Bezimena tinejdžerka, junakinja romana „Djevojka na drvetu“ turske spisateljice Šebnem Išiguzel, penje se na najviše drvo u vjekovima starom parku Gulhane riješena da tu provede ostatak života. Ubrzo nakon što se obrela na drvetu, upoznaje Junusa, usamljenog liftboja iz obližnjeg hotela, koji joj olakšava život na tom neobičnom mjestu i s kojim će vremenom razviti uzbudljivu emotivnu vezu. Smještena u napuštenom rodnom gnijezdu, ona nam, preko priča o ljudima iz svoje okoline - jer, čovjek je priča drugog čovjeka - otkriva razloge koji su je nagnali da se odrekne života na zemlji.
U ovom romau upoznajemo sudbine žena različitih generacija koje su bile i ostale žrtve društveno-socijalne nejednakosti, nasilja, rodne neravnopravnosti i pritisaka društva. Saznajemo i o danima protesta u parku Gezi, smrti Ejmi Vajnhaus, kako je Britni Spirs dotjerala liniju, bombaškom napadu u Suruču u kom je grupa mladih ljudi stradala noseći igračke kurdskoj djeci, pogromu Grka i Jermena 6. i 7. septembra 1955. Roman „Djevojka na drvetu“ Šebnem Išiguzel prevela je sa turskog Vesna Gazdić, a izdavač je zrenjaninska Agora. Šebnem Išiguzel (1973) je jedan od značajnijih glasova savremene turske književnosti. Studirala je antropologiju na Istanbulskom univerzitetu. Za prvu zbirku priča - „Budućnost ti je svijetla“ nagrađena je značajnim književnim priznanjem - nagradom „Junus Nadi” za najbolju priču 1993. godine. Autorka je zbirke priča: „Ko će ispričati moju priču?“, romana: „Moj stari drugar, gušter“, „Bršljan“, „Smetlište“, „Parada“, „U sjenci mojih trepavica“, „Venera“, „Palata suza 1876“, „Dobrota“, knjige eseja „Među veselim ženama“ i knjige za djecu „Priča o pudingu“. Živi i stvara u Istanbulu, odakle je i govorila za ART.
Šta vas čeka podstaklo na pisanje romana „Djevojka na drvetu“?
- Ideja o romanu prvo mi je pala na pamet kada sam pročitala jedan esej. Moj roman „Smetlište“ ima dobre kritike u Njemačkoj. U jednoj od tih recenzija upoređivali su me sa Polom Osterom i Kalvinom. Uz motivaciju koju sam dobila iz te kritike, pomislila sam da li bi bilo moguće da ponovo ispišem moj omiljeni roman od Kalvina.
Pronašla sam odgovor na ovo pitanje i „Djevojku na drvetu“ u bolničkoj sobi kada sam bila sama s drvetom koje mi je kroz prozor ulazilo u sobu. To su bili isti dani u kojima su u Istanbulu započeli protesti u parku Gezi. Suprug i djeca nijesu mogli da me posjete.
„Djevojku na drvetu“ napisala sam opčinjena, kao da sanjam, cijelim srcem. Moja junakinja me je beskrajno uzbuđivala dok sam pisala.
Ali, bila sam uplašena kada sam prvi put bila tamo. Visoko. Iznad drveća. Šta sam htjela reći? Kako se roman može napisati odavde? Tada sam shvatila da sam djevojka na drvetu. Osjećala sam na početku, da zapravo osjećam njen strah. Rekla sam ok. Ona je nastala. Ja sam djevojka na drvetu.
Htjela sam da „Djevojka na drvetu“ ispriča svoju priču kao da pjeva pjesmu koju bismo svi zavoljeli. Imati svoju pjesmu poput ptice bilo je važno - i ona to ima.
Ova knjiga je prvi put nastala sa osjećajem nezadovoljstva zbog toga što sam u svojoj zemlji. Godine 2013. život je postao toliko buran da sam poželjela da sam ptica koja cvrkuće na drvetu, a ne da svjedočim takvoj boli i patnji. Emocionalno sam se smjestila na drvo. I nikad nijesam sišla. Pitam se jesmo li na ovaj ili onaj način svi smješteni na tom drvetu.
Šta je uzrok bunta vaše junakinje? Zašto se ona odmetnula od svijeta? Šta je uzrok njenog nezadovoljstva?
- Godine 2013. u Istanbulu je postojao dug period javnog otpora. Sve je počelo kada je premijer napravio planove za rušenje parka i na njegovom mjestu izgradio simboličnu vojnu kasarnu koja bi u stvari bila komercijalno mjesto. Ali ljudi su se opirali i počeli su da protestvuju. Taj mali park postao je simbol ponosa i časti za ljude. Ali mnogi su mladi izgubili živote. Student univerziteta pretučen je na smrt. Petnaestogodišnjak je ubijen kada ga je policajac udario u glavu suzavcem. Ljudi su ostali oslijepljeni i osakaćeni.
Ali trebalo je još toga doći. Trideset i tri studenta koji su nosili igračke siromašnoj djeci na sirijskoj granici ubijeni su u napadu koji je izveo ISIS. Djevojka na drvetu proživjela je ta uznemirujuća vremena.
Zapravo, tamo postoji duga istorija. Baka glavnog junaka bila je svjedok strahota istanbulskog pogroma iz 1955. godine, koji je ciljao na grčke stanovnike grada. Oslanjajući se na „lažne vijesti“ („smrt istine“ dogodila se puno prije nego što je Mićiko Kakutani o tome pisala), država je podstakla ogorčenje među turskim nacionalistima, koji su potom krenuli u pljačku domova i trgovina lokalnih Grka. Tokom nemira bilo je mnogo slučajeva silovanja i ubistava, a incident je ušao u istoriju. Turci sa savješću kažu da su događaji bili nasilniji od onoga što biste vidjeli u vrijeme rata. Istorija se ponavlja kada se s njom ne suočimo.
Moja glavna junakinja, koja žudi da umre prije smrti, žudi da ispriča o tim stvarima - i ona to čini, prateći njihovu istoriju sve do predaka prvih žena robova dovedenih u Istanbul. To je melanholična, žalosna priča.
„Djevojka na drvetu“ izrazito je socijalni roman. Priča priče o nekoliko različitih ljudi. Na šta ste željeli da ukažete u ovoj knjizi?
- Bez obzira na to ko ste ili odakle ste, ona nas dirne duboko kroz priče koje iznosi. U jednom trenutku romana, ona kaže: “Ja sam psihoanaliza svih žena i mladih.” I to je istina. Upravo je uhvaćena u malo većem metežu. Htjela sam da to kažem svim pobunjenicima svijeta. Jer ona dijeli isti osjećaj bijesa i pobune.
Vaš je roman sazdan od priča. Šta danas znači pričati priče?
- Svijet sam zavoljela kroz književnost. Pričanje priča je važno. Čak i više u danima pandemije. Za humanost treba više literature. Sve izlazi iz literature. Svijet je priča. Zato društveni mediji pričaju priče. Svima je potrebna priča. Svoj roman napisala sam imajući ovo na umu.
U romanu se okrećete modernom svijetu i problemima koji iz njega proizlaze. Ali koliko je tradicija važna u vašim knjigama?
- Kad sam bila dijete, svake nedjelje su se na državnom televizijskom kanalu prikazivala dva američka filma. Tada su se pojavile TV emisije. A nakon toga, literatura „za mene“. U “čudnoj i drugačijoj” zemlji za koju se čini da jednostavno ne može da postane demokratska, mlada osoba koja teži da bude pisac njeguje spoljašnji svijet. Poznajem svijet. Pišem za svijet. Kao rezultat toga, čak i ako ono što pišem ima tragove geografije u kojoj živim, to drugima nije nerazumljivo ili strano. Spajanjem konteksta Istanbula i moje posebne strasti za pisanjem, vraćam ono što preuzimam od svijeta. Ne bi bilo na odmet reći da pokušavam da stvorim za čitaoce novu i drugačiju hemiju između zapada i istoka. A mogla bih da spomenem i da se moj djed rodio u čamcu na vesla na Bosforu, koji je tačno u sredini. Ali ništa od toga nije čudno. Mislim da ono što pokušavam da kažem je da se literaturi koja proizilazi iz ovih zemalja ne smije pristupiti pristrasno.
Odražava li vaš roman tursku stvarnost i na koji način?
- Čitalac iz Njemačke rekao mi je tokom promocije: „Htio sam da idem u Istanbul. Ali kad sam pročitao vaš roman, uplašio sam se.” Prije deset godina, o jednom drugom mom romanu rekla sam: “Dolazim ovdje čitajući Čarobni brijeg Tomasa Mana. Nikad nijesam pomislila da ću doći u sanatorijum”. Baš kao što romani nijesu poput telefonskih imenika, ni oni nemaju ništa zajedničko sa gradskim vodičima. Ono što je važno su ljudi. Ali romani nas pomjeraju s jednog mjesta na drugo. Čak i ako neki ljudi imaju bojazan da dođu u Istanbul, ne treba da se plaše da istraže stranice „Djevojke na drvetu“. Svijet sam zavoljela kroz književnost. Ono što sam zaista željela da postignem ovom knjigom bilo je da učinim čitanje o svakodnevnom životu Istanbula, koji je velikim dijelom oblikovala politika, nezaboravnim iskustvom.
Željela sam da ispričam priču koja je bila očaravajuća i ubjedljiva. Glavna junakinja, koja na zidu svoje sobe ima poster Roberta Patinsona, čitaocima iz druge zemlje neće biti strana. Izgleda mlada. Ali budući da daje glas svima, ona je zrela i mudra, ali izmučena odrasla osoba.
Ali ona je Istanbulka. Na kraju, ona ima svoje činjenice. Da, naravno, moj roman odražava tursku stvarnost i književnost.
Vaša junakinja nije sposobna da pobjegne od političke stvarnosti. Kako ove stvarnosti utiču na njen život?
- Živimo u svijetu u kojem su žene i mladi prvi ustali na pobunu. Kao i mnogi od nas, ona voli kafu iz Starbucksa. Jednog dana ukrcala se na trajekt u Istanbulu sa šoljicom kafe, ali iznenada se našla podlo napadnuta od strane pristalica vlade. Najgore od svega je što ljudi okolo samo stoje pored i gledaju. Takve se stvari mogu dogoditi u zemljama sa kafom, ali ne i demokratijom, kao i u zemljama koje imaju oboje. Ali stvari širom svijeta idu po zlu, a likovi u romanima su tu da nam govore o njima. Oni su proroci vremena.
Poznajemo one političare koji svoj posao rade sramoteći ljude savjesti. Moja glavna junakinja u romanu, koja uvjerljivo i snažno priča svoju priču u pozadini zadivljujućeg grada Istanbula, zapravo je kompletna svjetska djevojka na drvetu. Zato mislim da će priča koju ona priča naći mjesto u srcu svih.
U romanu dajete naraciju o istoriji same Turske i o tome kako su smjene vladine kontrole i javnog mnjenja oblikovale živote ženskih likova. Je li to dio prošlosti ili su i danas iste stvari?
- Na dramatičan način, fašizam prvo ubija svoje snažne žene i mlade. Tetka djevojke na drvetu, koja je novinarka, šeta ulicama Istanbula noseći čizme Isabel Marant. Ali kad se sloboda govora ograniči, novinari su prvi koji ostaju bez posla. Ako tlo nekih zemalja ne uživa slobodu, kakve će koristi imati gaženje tog tla čizmama Isabel Marant? Prošlost nikada ne prolazi sa nama. Nažalost, za žene se ništa dobro ne događa.
Svijet je pun političara koji su besramni u potrazi za vlastitim ličnim interesima. Literatura često nudi prikaz razaranja koja stvaraju u našoj duši i životu. Zato vjerujem da je „Djevojka na drvetu“ važna za svjetske čitaoce. Mi smo jedno te isto, bez obzira na to gdje bombe eksplodiraju, jer se svi borimo da se snađemo u životu, čak i ako smo zarobljeni u kandžama politike.
Duboke traume, gubitak, ljubav i mentalne bolesti prisutne su u vašem romanu. Kako ova emocionalna stanja utiču na vaše junake?
- Moja glavna junakinja čezne da umre prije nego što umre. Dakle, ona zapravo želi da živi. Uprkos svemu. Uprkos ovome. Ima traumu, gubitak, ljubavnu bol, tugu. Baš kao što ste rekli. Izgleda poput heroine grčkih tragedija. Ali ona još uvijek ima nadu, ima je vrlo malo. Iz ovog razloga nije umrla. Traume se ponekad vežu za život poput radosti življenja. Nikad nije poput mazohiste. Nestala je iz rata. Sada želi da živi. Samo da živi. Pišem o traumatičnim junacima. Jer je to duboko kopanje za romanopisca. Pišem sa saosjećanjem razumijevajući ih. Volim svoje nove junake poput svoje djece. Držim se podalje od njih dok pišem. Čak i mislim da tugujem za njima.
Da li je „Baron penjač“, roman italijanskog pisca Itala Kalvina iz 1957. godine, uticao na vaš roman?
- Godine 2008, kada je moj roman „Smeće“ izašao na njemačkom jeziku, dobio je velike pohvale. Jedan kritičar napisao je da sam bila uvjerljiva poput Itala Kalvina i stvorila narative po uzoru na Pola Ostera. Dok sam stvarala lik za ovaj roman, crpila sam određenu količinu inspiracije iz te tvrdnje. Jednog dana moj sin mi je rekao: „Shvatio sam zašto gledaš vrh drveća u parkovima. Tražiš svog novog junaka romana. Tražiš djevojku na drvetu.” Kalvino mi je rekao gdje da je nađem, a ne šta da napišem. Inspirisao me je. Moja djevojka na drvetu je poput nje, ali nikad njegova. Kalvino je sjajna mašta. Pročitala sam njegovih „Šest lekcija za novi milenijum“ tokom dana pandemije. I dalje puno govori.
Razigran sam romanopisac. Volim razigranu stranu književnost. Jedina zajednička tačka im je na drveću. Epigraf na početku romana to kazuje. Jednostavno, učinila sam svoju priču uvjerljivom i to je postalo moj izvor snage.
Šta nam možete reći o sebi kao piscu? Koje teme vas zanimaju, u kojim žanrovima se izražavate? Šta je sa vašim ostalim romanima?
- Moja prva knjiga objavljena je kada sam imala dvadeset godina. Kada je objavljena 1993. godine, knjiga je dobila godišnju nagradu Yunus Nadi. Međutim, turski cenzurski odbor knjigu je odmah proglasio pornografskom, posebno zbog njenog jedinstvenog stava o vrlo ućutkivanoj temi incesta, i odmah je zabranio. Sada imam kćerku istih godina. Dakle, pisac sam vrlo dugo. Otkad pamtim pišem. To je dobra stvar. Jer ne znam kako drugačije živjeti. Uvijek sam pisala o junacima koji se bune.
Kakav je položaj pisaca u Turskoj danas? Koja je uloga pisca?
- Ponekad su države poput nemirnih domova. Pisci su pak lijepa djeca tih domova, tih zemalja. Književnost je lijep glas zemalja. Ja sam jedan od lijepih glasova moje zemlje. Svaka problematična zemlja ima heroje, ovakve pisce. Da biste bili heroj, ne morate marširati na čelu gomile. U nekim zemljama uporno pisanje uprkos preprekama samo je po sebi herojski čin. Pisci žele samo da pišu svoje romane. Pisci žele samo da pišu. U tom slučaju, zašto se bojimo pisaca, romana, knjiga? Kukavice se boje knjiga. Zbog toga autoritarni režimi preuzimaju na sebe pravo da zabrane i pale knjige. Pisci prvo trebaju biti obješeni jer njihove ideje imaju potencijal da promijene svijet.
Postoje zemlje čiji su izvori srama mnogi, koji su izvršili puč za pučem, koji još nijesu postigli demokratski način života čak ni 2021. godine i koji se žarko drže svoje istorije koja je zatrovana lažima. U takvim zemljama pisci su tajni vrtovi svojih domovina.
Rođena sam 1973. Puč iz 1980. dogodio se godine kada sam krenula u osnovnu školu. U strahu se cijela moja porodica udružila da uništi malu očevu biblioteku. Jednog ljeta dim se u toku dana prilično pušio iz dimnjaka svih kuća. Kako mi mališani ne bismo shvatili da su nam palili knjige, moja majka je stavila našu odjeću u peć i stala pred nas rekavši: “Palim tvoju staru odjeću.” Dobro, rekla sam. Ali mi nosimo staru odjeću. Ja sam kao dijete koje je vidjelo kako se knjige pale, prije nego što sam naučila da čitam i pišem, posvetila moj život pisanju. Ne kajem se. Ja sam romanopisac i želim da pišem o lijepoj budućnosti ne samo za svoju zemlju već i za svijet. Ali ja se ne nadam. Moja jedina nada je književnost.
Bonus video:
