nečemu pronađe.
Kada završite sa radom i odložite platno, da li se vodite time da taj rad više nije Vaš već pripada publici, ljubiteljima umjetnosti, svijetu umjetnosti?
To je dobro pitanje, jer mnogi tako govore. Kod mene nije tako. Svako djelo koje naslikam je moje djelo, gdje god ono kasnije bilo. Ali, u svemu tome, na zidovima kod mene kući nema nijedne okačene slike, a u ateljeu je svaka okrenuta sa druge strane, sa naličja... Kad završim sliku ona me više ne interesuje do daljnjeg, dok ne poželim da nešto izmijenim... Ne odvajam se lako od slike, ali ih isto tako puštam da malo stoje. Volim i da poklanjam svoje radove, da znam da će ih neko okačiti u svom prostoru ili u galeriji. Ne razmišljam previše o prodaji, jer nemam velikih materijalnih prohtjeva. Od umjetnosti se najbolje može živjeti duhovno, a materijalna zarada u umjetnosti je teža. Većina ljudi koji kupu slike se ne razumiju u umjetnost, a oni koji se razumiju u umjetnost nemaju novca da je sebi priušte. I iz tog razloga volim da poklonim neka svoja djela.
Da li na nečemu trenutno radite, jeste li možda prethodnom izložbom “zatvorili” ciklus i otvorili neko novo polje?
U posljednja tri, četiri mjeseca sam počeo rad na jednom novom ciklusu slika. U pitanju su, takođe veći formati, radim u kombinovanoj tehnici, koristim materijale koje do sada nijesam koristio, sa platnima koja do sada nijesam koristio... U međuvremenu mi je stigla i ponuda jednog književnika sa naših prostora da ilustrujem njegovu knjigu, pa trenutno čitam i pripremam se za ilustracije, ali o tome ćemo kad se realizuje. Do sada sam ilustrovao nekolike knjige naših pisaca, ali se ne namećem.
Da li biste nešto najavili čitaocima?
Volio bih... Razmišljao sam o jednoj zgradi koja bi se napravila na jednoj livadi, namijenjena umjetnicima, stvaraocima... Ta zgrada bi se zvala “Dom trudoljublja”. Imala bi oko 30 prostorija u kojima bi umjetnici mogli da dolaze, borave, rade... Postojala bi i kuhinja koja bi funkcionisala na nivou toga šta ko donese, kupi ili pokloni. Mnogo je umjetnika koji nemaju uslove za rad, počevši od prostorija za atelje, a mislim da prostora u Podgorici koji bi se mogao iskoristiti na taj način - ima! Neko bi pisao, neko bi čitao, drugi bi slikali, neko bi svirao... Stranci bi onda tamo mogli da posvjedoče našoj umjetnosti, da borave kod nas, bilo bi korisno i lijepo... Sve to ne bi koštalo ni 100.000 eura.
Mlađa generacija crnogorskih slikara je odlična
Zaposleni ste kao kustos u Javnoj ustanovi Muzeji i galerije Podgorice. S obzirom na to, pretpostavljam da imate bliži odnos sa likovnom scenom u Crnoj Gori, pa kako biste je opisali?
Ja likovnu scenu kod nas pratim koliko god mogu. Iako se time bavim, nemam naviku da idem na otvaranja izložbi, već više volim izložbu da vidim u miru, da se posvetim gledanju slika, ili prije ili nakon svečanog otvaranja neke postavke. Ima dobrih umjetnika u Crnoj Gori, mlađa generacija je odlična, a tu su i neki stariji slikari koji čitavog života slikaju jednu te istu sliku. Pored toga, ima slikara koji su potpuno autsajderi kod nas, a čiji mi se radovi posebno sviđaju. Nije sve tako usko definisano, ali se može podijeliti u te segmente. Naravno, neću nikoga imenovati.
Bonus video:
