OPROŠTAJ OD ISTINSKOG HEROJA

General Divjak, nadmoć ljudskosti

Anri Benrar Levi zvao ga je: “moj general”. Francuska ga je odlikovala najvećim priznanjem - Legijom časti. Postoji fotografija na kojoj Divjak u generalskoj unifromi vodi Levija razrušenim ratnim Sarajevo

9026 pregleda 67 reakcija 56 komentar(a)
Bernar Levi i genaral Divjak u ratnom Sarajevu, Foto: N1
Bernar Levi i genaral Divjak u ratnom Sarajevu, Foto: N1

SARAJEVSKA NOĆ

Jovanu Divjaku

Treba

Braniti grad

Već ginu ljudi

Padaju granate

Hiljade na dan

Grad treba

Braniti

Treba odbraniti

Grad

Plač djece

U noći

Treba spasavati

Živote

Igračke

Snove

Igre

Za sjutrašnji dan

Treba

Odbraniti grad

A glad

Na pločniku

Mrtve ptice

Kakav bih ja

Bio čovjek

Kakav general

Ako bih stajao

Skrštenih ruku

Treba

Neizostavno

Braniti grad

Treba

Odbraniti grad

Uđu li

Grada neće biti

(April 2021.)

VIDIO SAM JOVANA DIVJAKA

Jedne poslijeratne godine, ne mogu da lociram u sjećanju koje, u svakom slučaju devdeset i nekih i neke, posjetio sam Sarajevo, kao učesnik prvog međunarodnog susreta pisaca, koje je organizovao francuski Književni klub Andre Malro. Iz Podgorice za Sarajevo sam putovao s direktorom tek u našem glavnom gradu osnovanog Francuskog kulturnog centra. U predvečrje smo stigli u Sarajevo. Prvo što sam uočio, bila su groblja u parkovima. Prizor koji se ne zaboravlja. Susreti su se održavali u Sali tadašnje Policijske akademije. Predsjedvao je pjesnik Izet Sarajlić. Nakon što je pozdravio prisutne, a gostima poželio dobrodšlicu, ustao je i prilično uzbuđenim glasom rekao: Jovane, dođi u prvi red. Kada je u pitanju Sarajevo, tvoje je mjesto uvijek prvo i u prvom redu. Na taj poziv ustaje dupke puna sala, više stotina prisutnih, skandira: Jovane, Jovane, Sarajevo je uz tebe! I dok skandiranje traje, a traje, jedan skromni čovjek se upućuje iz zadnjeg, prema prvom redu, gdje mu ustupaju čelno mjesto. A skandiranje traje.

Taj skromni čovjek, sada u civilnom odijelu, bio je general Jovan Divjak. To je trenutak koji se ne zaboravlja. Izetov glas i snažni aplauzi. Imao sam utisak da se do neba čuju.

I šta još pamtim sa tih susreta? Obraćanje velikog pisca Vidosava Stevanovića, koji je tih godina bio uz Sarajevo, srcem i dušom i svojim velikim djelom. Riječi tada izrečene, imale su duboke i snažne odjeke. Kao i riječi Bogdana Bogdanovića, božanskog i ljudskog neimara. Sarajevo će se uvijek sjećati i Jovana i Bogdana i Vidosava. To su gromade na koje se moglo komotno i osloniti i nasloniti. U ovom kratkom prisjećanju, neizostavne su Bogdanove riječi iz knjige Tri ratne knjige, tačnije Pisma sarajevskim prijateljima, pod naslovom Obrana grada, u kome kaže: „I upravo zato vam se, dragi moji poštovani prijatelji, izmučeni, gladni, izranjavljeni, zato vam se divim, i koliko umem i koliko mogu, u svojim poznim danima, sa vama sam i u vašim teškim besanim noćima. Odbrana grada je, nasuprot zločinima rušitelja, jedina prava moralna paradigma za budućnost; svetiljka koju čovekoljubovo čovečanstvo, puno razumevanja za poremećenu harmoniju prirode i čoveka, za ugrožene vrste biljaka i zveri, još ne ume ni da vidi, a kamo li da razume.“

I riječi rediteljice Jasmile Žbanić traže prostor u ovom tekstu. Kada bi god srela Divjaka, ona je svojoj kćerki govorila: „Ovo je čovjek zahvaljujući kojem smo živi. Zapamti to dobro!“

Veliki francuski pisac i filozof Anri Benrar Levi zvao ga je: “moj general”. Francuska ga je odlikovala najvećim priznanjem - Legijom časti. Postoji fotografija na kojoj Divjak u generalskoj unifromi vodi Benrar Anri Levija razrušenim ratnim Sarajevom.

U ovom prisjećanju, a na vijest o Jovanovoj smrti, nastala je skromna pjesma i zabilješka. Ona je mogla biti i drugačija, ali mi se general upravo ovakvim prikazao, u otsudnoj sarajevskoj noći. Slijedio sam prvu asocijaciju. A prve su istinite. Jovan nema grobnice. Njegovo je počivalište u biću Sarajeva. A biće grada ne umire. Ono sve pamti. Pamtiće Jovana! Branio ga je, kada je to bilo gotovo nemoguće, i odbranio!

Uvijek volim onu Ćopićevu pjesmu, koju pamtim od ranih školskih dana:

Znaš li mili sine, narodne heroje,

To su junaci, koji se ne boje.

Znaš li im za djela, i šta su nam dali,

Branili nam sela, u borbe nas zvali.

I gradove, dodao bih! I gradove! Ovdje je nadmoć ljudskosti prerasla u veliki herojski čin. Kakav nije poznat u istoriji ratovanja. On će kao takav, besumnje, imati mjesto u vojnim udžbenicima i udžbenicima etike. Da služi za primjer, a primjeri su potrebni čovječanstvu. Ovaj, kako bi rekao veliki grčki pjesnik Odisej Elitis, divljenja dostojan jest!

Neka je slava i hvala velikom čovjeku i hrabrom generalu! Istorija mu je rekla DA!

Preporučujemo za Vas