Scenaristkinja Nataša Drakulić govori za "Vijesti"

"Dara" nije film zbog kojeg bi iko ikome trebalo da se izvinjava

"Posle ustaško-njemačke ofanzive na Kozari, lokalno stanovništvo završava u koncentracionim logorima. Među njima je i desetogodišnja Dara sa svojom majkom i dva brata"

45009 pregleda 2835 reakcija 233 komentar(a)
Scena iz filma “Dara iz Jasenovca”, Foto: Aleksandar Letić/Filmski centar Srbije
Scena iz filma “Dara iz Jasenovca”, Foto: Aleksandar Letić/Filmski centar Srbije

I prije nego što ga je bilo moguće pogledati, film “Dara iz Jasenovca” pratili su razni komentari, od toga da je propagandni i politički, pa do toga da je jedan od najboljih, čak i moderno remek-djelo, srpske kinematografije.

Film je nastao po scenariju Nataše Drakulić, u režiji Predraga Antonijevića, na osnovu autentičnih svjedočanstava preživjelih logoraša, uz konsultacije sa američkim stručnjakom za Holokaust Majklom Berenbaumom, i predstavlja prvi igrani film o najvećem ustaškom logoru u Drugom svjetskom ratu.

“Posle ustaško-njemačke ofanzive na Kozari, lokalno stanovništvo završava u koncentracionim logorima. Među njima je i desetogodišnja Dara sa svojom majkom i dva brata. O sudbini oca ne znaju ništa. Darinu majku i starijeg brata ubijaju, a misija njenog života postaje da sačuva život mlađeg brata”, navodi se u kratkom opisu filma.

U filmu igraju poznati glumci iz Srbije: Marko Janketić, Igor Đorđević, Nataša Ninković, Bojan Žirović, Jovo Maksić, Radoslav Milenković, Vuk Kostić, Tatjana Kecman, Petar Zekavica, Jelena Grujčić, Bogdan Bogdanović i drugi, glumci iz Republike Srpske: Anja Stanić Ilić, Zlatan Vidović, Nikolina Friganović, Sandra Ljubojević, Željko Erkić i Goran Jokić, u ulozi desetogodišnje Dare je Biljana Čekić, a ostale uloge najmlađih zarobljenika povjerene su: Marku Pipiću, Nikoli Radulju, Rajku Lukaču, Anđeli Janjić, Angelini Docić, Luki, Jakovu i Simonu Šaranoviću.

Uprkos očekivanjima, ovogodišnji kandidat Srbije za Oskara, nije prošao u užu selekciju za nagradu Američke filmske akademije, ali se uspješno prikazuje u Sjedinjenim Američkim Državama, po bioskopima i univerzitetima, ispraćen iscrpnim panel diskusijama što je bio jedan od ciljeva ostvarenja - pružiti odgovore na pitanja publike i dati im materijala za razmišljanje, istraživanje, edukovanje.

 Scena iz filma “Dara iz Jasenovca”
Scena iz filma “Dara iz Jasenovca”foto: Aleksandar Letić/Filmski centar Srbije

Ipak, tek sinoć je domaća publika mogla gledati film na nekoliko televizijskih kanala, koji su dostupni i gledaocima u Crnoj Gori, a od aprila će početi i bioskopska distribucija u Srbiji i regionu.

Scenaristkinja filma, Nataša Drakulić, govorila je za “Vijesti” neposredno prije televizijske premijere...

Film “Dara iz Jasenovca” najavljen je prije nekoliko godina, a Vi ste ovaj scenario pripremali još duže... Poznato je da ste se služili raznom arhivskom građom, istorijskim podacima, ličnim iskustvima preživjelih logoraša. Nakon svega toga, kakav je Vaš osjećaj, pa i utisak, sada, neposredno pred TV premijeru?

Baš je bilo potrebno mnogo istraživanja i pripreme za ovaj film, jer je u pitanju jedna ogromna i nepresušna tema i idalje nijesmo uspjeli sve da stavimo u film, prosto je nemoguće. Nekako mislim da smo uspjeli onog trenutka kada smo odlučili i izabrali način na koji ćemo pričati priču. Odnosno da će to ići kroz vizuru djeteta i da ćemo napraviti otklon od velikih užasa koji su se događali, ali i od hronološkog koncepta koji bi bio mnogo strašniji za gledanje, jer je realnost logora bila mnogo jezivija. Ono u šta sam definitivno sigurna je da ovaj film treba da bude početak za druge stvari. Što ja više znam o Jasenovcu, shvatam koliko toga još tu postoji. Mnogo je tužnih i velikih tragedija, pojedinačnih, fascinantnih sudbina. Nadam se da neće prestati interesovanje za ovu temu koja je preobimna.

 Scena iz filma “Dara iz Jasenovca”
Scena iz filma “Dara iz Jasenovca”foto: Aleksandar Letić/Filmski centar Srbije

Iako je priča oko Jasenovca aktuelizovana u svijetu 2018. godine kroz knjigu „Jasenovac - Aušvic Balkana - Ustaška imperija okrutnosti“ izraelskog istoričara i stručnjaka za Holokaust, Gideona Grajfa, čini mi se da ipak “Dara iz Jasenovca” otvara tu svojevrsnu Pandorinu kutiju našeg prostora. "Dara" je prvi film u srpskoj produkciji o stradanjima u logoru Jasenovac u doba Nezavisne Države Hrvatske. Kako je sve počelo, a koliko ste ličnog unijeli u ovaj film i koliko ste sebe dali, posebno s obzirom na to da imate članove porodice koji su žrtve ovog logora?

Imam ih iz porodice na obje strane, i u Jadovnu i u Jasenovcu. Jadovno je jama (u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj) u koju su bačena dva rođena brata mog djeda... Taj poriv... Znate, ja sam duboki patriota kroz čitav svoj rad i karijeru, a najviše mislim na televizijsku karijeru. Moj prvi najvažniji posao bio je na televiziji, zahvaljujući Nikoli Mirkovu, u pitanju je serijal koji se zvao „Zaboravlljeni umovi Srbije“ koji je mene poprilično trasirao u nečemu čime želim da se bavim. Postoje, naravno, i neke zanatske, naručene stvari koje ja zovem zanatom. Kako sam radila scenario na tom serijalu „Zaboravljeni umovi Srbije“ nekako pomislim „Bože, kakvih je ljudi bilo!”. Postojalo je mnogo dobrih, lijepih, snažnih, pametnih ljudi koji su sve svoje ostavljali i davali ovoj zemlji, a mi smo ih zbog kojekakvih ideologija zaboravljali i ne znamo ništa o njima. Taj serijal je mene opio. I sada me je u četvrtak zvao Nikola Mirkov da kaže da će gledati “Daru iz Jasenovca”, pa sam iskoristila priliku da i njemu, a i Vama sada, kažem da ni sama ne znam kakav bi bio moj put da nijesam došla kod njega tada i da mi nije dao šansu. Iako sam bila mlada pružio mi je veliku priliku koju sam iskoristila i mnogo naučila iz toga. Već tada sam mnogo vremena provodila po raznim arhivama, kopala o tim ljudima da bih mogla da napišem scenario i pored svih ostalih to je bio jedan od najsnažnijih projekata. Od toga, preko rada sa Gagom Antonijevićem na filmu „Zaspanka za vojnike“ za koji smo jako dugo pripremali scenario koji je nastao i mnogo prije “Ubica mog oca”, ali se na snimanje čekalo...

Svakako, ponavljam, ja sam duboki patriota i kažem, dosta sam radila nekih drugih projekata, pogotovo o Prvom svjetskom ratu... Kad pomislim da nam se čitav svijet divio zapitam se kako smo uspjeli da završimo ovako, sa ovakvim halabukama i time da ništa dobro nema od nas... To mi nikada neće biti jasno. Ipak, to su neke stvari za koje morate da se spremate čitav život, a u susretu sa pravim rediteljima, poput moje saradnje sa Gagom, dobijate jednu ljudsku saradnju, potpuno povjerenje i dobro razumijevanje. Kad imate sa kim, onda imate i u šta da se upustite, jer znate da imate nekoga ko vam čuva leđa i ko će dati najbolje od sebe za zajednički projekat. Rekla bih da se ovo čitavog života spremalo, na neki način, a meni je drago što smo uspjeli to zajedno da iznesemo. Moj život se potpuno promijenio uz ovaj proces, uzevši u obzir sve te prijetnje koje sam primala, raznim čudima i izazovima, ali opet kažem sebi da ako se za nešto trebalo roditi onda se to desilo. Ako mi je Bog već dao neki talenat zašto da ga ne iskoristim tako da ostavim nešto svom rodu. Jer, opet, znam šta smo mi bili kao narod, a sada smo došli do toga da treba nekome da se pravdamo za Jasenovac. Meni je to nedopustivo i zbog toga mi je još draže što smo napravili ovaj film.

Stručnjak za Holokaust, Majkl Berenbaum izvršni je producent i konsultant filma. Koliko Vam je važno što u ekipi imate svjetsko ime poput njega i da li ste pokušali to da iskoristite kada je distribucija, ali i kritika, u pitanju?

Njegova potpora i podrška od prvog trenutka nam je mnogo značila. On je zajedno sa nama radio i na građi filma. Mislim da je velikim dijelom zaslužan i za američku, i uopšte svjetsku, distribuciju koju smo dobili. Američku distribuciju vodi jedna ozbiljna firma, ali su preporuke uvijek neophodne. Kako je Berenbaum vodeći stručnjak za Holokaust, njegovo ime kao dijela ekipe mnogo znači. Hvala mu na svakom trenutku koji je provodio na snimanju, istraživanju literature i svakoj vrsti pomoći.

 Nataša Drakulić i glumac Vuk Kostić
Nataša Drakulić i glumac Vuk Kostićfoto: Privatna arhiva

On je zaista mnogo uradio za promociju našeg filma. Ono što je Majkl želio i što mu je bio plan, naum i želja od samog početka, jeste da se film prikazuje na svjetskim univerzitetima. Gaga Antonijević je trenutno u Srbiji zbog porodičnih razloga, a plan je inače zajedničko prikazivanje i učešće njih dvojice u panel diskusijama širom SAD-a. Imali su do sada više od 50 raznih panela, a tek će da se prošire. Gaga i Majkl baš mnogo rade i posvećuju se promociji filma. Poneki od tih panela pogledam i ja i mislim da je to ono što je i najvažnije u našoj priči. Kad vi pogledate film, ako ne krenete da razgovarate o njemu i tome što se dešavalo,... to je užasno dragocjeno. Oni to rade. Trenutno se film pušta u 24 američka bioskopa, a uskoro kreće i svjetska distribucija. Uskoro ćemo imati premijeru samog filma u Izraelu, što mi je posebno drago. Još mnogo toga je u planu, a meni je svaki vid promocije i priče o filmu, dobar..

Film se promoviše po američkim univerzitetima, to je bila ideja Berenbauma, a šta biste Vi rekli, da li je možda upravo to i jedan od važnijih ciljeva filma - edukacija ljudi o zločinima koji su se dešavali, a za koje oni većinom i ne znaju, te da se Amerikancima pruži drugačija slika o Srbiji u odnosu na onu koju oni imaju, a to je, nerijetko, generalizacija i poistovjećivanje Srba sa zločin(c)ima?

Ljudi tamo ne znaju ništa o Jasenovcu. To su informacije koje imam na osnovu mojih prvih kontakata sa našim ljudima u Americi, a koji su poveli svoje bliske Amerikance na projekciju „Dare“. Ono što je meni preneseno je da oni uglavnom budu u šoku i ne vjeruju da je tako nešto moguće, da je to ikada postojalo, da se zaista desilo i da se tokom svih ovih godina i decenija niko ne osvrće na to. Ne govorim o ljudima koji su neuki, već o ljudima koji su intelektualci, obrazovani. Bitno je znati više. Ni mi sami, kao prvi relevantan primjer, ne znamo dovoljno, a kamoli neko sa strane.

Takvo gledanje na srpski narod postoji od Klintona pa do danas. Ne vole oni nas mnogo. Američka politika prema Srbiji se nikada neće promijeniti. Premali smo mi za njih da bi se veliki oni okrenuli put nas, osim ako im zatreba neki novi rat, ne daj Bože. Najbolji način za skretanje stvari sa suštine je da iskrsne sukob, što oni najbolje znaju, posebno kada su ekonomska pitanja upletena ili kada je ekonomija u krizi. Mnogo su se oni petljali po ovim prostorima. Postoje odavno još prognoze CIA-e (Centralna obavještajna agencija), o tome kada će se i kako Jugoslavija raspasti... Lično im nikada neću oprostiti bombardovanje Srbije. Nema trika. Ovaj film nema kod sebe nikakve propagande, prikazano je onako kako je bilo. Ovo nije film zbog kojeg bi iko trebalo ikome da se izvinjava.

Smeta li Vam politizacija filma, isticanje atributa “propagandni”, pogotovo od onih koji su, prema nekim tezama i čak školskim primjerima, doktorirali propagandnu kinematografiju?

Smeta mi. Baš zbog svih tih priča je dobro što će film moći da se pogleda. Neka ljudi odgledaju film, pa onda neka kažu da li je propaganda u pitanju. Jedina propaganda u svemu tome je grozni tekst (Džeja) Vajsberga. (Američki kritičar koji je napisao kritiku ta film “Dara iz Jasenovca” nazvanu “Neskrivena nacionalistička propaganda ‘Dare iz Jasenovca’”). Svi su se uznemirili oko toga, a meni je bila dovoljna jedna njegova rečenica da shvatim i da ne posmatram to kao kritiku, jer na kraju krajeva nije ni kritika, već očigledan zluradi napad. On u svojoj kritici kaže, kako smo mi to namjerno i stavili, „U selu Mirkovci kraj Vinkovaca 1991. godine poginulo je... toliko i toliko ljudi“, što i jeste činjenica. Ali, kada čovjek ne zna za selo Mirkovci koje se nalazi kraj Kozarske Dubice u kojem je stradalo 397 ljudi, odakle je i moja junakinja, znači da nijesi gledao film nego hoćeš da me povrijediš... Takvog čovjeka i takvu kritiku ja ne mogu više smatrati ozbiljnim, nego smatram to napadom, znamo sa kojim ciljem, toliko o tome. Što se tiče drugih kritika, u redu, neka mi kažu, mogu da odgovaram za ono što je moj domen posla. Naravno, može nekom da se ne sviđa fotografija, muzika i slično, sve to spada u filmsku kritiku. Ali kada je selo Mirkovci u pitanju, kada stvarno hoćeš da budeš pokvaren i bezobrazan, onda napišeš to što napišeš...

I prije njega je bilo polemike oko filma, prvenstveno kada je izabran za kandidata Srbije za Oskara, a kritike su stizale od velikog broja kolega iz države i regiona.

Svake godine uvijek je sa tim Oskarom neki problem. Svake godine mi se ponašamo kao da ga, u najmanju ruku, svi dobijamo. Sjetite se prethodnih godina. Imali smo film “Teret” Ognjena Glavonića... Jedan veliki čovjek mi je rekao: “Nekad u životu postoje dobri momenti da se telefonski imenici smanje da bi se napravilo prostora za nove ljude”... Kad sve sagledam ja sam ovim filmom dobila braću i sestre, to su glumci iz Republike Srpske, jer to što smo zajedno prošli ja sam na tome beskrajno zahvalna i sada Banja Luku doživljavam kao svoj drugi grad...

U Vašem filmu tragedija je personalizovana. Koliko filmovi poput ovoga njeguju kulturu sjećanja, a koliko čitavoj priči dodatnu težinu i dimenziju donosi to što ste Vi kao scenaristkinja žrtva Oluje 1995. godine, već sam spomenula Vaše članove porodice, a i djevojčica Biljana Čekić je kroz porodicu upoznata sa dešavanjima u Jasenovcu jer je njena prabaka bila žrtva tog logora?

Tako je. Na kraju se ispostavilo da niko od glumačke ekipe nema nekoga da nije bio u Jasenovcu. Govorim o glumcima iz Republike Srpske koji nose glavne uloge u filmu. Rađen je ozbiljan kasting, išlo se po školama, dugo je to trajalo i ja sam zahvalna na tome, i zbog jezika i autentičnosti. Njima je to sve mnogo bliže, kroz njihovu kulturu, porodice, život... Imali smo neke katarze tokom snimanja jer znate šta snimate, radite na teškim scenama, ali svi su oni vjerovali reditelju do samog kraja, dali sve od sebe i ja sam zaista ponosna na sve što smo uradili.

Da li bi dobar korak ka pomirenju bio da je film sa tematikom Jasenovca nastao u hrvatskoj produkciji, možda tada ne bi ni moralo doći do zakona o kažnjavanju relativizacije zločina koje su neki Hrvati činili?

Prije svega, moram istaći da sam ja bila najpozitivnije iznenađena i nadala sam se da se stvari možda mogu dovesti u normalu, kada je Dana Budisavljević napravila divni igrano-dokumentarni film o Diani Budisavljević. Taj film je dobio nagradu u Puli i baš sam se obradovala i pomislila da ima nade i da možda možemo zakopati ratne sjekire. A onda sam dobila kojekakve prijetnje sa lažnih profila na društvenim mrežama u kojima mi se prijeti klanjem, dranjem, silovanjem i raznim jezivim stvarima. Pojedinima iz policije je bilo neprijatno dok su to čitali... Nakon toga nijesam preveliki optimista za bilo šta, ali se idalje nadam. Neko mi je rekao prije nekoliko „Kako možeš da želiš sreću i uspjeh filmu ‘Quo vadis, Aida?’...“. Vi mi recite kako da ne želim, to je naš regionalni film, u tom filmu igraju naši domaći glumci, film govori još jednu tešku priču, a ja jedva čekam da ga pogledam, jer doduše nijesam još uvijek, ali hoću čim budem imala priliku. Ne možemo mi ništa imati ako guramo stvari pod tepih, u bilo kojoj situaciji.

Najavljeno je da će se u Srbiji snimati film o Oluji, Lordan Zafranović je nakon deset godina dobio novac za film o Jasenovcu, Emir Kusturica je nedavno najavio da će snimati film o Jasenovcu u saradnji sa Gideonom Grajfom kojeg sam već spomenula... Šta mislite o pokretanju te teme u kinematografiji i postoji li mogućnost da i Vi budete angažovani na nekom od tih projekata?

Voljela bih jer je to neophodno i nepresušno je, jer imate toliko pojedinačnih sudbina mnogih istaknutih ljudi, običnih ljudi, užasnih ljudi, toliko je tema i da pet puta snimate takav film ne biste ispričali sve što se može ispričati i što je stajalo u pozadini. Žrtve, svakako, zaslužuju spomenik. Radujem se svakom projektu na tu temu. Oluju bih voljela da napišem, uhvatiću se u koštac sa tim, baš zbog tog ličnog što sam preživjela. Nakon svega ovoga sam spremna i znam da ću dati najbolje što budem mogla. Ta tema mi je na neki način još i teža, jer previše dobro pamtim sve što sam preživjela. Još uvijek uveče imam snove tih dana, te neizvjesnosti, tog straha, tog puta... To će vjerovatno doživotno ostati tako...

Može li se to osloboditi upravo kroz stvaralački i umjetnički rad?

Ja to i pokušavam. Ali, kao što i sami znate, svaki čovjek je priča za sebe, na nas sve utiču i lijepe i ružne stvari, ne možemo od toga pobjeći. Osloboditi se nečeg značilo bi istovremeno se osloboditi i lijepih uspomena, jednog lijepog dijela života... Mi smo postojali tamo, znate. Moji grobovi su od 1600. godine na području Like, a kako su se svi ti dokazi postojanja ukrstili u meni, govorim isključivo o mojoj porodici, toga ne želim da se oslobodim, to je moje. Sve može da mi se uzme, ali to ne može.

Film je odlično ispraćen u Americi, posjećen je u bioskopima, kada će stići u Evropu?

Pošto sarađujemo sa ozbiljnom firmom oni sve to preuzimaju. Film prvo prikazujemo u Izraelu, a onda kreće i Evropa. Sve se promijenilo, svijet više nije isti, ali bez obzira na sve veoma mi je drago što film izaziva pažnju i što je toliko posjećen u Americi. Nešto što je interesantno, kada je Amerika u pitanju, jeste njihov trejler filma. Komentarisala sam taj trejler sa našom ekipom, sa svima koji smo učestvovali u stvaranju “Dare iz Jasenovca” usaglasili smo se da ni mi sami ne bismo trejler napravili bolje od Amerikanaca. Onda zastanemo i kažemo “Holivud, valjda, zna šta radi”.

Imate li neka očekivanja od televizijske premijere “Dare iz Jasenovca”?

Samo želim da ljudi vide ovaj film. Želim da ga svi vide. Ovaj film pripada ovom narodu i zaslužuje da bude viđen. Vidjećemo šta će biti sa bioskopskom distribucijom, nijesu neke dobre prognoze generalno, zbog pandemije. Ne znam kako je u Crnoj Gori, ali bioskopi u Beogradu rade do 18 časova, svako treće mjesto smije biti zauzeto, red između je prazan, to su, nažalost, mjere koje se moraju poštovati. Mi ćemo, svakako, 22. aprila kada bude godišnjica proboja Jasenovca napraviti bioskopsku premijeru i krenuti sa davanjem filma bioskopima. U interesu nam je i region, iako u ovom trenutku još ništa ne znamo. Vjerujem da će biti ljudi koji će htjeti da ga gledaju više puta, a on će se svakako puštati.

“Ubice mog oca” su moj način života već pet godina

Kako Vam uspijeva sada da se distancirate od čitave priče oko “Dare” i da se nađete na setu serije “Ubice mog oca”, možda razmišljate o “Državnom službeniku”, “Pjevačici”?

“Državni službenik” će se nastaviti kada se “Ubice” završe... Meni su “Ubice mog oca” način života već pet godina, jer kad ih ne pišem i ne istražujem onda sjedim na setu i montiram. Prija mi ta prijateljska ekipa. Oni su bili toliko ponosni tog dana kada sam ja dobijala Orden Karađorđeve zvezde trećeg stepena da su se svi organizovali da me pripreme za to, obuku, urede, vrate... Jelo se i jagnje i prase, dobra energija se osjećala na sve strane. Većina tih ljudi je, govorim o tehničkom dijelu, sa nama je radila i “Jasenovac” i “Zaspanku za vojnike” i “Državnog službenika” i seriju “Pjevačica” koja se još uvijek ne emituje a koja se snimala prošle godine. Sve njih ja doživljavam kao dio svoje porodice, zbog toga je ovo i njihov orden.

Drakulić na primanju Ordena Karađorđeve zvezde trećeg stepena
Drakulić na primanju Ordena Karađorđeve zvezde trećeg stepenafoto: Privatna arhiva

Svi smo znali da radimo nešto što je veće od nas

Kako je funkcionisala saradnja na setu, da li se osjećala tjeskoba koju ova tema nosi?

Gaga Antonijević je jedan od najspremnijih ljudi i pažljivih reditelja... Ovaj film se veoma dugo i brižno pripremao. Ono što glumci kažu jeste da su se osjećali sigurnima, bili su vođeni kroz priču... Oni su doprinosili mnogo čemu, bilo je i onih koji su željeli da promijene ime da se ne bi zvali po nekome svome, imali su potpunu slobodu da učestvuju u svemu, a nijesu se ni u jednom trenutku osjećali izgubljenima, već su od prvog do posljednjeg trenutka bili prisutni i dobijali podršku, pa je zbog toga sve funkcionisalo dobro. Ipak, ništa od toga nije bilo jednostavno, pogotovo kada imate veliki broj statista. Bilo je dana kada smo imali i po 700 statista koje nije bilo lako gledati, jer nose ustaške uniforme i onda se po prirodi i plašite i retraumatizujete... Ipak, znali smo sve vrijeme da radimo nešto što je veće od nas. Od prvog do posljednjeg čovjeka, znali smo.

Preporučujemo za Vas