Malo je muzičara koji se mogu pohvaliti da su u dvanaestoj godini debitovali sa orkestrima Beogradske i Zagrebačke filharmonije, da su nastupali kao solisti i sa orkestrima u Italiji, Švajcarskoj, Rusiji, Španiji, Belgiji, Irskoj, SAD, da su vodili majstorske kurseve pijanizma, a onda se povukli sa scene i jednako uspješno kao pomenute zadatke - vodili jedan orkestar.
To je pošlo za rukom pijanisti Ivanu Tasovcu koji je prije 20 godina riješio da stavi tačku na pijanističku karijeru i prihvati se menadžerskog posla u Beogradskoj filharmoniji koja je pod njegovom “dirigentskom palicom” doživjela 90. rođendan. Svoj doprinos kulturi nije dao samo kao direktor Filharmonije, već i kao ministar kulture Republike Srbije. Ipak, bez obzira na sve funkcije i 20-godišnje pauze u sviranju klavira, Tasovac je ipak nedavno odlučio da se vrati instrumentu zbog kojeg je zavolio muziku. To se desilo u emisiji “Studio” na RTS-u, a ovaj nastup najava je saradnje sa produkcijskom kućom Skymusic sa kojom ima u planu mnoge projekte.
O karijeri, pauzi, funkcijama, Tasovac priča za Magazin....
Iako ste bili uspješan pijanista i gradili karijeru svirajući u koncertnim dvoranama širom svijeta, nastupali i kao solista sa orkestrima u Italiji, Švajcarskoj, Španiji, Irskoj, SAD, Rusiji, Belgiji, napravili ste pauzu od 20 godina. Za to vrijeme bavili ste se muzikom i kluturom, ali nijeste svirali. Nedavno ste odlučili da se vratite klaviru, a na koji način čula je publika u emisiji “Studio”. Šta je bio razlog da nakon uspješne karijere, na 20 godina zatvorite klavir, a zbog čega ste mu se ipak vratili?
Prije dvije godine sam povrijedio kičmu i ostao sam praktično potpuno nepokretan. Dok sam ležao u bolnici, otkrivajući novu definiciju bola, pomislio sam: “Pa kad mogu ponovo da naučim da hodam, mogu ponovo i da se vratim klaviru”. Međutim, kada sam ponovo otvorio klavir nisam uopšte razmišljao o povratku na scenu. Bilo je to nešto što sam zamislio kao odmor od poslova kojima se bavim na javnoj sceni i moje malo sentimentalno putovanje u prošlost. Moram priznati da djeluje pomalo bizarno što ispada da se odmaram tako što sam nastupio u momentalno najvećoj produkciji u regionu, ali život je čudo. Mislim da je saradnja sa Skymusicom početak jednog velikog prijateljstva i da su ove dvije prve numere samo tizer onoga šta ćemo sve raditi u budućnosti.
Koliko Vam je sve ove godine nedostajalo to - da sjednete i svirate?
Nisam bio svjestan koliko mi nedostaje uzbuđenje sviranja pred publikom, vjerovatno jer - svirao, ne svirao - od kada znam za sebe, živim u muzici i za muziku. Jednostavno, o tome nisam razmišljao. Ali sada kada sam otpočeo ovo veoma lično zatvaranje kruga, malo sam i sjetan pri pomisli da je prošlo toliko vremena. Međutim, ne kajem se. Prosto neke stvari nisu moguće, nego samo onda kad im je vrijeme.
U jednom intervjuu istakli ste da ste za ovaj nastup u emisiji Studio vježbali u Filharmoniji, ali kad tu nijesu ostali članovi. Koliko Vam je trebalo da se “vratite u formu”?
Jedini kritičari koje priznajem su moje kolege iz orkestra Beogradske filharmonije. Zato sam uglavnom vježbao ili rano ujutru ili kasno uveče kada nisu u Filharmoniji. Kada sam se malo opustio počeo sam da sviram i tokom dana, u pauzama redovnog posla, i tada su mi mnogi od njih postali velika podrška da se vraćam na scenu. I ne samo to, dolaze sa raznim idejama da sviramo zajedno, što me veoma raduje.
U pomenutoj emisiji izveli ste dva djela - Gnossienne No.1 Erika Satija i Mocartov “Turski marš”. Iako su obje kompozicije imale u pozadini matricu sa modernim aranžmanom, Turski marš ste kombinovali sa sve popularnijom kompozicijom “Bella Ciao”. Zašto je izbor pao baš na te dvije(tri) kompozicije i s obzirom na to da imate u planu da se vratite na scenu, hoće li to biti na ovako moderan način ili se vraćate ipak klasičnim nastupima?
Od kada sam ponovo počeo da vježbam radim u nekoliko pravca. Jedan je najklasičniji repertoar - Bah, Betoven, Mocart, Šopen, Šubert, Rahmanjinov... Kada i da li ću ga svirati na koncertima zavisi isključivo od mog raspoloženja. Drugi pravac su programi za djecu i to sam bez mnogo halabuke već radio u Galeriji Matice srpske u Novom Sadu i Banji Koviljači. I treći su ovi aranžmani koji su sasvim nepredvidivi i otvaraju nove prostore slobode.
Kažete da klasičnoj muzici ne treba nikakva dodatna popularizacija, ali ste ipak riješili da joj, makar za ovo pojavljivanje “obučete novo ruho”. S obzirom na to da se uvijek instrumentalisti drže napisanih partitura i da kod klasične muzike nema improvizacije, kako kod džeza, koliko je bitno da muzičar kod izvedbe djela publici ponudi nešto novo?
Kada sam studirao u Moskvi na Konzervatorijumu Čajkovski, na mene je misao čuvene pijanistkinje Marije Judine još tada ostavila velik utisak. Ona je zastupala ideju da svaka interpretacija mora da donese nešto novo. I to je velika istina koja je i moja lična vodilja. Muzičko izvođenje treba da predstavlja odraz vremena i savremenog trenutka. U aranžmanima koje smo uradili i koji se sada preslušavaju na YouTubeu, bilo mi je važno da nijedna nota iz klasičnog zapisa nije promijenjena. Činjenica je da je Mocartov Turski marš dospio do “Belle Ciao”, ali na sasvim prirodan način - obje kompozicije su u istom tonalitetu. Proučavanje harmonskih veza mi je takođe opsesija što se vidi i kroz ovaj spoj, naizgled nespojiv. Za Mocarta se ne brinem, ako je preživio Mocart kugle, moći će i Bellu Ciao.
Aktuelna pandemija je ograničila sva kulturna dešavanja, pa i koncerte. Koliko Vas je to što se nastupi uglavnom odvijaju online obeshrabrilo da radite koncerte i šta mislite o tom načinu prilagođavanja trenutnom stanju?
Apsolutno mislim da su digitalne platforme moćne, uticajne i veoma važne. Pogledajte samo, teško da bi na baš svaki koncert klasične muzike moglo da dođe 100.000 ljudi, a gotovo toliko njih s lakoćom preslušava numere koje smo nedavno postavili na YouTubeu. Međutim, digitalna sfera ne može zamijeniti živu razmjenu na koncertima jer su koncerti bez publike zapravo privatni događaji i eventi. Smatram da oflajn i onlajn svijet treba da idu ruku pod ruku, ali jedan ne isključuje drugi.
Kao direktor Filharmonije zaslužni ste što je ona postala jedan od vodećih evropskih orkestara, unaprijedili ste institucionalnu i regionalnu saradnju, pokrenuli fondaciju. I danas ste na čelu ove institucije. Kako ste stanje zatekli kad ste došli na to mjesto?
Prije 20 godina kada sam došao u Filharmoniju, bilo je više ljudi u orkestru nego publike u dvorani. Sada je to zvuči kao jako dobra šala, ali tada je zaista bila istina. Zgrada u kojoj je orkestar tada radio bila je maksimalno neuslovna, pa smo ušli u renoviranje, zatim podmlađivanje muzičara, ulaganje u instrumente, u kontinuirano podizanje kvaliteta orkestra koji su doprinijeli da se koncertne sezone rasprodaju unaprijed, da su najveća imena svjetske muzičke scene rado počela da dolaze da nastupaju sa Beogradskom filharmonijom i da joj se još radije vraćaju. Danas gradimo decenijski san koji je postao realnost - u očekivanju smo projekta za novu dvoranu Beogradske filahrmonije, koga ne bi bilo da nije bilo kontinuiteta i stalnog podizanja ljestvice kvaliteta i ambicija.
Sada su u Filharmoniji angažovani najkvalitetniji muzičari, mnogi od njih su sudirali u inostranstvu. Koliko je teško dovesti mlade i ambiciozne muzičare, koji možda i sanjaju velike karijere i svjetsku scenu da sviraju u orkestru?
Naši muzičari koji su se školovali u insostranstvu rado su se vratili da rade i zajednički grade novu istorijsku etapu Beogradske filharmonije. I uspjeli smo u tome. Iako naš orkestar nije konkurencija drugim svetskim orkestrima u ekonomskom smislu, imamo nešto drugo, onaj X faktor i vrhunski kvalitet zbog kojeg muzičari iz inostranstva dolaze da polažu audicije kako bi bili članovi Beogradske filahrmonije.
Može li se kroz kulturu unaprijediti i ekonomija ?
Apsolutno, različite kombinacije arta i biznisa se uvijek susreću, nadograđuju i dopunjuju. Još od davnina, mecene su bile u tijesnoj vezi sa umjetnošću i obratno. Taj put je evoluirao i mijenjao se uz različita društvena uređenja. Modeli održivosti institucija kulture mogu biti veoma različiti, ali treba da budu prioritetni u svakom ozbiljnom planiranju. Nova zgrade Beogradske filharmonije će upravo biti jedan od najeklatantnijih primjera održivog razvoja.
Jedno vrijeme bili ste ministar kulture Republike Srbije. Šta to natjera jednog umjetnika da uplovi u politiku?
To su sve izazovi slični onima kada sam pijanističku karijeru zamijenio menadžerskom. Ono što sam u pomenutom periodu naučio je da je politika svijet kompromisa, dok u umjetnosti kompromisa ne smije biti.
Sve češće u svijetu insturmentalisti se odlučuju da se kroz obrade popularnih hitova nametnu i približe publici. Može li se kroz takavu izvedbu pokazati virtuoznost?
Virtuoznost se može pokazati na mnogo načina i logično je da to publiku oduševljava. Međutim, najteže je široki auditorijum zadiviti istančanim i nepretencioznim nastupima. Ali i to je, i te kako moguće.
Muzičko izvođenje treba da predstavlja odraz vremena i savremenog trenutka
I klasična muzika može ljude da podigne na noge
Imali smo priliku da Vas prvih nekoliko sezona gledamo i u ulozi člana žirija u emisiji “Ja imam talenat”. Upravo u ovom šouu svoj talenat pokazivali i pjevači, imitatori, plesači, ali najmanje muzičari koji se bave klasičnom muzikom. Znači li to da šoubiznis i klasika ne idu ruku pod ruku?
Ima mnogo šou programa koji su upravo pokazali da i klasična muzika može biti široko vidljiva, jednako uzbudljiva i da može ljude da podigne na noge. To ne dokazuje samo šoubiznis. Sjetimo se samo prvog Muzičkog piknika - koncerta na otvorenom koji je Beogradska filahrmonija izvela na Ušču, na mjestu gdje će se graditi naša nova koncertna dvorana. Orkestar je svirao najčuvenije numere klasične muzike dok ih je 25 000 ljudi pa sljedeće godine 40 000, slušalo uz koncentraciju i u tišini kao da su u koncertnoj dvorani, a nakon svirke su reagovali ovacijama kao sa rok koncerta. Ako je ono što radite kvalitetno, iskreno i znalački prezentovano, onda nema nespojivog.
Bonus video:
