Direktor Malog pozorišta "Duško Radović"

Aleksandar Nikolić za "Vijesti": O budućnosti odlučujemo sada

Nikolić za "Vijesti" govori o važnosti teatra za djecu, otkriva šta mu je posebno bitno kada je repertoar u pitanju, priča o predstavi "Grand hotel" koju režira, ali otkriva i koja mu funkcija više godi - rediteljska ili direktorska

7203 pregleda 0 komentar(a)
Djeca su odgovornost svih: Aleksandar Nikolić, Foto: Jelena Jovanović
Djeca su odgovornost svih: Aleksandar Nikolić, Foto: Jelena Jovanović

Pozorište za djecu nosi jači uticaj na društvo i zajednicu u odnosu na teatar za odrasle, a gradeći publiku i građane od malena, svi zajedno gradimo budućnost i unaprijed smo odgovorni za nju. To, između ostalog, poručuje i direktor Malog pozorišta "Duško Radović", reditelj Aleksandar Nikolić u razgovoru za "Vijesti" povodom Svjetskog dana pozorišta za djecu i mlade koji se širom svijeta obilježava 20. marta.

On poziva svakoga da pogleda predstavu "Pepeljuga" putem Jutjub kanala Malog pozorišta "Duško Radović" koja je dostupna do 27. marta.

Nikolić za "Vijesti" govori o važnosti teatra za djecu, otkriva šta mu je posebno bitno kada je repertoar u pitanju, priča o predstavi "Grand hotel" koju režira, ali otkriva i koja mu funkcija više godi - rediteljska ili direktorska. Pored svega toga, on šalje poruku čitaocima "Vijesti" pozivajući ih na putovanje istraživanja sebe!

Kao direktor Malog pozorišta "Duško Radović", a povodom Svjetskog dana pozorišta za djecu, je li se i na koji način promijenila Vaša percepcija pozorišta za djecu otkad ste došli na ovu funkciju?

Da, moja vizura se potpuno promijenila. Intenzivno živeći dvije godine sa repertoarom i tekstovima za djecu, sa izvođačima koji igraju za djecu i pažljivo posmatrajući djecu kao publiku, primjećujem koliko me je to promijenilo. Misija mi je u startu bila jasna: graditi dijete građanina, empatičnog, hrabrog i zdravog malog čovjeka. Međutim, sve više uviđam kompleksnost sredstava kojima se gradi reperertoar, ansambl i okolnosti u kojima ideal srećnog djeteta građanina gradimo baš u pozorištu.

Koliko je važno da djeci, ali i mladima uopšte, bude pružen kvalitetan pozorišni sadržaj?

Rekao bih od esencijalne važnosti! Mi sa porodicom i obrazovnim institucijama dijelimo odgovornost o budućnosti pojedinca i zajednice. Djeca su budući odrasli koji će živjeti u manje ili više srećnoj zajednici, pravednoj ili nepravednoj. To zavisi od skupa svih pojedinaca koji je budu činili i neizbježno je da se taj zbir reflektuje na zajedničku i pojedinačnu sreću. Čini mi se da u najmlađem uzrastu sve umjetnosti mogu ključno da utiču na etiku i estetiku budućeg građanina. Da li teatar može da promijeni odrasle, da li može da promijeni čvornovato drvo?... Ali može da bude potporni stub mladici da raste pravilno i zdravo prema svjetlosti i toploti.

Uvijek bih bio i uvijek ću biti reditelj: Aleksandar Nikolić
Uvijek bih bio i uvijek ću biti reditelj: Aleksandar Nikolićfoto: Kristijan Antolović

Koliko je to ostvarivo u ovakvoj situaciji, jer pandemija velikim dijelom diktira repertoar?

Svi smo svjesni koliko su se okolnosti promijenile. U teatru posebno. Mnoge sredine, bogatije od naše, momentalno su zatvorile vrata teatara. Mi se trudimo da se to ne dogodi. U nekim momentima moramo da stanemo sa izvođenjima, nekada čak i sa probama, osluškujući pažljivo puls aktuelnog dešavanja. Ali se radujemo ne samo svakoj premijeri, već i svakoj probi. Svakom tekstu koji dođe na čitanje. Najvažnije je da ne izgubimo ideal i ne potonemo u crnu rupu besmisla. Meni, a osjećam i mnogima u Malom pozorištu "Duško Radović", pomaže osjećaj misije. Osjećaj da se radi nešto veoma važno. Nešto van svakodnevice. Osjećaj da se nešto zida za vječnost, ili u najmanju ruku budućnost.

Ako bismo se vratili pozorištu i predstavama za djecu, kakav je to teatar i koliko je ozbiljan, a kolika je odgovornost?

Kada je teatar za djecu kvalitetan, na prvom mjestu kvalitetan, on postaje izrazito uzbudljiv. To uopšte nije mali izazov, baš nasuprot - zahtijeva veliku maštu, a pored toga pruža kao sredstva glumcu, dramaturgu, reditelju, mnoge stvari za kojima ne poseže dramski teatar. Tu su lutke koje mogu da budu upotrijebljene na najrazličitije načine, objekti koji se pokreću na najrazličitije načine, putovanja u epohe ili neke fantastične svjetove, a zapravo sve to može da bude posmatrano kao filozofske bajke. U tom smislu se često otvara prostor i za estetska i etička tumačenja na jednom mnogo višem nnivou. Često se pozorište za djecu tretira sa manje ozbiljnosti. Stav moj i Malog pozorišta "Duško Radović" je da to ne smije biti tako, da moramo uložiti ozbiljnu pripremu i da za svaku predstavu mora postojati jedna velika i ozbiljna nadgradnja i ideja. To je iz više aspekata dodatna odgovornost. Jezik predstava za djecu mora biti razumljiv, a u isto vrijeme poruka mora biti duboka. Djeluje kao da su to dva suprotna kraja, međutim kada ih objedinimo dobrim zanimljivim glumačkim stilom, dobrom idejom i igrom - zadatak postane krajnje logičan.

Glumci često kažu da su djeca najiskrenija publika, da je njih nemoguće prevariti. Šta Vi mislite o tome?

Meni se čini da je to jedna fraza koja nije tačna i trudim se da je demistifikujem. Čini mi se da se djeca mogu prevariti, vrlo lako. Čini mi se da nekada postoje trikovi kojima držimo pažnju djeci iako im dajemo sadržaj koji nije ni dobar ni zdrav za njih. Recimo, pogledajte produkciju savremenih crtanih filmova. Oni drže pažnju, nevjerovatno dobro, ali ne možemo se zakleti da je taj sadržaj važan za njihovo duhovno preživljavanje. Vrlo često je, možemo reći, i veoma štetan. Nije istina da su djeca publika koja se ne može prevariti ali baš zbog toga smo tu mi... Mi odrasli smo odgovorni i moramo biti neka vrsta putokaza, dobrog ukusa i dobre ideje. Naša je odgovornost, i odraslih i porodice i institucija, djeca su naša odgovornost!

 Uvijek bih bio i uvijek ću biti reditelj: Aleksandar Nikolić
Uvijek bih bio i uvijek ću biti reditelj: Aleksandar Nikolićfoto: Kristijan Antolović

Pored toga, da li se i koliko kroz pozorište za djecu gradi publika (pozorišna) i društvo budućnosti (ljudi koji će preuzimati razne uloge u državnom sistemu)? Na koji način pozorište utiče na nove generacije i koliko je ono danas zastupljeno kao takvo?

Meni se čini da pozorište za djecu i mlade više može da utiče nego pozorište za odrasle. To sam već rekao - mi čvornovato drvo ne možemo nikada ispraviti. Ta metafora o čvornovatom drvetu postoji u svim civilizacijama. Novu mladicu mi možemo da podupremo da ide zdrava i srećna ka svijetu, da se razvija u punom svom potencijalu. Ja dječiju publiku vidim kao mlade građane, a nama od svakog građanina pojedinačno zavisi kakva će biti naša zajednica i kako ćemo živjeti (u budućnosti) - hoćemo li živjeti u srećnoj i prosperitetnoj zajednici u kojoj postoje empatija, razumijevanje, solidarnost, podrška ili ćemo živjeti u zajednici koja je okrutna, nesenzibilisana, nezainteresovana... Sada se to odlučuje. Naša budućnost se odlučuje sada.

Da li je zbog toga potrebno dodatno popularizovati pozorište među mladima i privući ih baš teatru? Kako to uraditi danas kada je sve na dohvat ruke?

Kao pozorišni čovjek, ili čak operski čovjek, jer dolazim iz operskog miljea gdje se 99 odsto stvari događa uživo, moram da priznam da me je uvijek bilo strah od novog svijeta, jer je to svijet sa potpuno drugačijim sistemom vrijednosti koji se nekada ne uklapa u sistem opere ili grčke tragedije, starih svjetova. S druge strane, taj novi svijet je i svijet tehnologija koje su jako zavodljive, sveprisutne i ne možemo im se oduprijeti. Međutim, dogodilo mi se jedno vrlo zanimljivo iskustvo u Malom pozorištu gdje smo postavljali predstavu "Utopija", u kojoj mladi govore o idealnoj zajednici, razmatraju neka pitanja zajednice, suživota, sreće... Postavljeno im je pitanje da li žele da u samu predstavu uvedu neke nove tehnologije. Oni su to odbili sa obrazloženjem da im je to "svakodnevno i banalno", a da žele "živ kontakt, pravi odnos i pozorišnu magiju". To me je veoma obradovalo i ulilo mi veliku radost. U ljudskoj vrsti vjerovatno nikada neće prestati želja za kontaktom i organskom komunikacijom koja se ne dešava posredstvom objektiva.

Scena iz Nikolićeve predstave “Faust”
Scena iz Nikolićeve predstave “Faust”foto: Aleksandar Ramadanović/Srpsko narodno pozorište Novi Sad

Kakvi Vas pristupi kao reditelja najviše privlače, a kakvi kao direktora? Da li je, prema Vašem mišljenju, važno djecu upoznati sa angažovanim predstavama, edukovati ih o društvu i pojavama u društvu na taj način?

Zanimljivo mi je da često vidim sebe kao dvije različite osobe - jedna je reditelj, druga je direktor pozorišta za djecu. Imaju različite funkcije, ali ima i mnogo ključnih dodirnih tačaka, a to je da neki sistem vrijednosti ostaje isti i ljubav ka određenoj vrsti izraza ostaje ista. Kao reditelj inkliniram operi i grčkoj tragediji, takvom sistemu vrijednosti i takvim djelima, pa zatim baletu, teatru u kojem je svjetlo dominantno... To su sve neke moje palete kojima radim, a čini mi se da to može da se implicira u teatar za djecu i mlade i to me privlači - ozbiljan tretman, jer mislim da ne treba potcjenjivati djecu. Zanimljivo je, ako se sjetim sebe i nekih kolega kada smo bili mladi, nas nije privlačio nikakav banalan sadržaj koji je bio ispod našeg nivoa razumijevanja, nego baš naprotiv, to su bile čak i ekspresionističke predstave za odrasle koje možda uopšte nijesmo razumjeli, ili baletske predstave koje u tom trenutku ne shvatamo, ali nešto nam je tu bilo magično i dijelom iz tog nerazumijevanja mi smo željeli da pređemo tu granicu poznatog. Mislim da nekada banalno tumačenje bajki srozava i original bajke, a one u svom originalu poručuju veoma duboke mudrosti i daju nam neku vrstu uputstava kako da na najbolji način preživimo sopstveni život i da se izborimo sa raznim situacijama koje nas sigurno čekaju u njemu, od rođenja do smrti i svega onoga što se dešava između. Ako mi srozavamo bajku na nivo sotije ili farse ona nikome ne donosi ništa dobro, a ako iz bajke izbacimo elemente koji su nekada i pomalo strašni - opet ništa dobro nijesmo uradili. U želji da zaštitimo dijete ili mladog gledaoca nismo uradili pravu stvar, jer bajke imaju sve te elemente kako bi pripremile gledaoca, čitaoca na ono što će doći... Na kraju, sami postavljamo pitanje kakav teatar želimo da stvaramo - da li želimo da budemo zabava gdje će neko sa nama provesti vrijeme bez razmišljanja i duhovnog ili emotivnog angažmana ili želimo da budemo mjesto gdje će se dešavati iskustvo koje je jako značajno; mjesto gdje će se mijenjati nešto u našim srcima i glavama, nakon što nešto pogledamo. Ja inkliniram ovom drugom pristupu... Publika je gladna, ljudi su gladni visokokvalitetnog sadržaja, a na nama je da nikada ne budemo obeshrabreni i da pokušamo da publici pružimo što više. Mi ćemo sami tako izgraditi publiku koja će željeti još više.

Da li ste na nešto posebno ponosni kada je pozorište "Duško Radović" u pitanju?

Velika mi je čast što sam na čelu Malog pozorišta. Smatram da je to veliko pozorište! Ansambl pozorišta "Duško Radović", njegova reputacija, misija, ostali saradnici, godine i godine rada, zaista je ovo pozorište sa sjajnom reputacijom. Velika je odgovornost naći se na čelu takve kuće, mora se nastaviti tim putem, a mora se doprinijeti ideji i smisliti nešto novo. Tokom mog direktorata su urađene neke predstave za koje moram reći da mislim da su dobar put pozorišta za djecu. Tu je "Pepeljuga" Stevana Bodrože koja jeste tumačenje klasične bajke, ali kroz pero našeg velikog pisca Aleksandra Popovića u jednom sjajnom vizuelnom rukopisu, zatim "Dječak sa koferom" Damjana Kecojevića koji savremenim jezikom priča visokoempatičnu priču o djeci migrantima. I ta predstava nikog ne ostavlja ravnodušnim - ni publiku, ni kritiku, a prije svega ni ansambl koji igra! Tu je i priča o nasilju "Guliver", gdje govorimo o tome šta znači biti mali, biti veliki kroz percepciju Gulivera koji putuje u zemlju Liliputanaca gdje se radikalno mijenja njegova perspektiva.

Predstava “Pepeljuga” dostupna na Jutjubu do 27. marta
Predstava “Pepeljuga” dostupna na Jutjubu do 27. martafoto: Malo pozorište Duško Radović

Radite li na nečemu trenutno kao reditelj i koliko je teško uskladiti oba posla?

Ja ne mogu da se odreknem reditelja u sebi. To je moje primarno zanimanje i to ću uvijek štititi i čuvati. Sa druge strane, kad vam se ukaže odgovornost da vodite jedan teatar ne možete je tek tako odbiti, već morate sa punom pažnjom pristupiti tom zadatku za koji se rijetko u životu pruža prilika. Zasada uspijevam da balansiram i mislim da mi ova dva različita aspekta pomažu za duhovni razvoj i sagledavanje pozorišta. Ipak, kako je rediteljstvo moja prva ljubav, i ako bih morao da biram, uvijek bih bio i uvijek ću biti reditelj. Često se događa da poslije dugog radnog direktorskog dana, nakon 12 sati, odem i zaključam se u kancelariju i počnem da slušam neki operski materijal, krenem da pripremam, radim neku vrstu gimnastike u režiji i onda pripremam predstavu koja se možda nikada neće ni odigrati, ali to me odmori, da mi novu energiju i snagu za novi radni dan. Moj direktorski mandat je počeo kad sam završavao "Fausta" u ansamblu opere i baleta Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, na velikoj sceni. To je bila velika i zahtjevna predstava, ali posljednja takva otkako je počeo moj direktorski mandat. Tokom ljetnje pauze sam sa mojim studentima iz Bostona i Kine radio opersku produkciju "Čarobne frule", međutim to je opet bilo van pozorišne sezone, tako da se nikada do sada te dvije funkcije nijesu preplitale. Evo, baš sada kada završavam režiju predstave "Grand hotel" koja će premijerno biti odigrana vjerovatno prvog aprila, i tek sad osjećam šta znači paralelno raditi dva tako zahtjevna i iscrpljujuća posla. Nekada mi izgleda kao da jedan posao odmara od drugog. Nekada mi je od kreativnog rada na sceni potreban ozbiljan presjek i onda uposlim svoj mozak za jednu drugu vrstu kreativne gimnastike, pa se tako smjenjuju reditelj i direktor u meni.

Da li biste nešto dodali ili poslali poruku čitaocima povodom Svjetskog dana pozorišta za djecu i Svjetskog dana pozorišta koji se bliži?

Promišljajte. Radite na sebi. Krenite na uzbudljivo putovanje istraživanja sebe i smisla. Oslonite se dijelom na nas, na pozorišne umjetnike, jer mi istražujući sebe istražujemo i vas. To je jedna velika privilegija koju mi kao ljudska vrsta imamo - da razmišlajmo o sebi. Dan je pozorišta za djecu i za mlade i mi smo srećni što možemo to promišljanje i istraživanje da počnemo sa našom publikom od najranijih nogu. Krenimo u jedno radosno putovanje kroz život!

Razmisliti o prošlosti da bi se pripremili za budućnost

Da li je pandemija sa kojom se čovječanstvo bori kriza po teatar ili je možda učinila da teatar dodatno dobije na značaju i da publika i društvo uvide njegovu neophodnost?

Zanimljivo je što kada je prvi put nestao teatar, a to se desilo u ranom srednjem vijeku, čovječanstvo je bez teatra živjelo hiljadu godina. Iako mi, pozorišni stvaraoci, tvrdimo da postoje dokazi da se neka vrsta teatarskog života odvijala, ipak je ona u odnosu na teatarski život stare Grčke i starog Rima, minorna. To znači da mi već imamo iskustvo da je jednom u našoj civilizaciji pozorište potpuno nestalo. I to na hiljadu godina! Biću grub i reći ću da nikom nije trebalo hiljadu godina ili prosto nijesu postojali toliko jaki uslovi i želja koja bi pobijedila vladajuću elitu kojoj teatar nije bio potreban. Mi taj period nazivamo mračni srednji vijek. Ako razmislimo o tome da li želimo da nam se ponovo desi taj period možda i shvatimo koja je važnost teatra. Mislim da bi generalno trebalo češće da posežemo za primjerima iz istorije kako bi mogli bolje da se pripremimo za budućnost.

Scena iz Nikolićeve predstave 'Faust'
Scena iz Nikolićeve predstave "Faust"foto: Aleksandar Ramadanović/Srpsko narodno pozorište Novi Sad

Ko smo mi na ovoj planeti?

Šta donosi Vaša nova predstava "Grand hotel"?

To je jedna tema koju istražujem već mnogo godina i ne znam da li ću ikada doći do nekog odgovora, ali samo putovanje i upoznavanje te teme me jako uzbuđuje i smatram da je veoma važno za nas kao ljude da se nekada u životu zapitamo... U pitanju su velika alegorijska pitanja dobra i zla, pitanja optimizma i pesimizma, ko smo mi na ovoj planeti, čemu život, čemu služimo. Inspiracija nam je bio film iz ‘30. sa Gretom Garbo i svim tadašnjim zvijezdama gdje na samom početku u uvodnoj replici jedan lik kaže "Grand hotel. Ljudi dolaze. Ljudi odlaze. Nikada se ništa ne dešava". To "nikad" su zapravo naši životi koji se zapravo tek tako dese između dolaska i odlaska. Možda je naš život samo jedan kratak boravak u jednom velikom hotelu, u jednom velikom mravinjaku. Šta se dešava prije i poslije toga mi ne znamo. U predstavi postoje dva polariteta između kojih se klackaju gosti hotela, a to su crna rupa sa jedne strane i sa druge strane "lux aeterna" - vječna svjetlost. Crna rupa je dokaziva svim mogućim zakonima matematike, fizike, astrofizike, ona je definitivno tu. To je jedan dosta pesimistički objekat kojem ne može da pobjegne čak ni svjetlost koja je najbrža i najneuhvatljivija u univerzumu. Kolika je onda naša šansa ako ni svjetlost ne može da pobjegne? Da li onda naš život uopšte ima smisla? Kada pređete granicu crne rupe sva sjećanja i sve emocije nestaju, bivaju izbrisane. Mi možemo nekada pristati da će se naša egzistencija završiti, ali da će ostati makar sjećanja i ono što ulažemo u budućnost. To je jedan dosta pesimističan pogled na svijet, ali sa druge strane postoji i "lux aeterna", koja postoji u svim civilizacijama svijeta kao važna sila koja je inspiracija i smisao života. To je vječna svjetlost kojoj možemo da se okrenemo, ali ne možemo da je dokažemo. Za razliku od crne rupe ona je nedokaziva i racionalno ne postoji, ali možemo da je osjetimo i kada je stvarno osjetimo naš život dobija smisao, osjećamo se pomilovanim. Ko je religiozan, osjeća božju milost, onaj ko nije vjerujući, osjeća sreću i satisfakciju, a to su slična dva osjećanja, osjećanja milosti i smisla, a naši životi su negdje između te dvije tačke.