90 GODINA OD ROĐENJA SINEASTE ZDRAVKA VELIMIROVIĆA

Film duboko pod kožom

Mladen Velimirović se u razgovoru za “Vijesti” prisjeća svog oca, istaknutog filmskog stvaraoca

4032 pregleda 0 komentar(a)
Zdravko i Ranka Velimirović na jednom od zajedničkih snimanja, Foto: Arhiva Velimirović
Zdravko i Ranka Velimirović na jednom od zajedničkih snimanja, Foto: Arhiva Velimirović

Kultura sjećanja veoma je važna za svaki narod, kao i obilježavanje događaja i ličnosti iz prošlosti. Posebno je važno pamtiti sve one koji su ostavili velika djela, iskreno i požrtvovano živjeli za dobro naroda i to im bio veliki motiv. Kultura sjećanja i obilježavanja nije samo brana od zaborava nekoga ili nečega, ponos naroda, već i ohrabrenje drugima da ostvare svoje snove i neka nova velika djela.

To su riječi reditelja, producenta i scenariste Mladena Velimirovića na samom početku razgovora za “Vijesti”. Povod za razgovor je sjećanje na njegovog oca, na jednog od najvećih sineasta jugoslovenskog govornog područja, Zdravka Velimirovića. Ove godine se navršava 90 godina od rođenja čuvenog reditelja, zatim 60 otkako je na prestižnom filmskom festivalu u Kanu prvi put prikazan film u zvaničnoj konkurenciji festivala, njegov “Dan četrnaesti”, ali i 16 godina od smrti. Upravo ovim filmom filmski maestro je sebi odredio stazu uspjeha na polju crnogorske, srpske, jugoslovenske, evropske i svjetske kinematografije.

“Dan četrnaesti” je nastao u saradnji školskih drugova, komšija i bliskih saradnika - reditelja Velimirovića i takođe velikana, književnika i intelektualca, Borislava Pekića koji potpisuje scenario. Tada mladi stvaralački tandem, nakon predstavljanja u Kanu 1961. godine i pozitivnih kritika, nastavlja da niže priznanja i nagrade, a Mladen Velimirović nastavlja:

“Mislim da su oba jubileja važna, prije svega jubilej koji obilježava 90 godina od rođenja mog oca Zdravka Velimirovića. Ali kada se govori o Kanu, tu se ne radi samo o tom filmu i uspjehu Zdravka Velimirovića i drugih, tada mladih, saradnika, već i o ugledu cijelog regiona. Film ‘Dan četrnaesti’, pored toga što je bio pomalo i kritički film i, rekao bih, prvi kao takav u tim vremenina koji je imao smjelosti, zabilježio je i mnoge vrijednosti, ljepote starih vremena za kojima mnogi žale, a ja vjerujem da će ponovo preovladati jednog dana. Iako se dosta toga promijenilo u svijetu u 21. vijeku ovaj film je i dalje savremen i ono o čemu se umjetnost stara, a to je da oplemenjuje”, priča Mladen Velimirović koji vodi filmski studio Velimirovićâ “Libra Film”.

Zdravko Velimirović
Zdravko Velimirović foto: Arhiv Velimirović

On najavljuje prikazivanje ovog filma u više zemalja tokom godine u kojoj se obilježavaju dva jubileja. Pored njega i Crnogorska akademija nauka i umjetnosti (CANU), u saradnji sa Crnogorskom kinotekom, planirala je da priredi omaž svom pokojnom akademiku čim se za to steknu uslovi, zbog poznate epidemiološke situacije.

Ko je (bio) Zdravko Velimirović?

Zdravko Velimirović rođen je na Cetinju 1930. godine, a preminuo je u Beogradu 2005. Bio je jugoslovenski filmski, televizijski, radio i pozorišni reditelj, scenarista i profesor filmske režije. Filmsku i pozorišnu režiju diplomirao je na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu 1954, a završio je i Visoku filmsku školu u Parizu - IDHEC 1957. godine. Bio je redovni profesor filmske režije, šef katedre i dekan na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu (1976-1996) i vanredni profesor na Univerzitetu u Montrealu.

Režirao je osam igranih filmova, a potpisuje oko 50 kratkih i dugometražnih dokumentarnih. Za svoje stvaralaštvo je dobio veliki broj nagrada, među kojima se izdvajaju: Zlatna arena za režiju i Zlatna arena za scenario u Puli, zlatna i dvije srebrne medalje na Festivalu dokumentarnog filma u Beogradu, “Grand prix” na Festivalu u Aveiru i Specijalna nagrada žirija u Lajpcigu... Savez filmskih stvaralaca Ruske Federacije dodijelio mu je Povelju za “vidan doprinos svjetskoj kinematografiji” 2001. godine.

Njegov opus obuhvata i filmove: “Provjereno nema mina” (1965); “Lelejska gora” (1968) za koje je dobio ukupno dvije Trinaestojulske nagrade i nagradu na Internacionalnom festivalu u Pnom Penu, a predstavljao je jugoslovensku kinematografiju na festivalima u Kairu i Čikagu; “Derviš i smrt” (1974), sa Vojom Mirićem, Velimirom Batom Živojinovićem, Borisom Dvornikom, Oliverom Katarinom, Veljkom Mandićem i drugima, koji je bio i jugoslovenski kandidat za Oskara... Poznat je i jugoslovenski film „Vrhovi Zelengore” sa Sergejem Bondarčukom, kćerkom Čarlija Čaplina, Žozefinom Čaplin i Batom Živojinovićem, a među brojnim dokumentarcima ističe se i nagrađivani dugometražni film “Umir krvi”, “Darovi domu svetih ratnika”, “Sinovi”, i serija o rijeci Zeti.

Neizostavan dio njegovog života i profesionalnih dostignućâ bila je njegova supruga, filmska i televizijska producentkinja Ranka Velimirović (1940-2020). Svakako, nemoguće je u potpunosti predstaviti njegov život i djelo, ali njegov sin u razgovoru za “Vijesti” priča o tome kako ga on vidi i pamti.

“Zdravko Velimirović je kao reditelj i scenarista, profesor, akademik imao izuzetnu strast za novim saznanjima i čitanjem. Pamtim djetinjstvo i oca svaki dan sa knjigom u ruci. Interesovalo ga je puno toga u životu i stalno je nešto novo proučavao. Poznavao je istoriju kao profesionalni istoričar, što je praktično znanjem i djelom i bio, ali i sve druge sfere života. Bio je, bez ikakvog pretjerivanja, prava enciklopedija i često je mogao ispričati puno toga korisnog i interesantnog sagovornicima. Sjećam se, kao dijete sam sjedio i slušao oca kod kuće, ali isto tako i interesantne porodične goste, prijatelje, saradnike. Odlagao bih tada odlazak na igralište i umjesto toga sjedio i slušao divne teme i zapažanja oca Zdravka i njegovih gostiju koji su najčešće bili intelektualna elita”, prisjeća se nasljednik Velimirovića.

Kako pamtimo velikane

Bez sumnje, Zdravko Velimirović je jedan od najvećih domaćih filmskih stvaralaca... Na pitanje kakav je odnos institucija, kolega i drugih, prema nasljeđu koje je njegov otac ostavio svima, Mladen odgovara da se poštovanje osjeća.

“Mislim da je prije svega odnos kolega korektan i da se cijeni djelo mog oca, kao što je i on cijenio djela svojih kolega. Lijepo je kada se kolege međusobno cijene i poštuju i pored toga što svako ima svoj stil i pravce u filmskoj i bilo kojoj drugoj umjetnosti. Retrospektiva njegovih igranih filmova upriličena je u decembru 2020. u Jugoslovenskoj kinoteci, a spremaju se i nove retrospektive u zemlji i inostranstvu. Što se institucija tiče, uzimam u obzir da i one same u ovim vremenima imaju svoje poteškoće, a odnos prema kulturnom nasljeđu uvijek može biti uspješniji prema mnogim autorima. Ipak, prepoznajem ljude koji se prihvataju velikih zadataka zaštite kulturnog nasljeđa. Nekoliko kinoteka na Balkanu, Jugoslovenska u Beogradu kao jedna od najvećih na svijetu, crnogorska, ali i druge, čuvaju filmove moga oca i mnogih drugih autora, a nakon više godina imaju zaista puno posla i potrebna su im sredstva za zaštitu tih filmova, restauraciju na koju mnogi čekaju... Nadam se da će ministarstva kulure zemalja, ali i donatori, hitro reagovati i pomoći dalje svojim kinotekama, jer se trenutno restaurira ograničen broj filmova”, ističe Mladen Velimirović.

On problematizuje i to što je mali procenat mladih ljudi upoznat sa značajnim istorijskim ličnostima iz ma koje životne sfere.

“Treba pokrenuti promociju kulture kroz obilježavanja i prikazivanja djela većeg broja autorâ kulturnog nasljeđa, podstaći kulturu kroz stara djela, ali predstaviti i više novih djela i novih stvaralaca koji bi oplemenjivali narodno biće i svakodnevni život ovog, nazovi, savremenog doba. To treba podsticati kroz sve moguće platforme. Potreban je revolucionaran preokret i podstrek kulturnim projektima u bivšoj Jugoslaviji, ne samo zbog važnosti kulture svakog naroda, već i zbog silovite saradnje zemalja i naroda u okruženju, jer to povezivanje je prirodan spoj i pružanje ruke povjerenja koja ohrabruje mnogo više od onoga koliko se polemiše u medijima. Volio bih da se, osim evropske zajednice, uključi još više i drugih međunarodnih faktora i donatora koji bi pomogli narodima Balkana u zajedničkim projektima kulture koji bitno zbližavaju, šire ljubav i razumijevanje. Nove generacije, za početak, treba da gledaju filmove iz prošlosti koji uče kako je bilo nekad i time dosta govore i o nacionalnoj tradiciji, pa pružaju i bolju orijentaciju za budućnost”, poručuje Velimirović.

Obrazovan i strastven umjetnik - istraživač

Na pitanje kako danas gleda i na početni uspjeh svog oca u Kanu, što iz ugla njegovog sina, a što iz ugla filmskog radnika, Mladen Velimirović odgovara:

“Smatra se da je imati svoj film uvršten u zvaničnu konkurenciju takvog festivala kao što je Kanski već nagrada”...

: Plakat za film “Dan četrnaesti” koji je prikazan u Kanu
: Plakat za film “Dan četrnaesti” koji je prikazan u Kanufoto: Arhiva Velimirović

“Analizirajući film, rekao bih da je to bio jedan sjajan uspješni tim - filmska ekipa iz više djelova bivše Jugoslavije, prije svega Srbije i Crne Gore. Takođe je tu bilo i više glumačkih dragulja. Kao i uvijek za bilo koji projekat kada se spoje daroviti i stručni saradnici, entuzijasti koji imaju velike ideje, uspjeh se i očekuje. Po završetku filma moj otac je pričao da su on i Pekić sproveli anketu u zatvoru gdje je dio filma sniman i da su zatvorenici nakon projekcije davali razne izjave, a među njima i da je ovaj film zaista bilo neophodno napraviti. Nakon odrastanja gledajući film shvatio sam da osim stvaralačkog stila našeg podneblja, ovo ostvarenje ima i mnogo toga francuskog, a nije ni čudo s obzirom na to da je moj otac Zdravko filmske studije završio upravo na poznatoj akademiji IDHEC u Parizu”, priča on.

Njegova ostvarenja su sa očiglednom strašću i ljubavlju, ali i sa sociološko-istorijskim pristupom, proučavali i opisivali prostore našeg govornog područja ističući kulturološke vrijednosti. Tako je Zdravko Velimirović napravio neke od, i danas, najznačajnijih domaćih filmova, a posebno se izdvajaju adaptacije velikih književnih djela...

“Pomenuću ponovo da je bio izuzetno obrazovan i strastven umjetnik - istraživač i mislim da je to uslov da neko ima i kompetentnosti i smjelosti da se pozabavi, upusti u velike projekte, a specijalno ekranizaciju velikih književnih djela, istorijskih tema. On je bio takav i išao ruku pod ruku sa velikim stvaralaštvom. Ono na šta sam posebno ponosan, osim visokih stvaralačkih domena, jeste što je opisao kulturu i tradiciju mnogih naroda sa Balkana, jednako Crne Gore, Srbije i drugih krajeva ali i svijeta dok je snimao u Francuskoj, Grčkoj, Malti, Rusiji, Ukrajini, Aziji i afričkom kontinentu. Osim velikih i igranih filmova koji su ostavili, vjerujem neizbrisiv, trag u kulturi naroda, napravio je i veliki broj dokumentarnih filmova i bavio se u njima sa više tema. Što se tiče dokumentarnih filmova tu bih pomenuo “Zublja Grahovačka”, “Rade, sin Tomov”, “Ostrog”, pet dokumentarnih filmova o voljenom Kotoru i Boki Kotorskoj, a posebno “Umir krvi” koji je bio i kandidat za Oskara. Gledao sam ponovo taj film, sada kao odrastao i to sa velikim pažnjom. Mislim da osim igranih filmova mog oca, koji su prilično poznati, i dalje gledani, dokumentarni filmovi će takođe biti ponovo dostupni javnosti”, obećava Mladen Velimirović koji je preuzeo porodičnu tradiciju kao direktor produkcijske kuće “Libra” koju je osnovala njegova majka, a u kojoj je stvarao njegov otac.

Pripreme počinjale kod kuće

On dalje priča i o onome što je pratilo njegovo djetinjstvo i odrastanje, a što je bio neizostavni dio života njegovih roditelja - istraživanje, snimanje, razna društvena i politička dešavanja...

“U našoj kući su, po prirodi stvari, film i uopšte umjetnost, oduvijek bili veoma zastupljeni. Prije svega, od roditelja sam bio učen svakako iskrenosti, a onda svega ostalog u vaspitanju od čojstva i junaštva do umjetničkog i drugog obrazovanja. Pored malih ekrana se raspravljalo ponekad o likovima, čak i o crtama lica i šta bi one mogle da signifikuju, ali i mnogo čemu još. Sestra Milica i ja smo bili mali kada su se dešavala velika snimanja tako da su roditelji obično išli sami na daleke terene u zemlji i inostranstvu i ostajali danima i nedjeljama. Ipak, mi smo kao djeca kasnije više puta boravili na snimanjima i to je bilo interesantno i poučno”, kaže Mladen Velimirović i dodaje da su se filmovi, prije terena, detaljno pripremali kod kuće, zajednički.

“S obzirom na to da su moji roditelji Zdravko i Ranka Velimirović radili zajedno od kada su se vjenčali, u kući se naravno film pripremao naglas - od pisanja scenarija, knjige snimanja, polemisanja, razrađivanja ideja za svaki dio, od početne ideje do potpune realizacije, a taj put je, poznato, dugačak”...

Zdravko Velimirović je, kao dugogodišnji profesor i dekan FDU u Beogradu, izveo na filmski put mnoge reditelje i druge filmske umjetnike.

“Pamtim kako sjedi i kako piše spise svojim specifičnim rukopisom. Upis studenata na režiju svake godine na FDU u Beogradu bio je osjetljiv proces i za komisiju i za studente. Vjerujem da je slična situacija i danas. Prijavljivao se veliki broj zainteresovanih, a FDU primao samo pet studenata režije godišnje. Prijemni ispit bio je dinamičan i izazovan. Test opšteg znanja, pa ko prođe, pa dalje na nove testove, čime se broj kandidata smanjivao, posebno kada dođe do dijela snimanja kratkog filma i razgovora sa komisijom. Pojedini kandidati koji nisu mogli iz prvog pokušaja da se upišu, a željeli su žarko, pokušavali bi ponovo sljedeće ili sljedećih godina. Komisija se borila da izabere najbolje, odnosno da pored obrazovanosti prepozna i one u kojima se talenat mogao jasno naslutiti. Uz to je bila pod pritiskom da izabere darovite studente koji zaista žele i mogu da se suoče sa tim studijama, interesantnom, ali neizvjesnom, karijerom. Studenti su, osim nastave u prostorijama FDU, sjećam se, ponekad i u šest popodne dolazili kod nas u posjetu da bi sa svojim profesorom razgovarali dalje i sticali dodatna znanja, a time i stvaralačko samopouzdanje”, sjeća se Mladen Velimirović.

Film kao porodična tradicija Velimirovića

Odrastajući u filmskoj porodici i umjetničkom, intelektualnom okruženju, Mladen je nastavio “porodičnu tradiciju”. S obzirom na svoje roditelje i njihovu istaknutost i zasluge u svijetu filma, postoji i odgovornost i obaveza nakon njih se baviti kinematografijom.

“Naša porodica ima zaista filmsku tradiciju i ljubav prema filmu. Bavim se producentskim poslom i reditelj sam dokumentarnih filmova, a takođe se bavim i strateškim menadžmentom, međunarodnim odnosima. Dvije struke su bile savjet roditelja jer su bili svjesni egzistencijalnih izazova u umjetnosti. Oni nikada nisu postavljali neke preambiciozne ciljeve nama djeci, nije bilo da nešto mora, a nešto ne može. Ja, osim želje, lično osjećam i odgovornost da održavam porodičnu filmsku tradiciju dosadašnjim i daljim djelom filma i kulture uopšte. Film u našoj porodici je duboko pod kožom. Osim oca Zdravka akademika, profesora, dekana FDU, reditelja, scenariste, moja majka Ranka Velimirović je bila producent i dokumentarista i ne samo izuzetan saradnik svom suprugu, već i autor velikog broja dokumentarnih filmova i ostavila je takođe značajno kulturno nasljeđe, koje mislim da će tek da se otkriva. Sestra Milica je istoričar umjetnosti i autor izvanrednih dokumentarnih filmova”, s ponosom priča Mladen Velimirović.

Ponos i zahvalnost

Mladen Velimirović “Vijestima” otkriva da nastavlja praksu svoje majke Ranke, iz velike ljubavi i zahvalnosti.

“Bili su skladan, privržen, plemenit umjetnički par i sve vrijeme su radili zajedno, jedno za drugo, a pokojna mama Ranka je to nastavila i nakon što je tata preminuo. Napravila je dva dokumentarna filma o svom voljenom Zdravku, pripremila je i realizovala monografiju, izdala njegovu knjigu i ostavila još jednu knjigu radova svog životnog saputnika potpuno spremnu za štampanje. Neke od očevih scenarija koji nisu stigli za njegovog života da se ostvare ja planiram da realizujem u nekom pogodnom trenutku, kao na primjer dokumentarni film ‘Na Dunavu konvoj’, takođe i film o Marinu Držiću. Uradio sam film o Zagaraču odakle je porijeklom naša porodica Velimirović, kao i o Kotoru za koji sam veoma vezan i gdje je moj otac odrastao i gdje su moji djed Luka i baka Zagorka, rođena Balić, bili prosvjetari”...

On ističe da priprema i dokumentarac o još jednoj inspirativnoj ličnosti jugoslovenske kinematografije...

“Pravim dokumentarni film o majci jer je i ona velika tema. Svakome je majka velika i velika tema, a ja govorim o svojoj koja je bila izvanredna po mnogo čemu. Inače rođena Podgoričanka, ali napominjem i sa genima Durmitora od Žugića i plemena Kuča od Vujoševića po ocu. Preminula je, nažalost, marta 2020. Nakon što je moj otac preminuo 2005, često sam radio dokumentarne filmove zajedno sa majkom i išli smo na razne lokacije sve do kraja i iznenadnog odlaska... U planu je i da završim projekat koji smo snimali zajedno na Staroj planini. Srećom sam počeo da snimam majku na vrijeme ne znajući šta slijedi. Počeo sam da je snimam jer sam želio da zabilježim tako jedinstvenu osobu. Eto, ona je napravila dva dokumentarna filma o svom suprugu Zdravku, a ja sada radim film o njoj, izuzetnoj majki, sjajnoj životnoj saputnici mog oca i požrtvovanoj osobi, oduvijek punoj ljubavi”, otkriva Mladen svoje planove “Vijestima”.

Za kraj ističe ponos i zahvalnost za sve što njegovi roditelji jesu.

“Zahvalan sam im na tome kakvi su bili, a posebno na njihovoj etici kojoj su bili oduvijek predani i propagirali je kroz sva svoja djela. Moja sestra Milica i ja nastavljamo i čuvamo njihovo djelo na način kako to i dolikuje”, zaključuje on.

Vratiti se ljepotama kulture

Govoreći o filmovima Zdravka Velimirovića koji su nastali na osnovu velikih književnih djela, Mladen Velimirović govori o današnjim praksama i saradnji istaknutih književnika i filmskih djelatnika našeg doba i naše regije.

“To je veliko pitanje i može dosta da se elaborira, ali ja ću reći da nema dovoljno takvih projekata, a mislim da ima interesantnih autora koji bi mogli da se upuste u to, ali mnogi autori, kao što je poznato, imaju iskušenja pri finansiranju takvih projekata”, racionalno gleda Velimirović i dalje se osvrće na teme u kinematografiji...

“Nažalost, kod nas, ali i u svijetu, teme u kinematografiji danas su često visoko komercijalne, a kod nas bih volio da se snime novi filmovi koji pokazuju ljepotu svoje kulture. Dešava se ponekad obrnuto - da se prave filmovi koji predstavljaju naše narode u lošem svjetlu jer to u svijetu dobro prolazi, tamo negdje na filmskim marketima i pojedinim festivalima”, smatra Velimirović.

On dodaje da su slaba tačka zemalja bivše Jugoslavije fondovi za kulturu koji bi se morali znatno uvećati, zarad svrhe i cilja kinematografije.

“Zna se koliko je ulaganje u kulturu važno za svaku naciju svijeta, pa zato sve te zemlje ne propuštaju ulaganje u kulturu. Ta finansijska pomoć filmskim stvaraocima je izuzetno važna i bez nje se ne može. Ona je potrebna posebno onima koji ne prave profitabilne filmske teme koje su često oni filmovi koji istražuju i predstavljaju kulturu naroda na najbolji način. Mislim da bi se više autora opredijelilo da radi takve teme kada bi imali i veću podršku iz državnih i drugih fondova”, poručuje producent.

Preporučujemo za Vas