Dvije pozorišne premijere, jedna u Gradskom pozorištu Podgorica i druga u Kraljevskom pozorištu Zetski dom, zasigurno su obilježile prethodnu sedmicu kada su teatar, pa i umjetnost i kultura u pitanju, dokazavši tako da je moguće raditi i stvarati u periodu kada pandemija i dalje traje (jer procesi rada na predstavama počeli su mnogo prije nego se situacija sa koronom donekle smirila), ali i pred sami kraj pozorišne sezone, u neobičnim uslovima, a sve to samo ukoliko postoji volja, snaga, upornost, ljubav i vizija o važnosti teatra...
Spektakl u Gradskom pozorištu, odnosno na velikoj sceni Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”, komad po tekstu Maje Pelević i u režiji Kokana Mladenovića, “Konji ubijaju, zar ne?” izazvao je veliko interesovanje javnosti tokom tri večeri izvođenja, a o predstavi se nastavilo pričati i kasnije sa pokušajima da se pronađu odgovori na brojna pitanja koja se suptilno i (in)direktno postavljaju tokom trajanja komada...
Zetski dom je nastavio sa svojim standardno dobrim i originalnim repertoarom iznoseći predstavu kakva je potrebna publici svih generacija postavljajući u centar mladost i budućnost. Predstavu “Rani jadi” u Kraljevskom pozorištu postavio je reditelj Petar Pejaković, vođen motivima čuvenog djela Danila Kiša, onog djela koje povezuje generacije i generacije bez obzira na vrijeme u kojem odrastaju pa je stoga savršeno prilagođena današnjici.
Rijaliti šou na sceni i van nje
Predstava “Konji ubijaju, zar ne?” na trenutak se definitivno može posmatrati i kao sociološki eksperiment na sceni u kojem svako može biti i predmet analize, ali i posmatrač, istraživač... Ako postoji “Trinaesti igrač” u teatru, onda je to u komadu Kokana Mladenovića publika koja je u ulozi publike.
Crnogorski motivi i svakodnevica uokvireni su u one pojave koje su svima jasno i što svako može prepoznati, a možda je to ovo djelo - metaforu naših života - učinilo još atraktivnijim.
“Predstava je metafora naših života, naše vlasti, kapitalizma i gdje vam na početku obećavaju dobitak i boljitak, upotrijebi vas i zloupotrijebi, a na kraju završite poniženi, odbačeni kao otpad nekog novog čovječanstva. Ta vrsta besramnog izrabljivanja ljudi dok ih tjeraju da svojim poniženjem i krvlju zabavljaju druge jeste nešto što je u ovoj predstavi dominantno”, ističe Mladenović.
I dok se na sceni dešava rijaliti šou, publika uživa u večeri, od aperitiva, predjela, glavno jela do deserta, a reditelj kaže da je i to bio jedan od načina kojima su željeli da prikažu kontrast i izazovu određenu dozu neprijatnosti - saznanje da dok jedni uživaju u luksuzu, jedu i piju - drugi padaju s nogu za koru hljeba spremni da za nju prodaju sebe, ali se i pronađu.
Pored teksta Maje Pelević djeluje da je umjetnički pristup reditelja Mladenovića ostavio poseban trag u ansamblu i na komadu, čemu se pridružuje i uvijek atraktivna i prirodna igra gostujućeg glumca, doajena bosanskoercegovačkog i regionalnog glumišta Emira Hadžihafizbegovića. Ne smije se zanemariti ni maestralna igra crnogorskih glumaca koji su, koliko u rijalitiju u kojem su igrali - toliko i u predstavi, dali svoj maksimum, mnogo znoja, suza, krvi, kondicije...
Uloge su, nakon audicije povjerene: Emiru Hadžihafizbegoviću, Mariji Đurić, Omaru Bajramspahiću, Vanji Jovićević, Goranu Slaviću, Jeleni Simić, Dejanu Đonoviću, Branki Femić Šćekić, Vukanu Pejoviću, Katarini Krek i Željku Radunoviću.
Za scenografiju je bila zadužena Andreja Rondović, kostimografiju Lina Leković, a za muziku Irena Dragović. Interni dramaturg je Dragana Tripković. Scenski pokret i koreografiju potpisuje sjajni Miloš Isailović, jedan od najboljih plesača regiona i Evrope čija se neumorna i pozitivna energija bez sumnje osjeća tokom nastupa. Ako je publika “trinaesti igrač” onda je bend “Banny the dog” bez dileme neizostavan dio ansambla, sa muzikom koju vrijedi čuti u bilo kojoj situaciji.
O moći i jadima u djetinjstvu
Predstava „Rani jadi“ je zbirka istinitih priča djece sa Cetinja, a inspirisana istoimenom knjigom neprikosnovenog Danila Kiša u kojoj u nizu pričâ pisac opisuje njegovo djetinjstvo do selidbe u Crnu Goru. Studio Kraljevskog pozorišta nastavlja da pruža prostor mladim stvaraocima i studentima da zakorače u umjetnički i pedagoški rad sa djecom. I možda je upravo to ono što je i najvažnije, jer je pitanje da li se više i koliko društvo i svi u njemu bave mladima, djecom i ljudima, budućim nosiocima tog društva.
Pejaković je kroz svoj iskustveni rediteljski postupak stvorio sigurnu i prijateljsku atmosferu punu povjerenja i iskrenosti, što je bila okosnica za rad, podsticaj za misaone i kreativne procese.
“Kroz osjećajne narative izgrađene neobično zrelim verbalizacijama bude se skrivena i prividno zaboravljena sjećanja, slike ranih jada, svakog od nas ponaosob bez obzira na godine. Mi smo odraz jedni drugih! Svaka osobena priča je istovremeno i opšta. U svojim iskazima, mali (veliki) ljudi su čudesno iskreni, govore bez poze i predumišljaja. Kada to vidite i čujete lako je učiti od njih. ‘Rani jadi’ su bliski susret različitih generacija pri čemu će svi zaćutati osluškujući kišovske narative i deskripcije koji nas čine ili bi trebalo činiti boljima”, istakao je dramaturg Rajko Radulović.
Mladi umjetnici u (svom) komadu ne glume, ne interpretiraju tekst, već govore svoje priče, za njih duboko lične i životne. Protagonisti komada su učenici osnovnih škola sa Cetinja: Filip Ivanović, Tara Perović, Aleksa Perović, Tamara Karan, Lazar Martinović, Tamara Jovićević, Krsto Pejović, Marija Pobor, Dimitrije Janković, Sofija Stefanović, Damjan Stanojević, Anđela Pavlović i Vukota Čelebić, a za rad sa njima je bio zadužen glumac Pavle Prelević. Asistent dramaturga je Milo Vučinić, asistenti reditelja Hana Rastoder i Blažo Marković, a audio-vizuelni koncept potpisuje Andrija Rašović. Kraljevsko pozorište Zetski dom posebnu zahvalnost izrazilo je gospođi Mirjani Miočinović.
“Može se reći da je predstava u potpunosti dokumentarna. I taj njen karakter duguje bliskost Kišu. Predstava je, kao i knjiga, posvećena ‘djeci i osjetljivima’, ali je najviše namijenjena odraslima. Posvećena je svemu onom što smo odrastajući zaboravili. ‘Rani jadi’ su prije svega povratak osjećajnosti i saosjećanju. Povratak osjećanjima u pozorištu, ali i u životu. Djeca demonstriraju kako osjećajnost može da nas učini bogatijim i boljim ljudima. Priče iz predstave su priče o gubitku, o strahovima, o bolu, o bolesti, o rastanku, o udesu... ‘Rani jadi’ su predstava o jadima u djetinjstvu. Dakle, predstava o nečemu što djetinjstvu suštinski ne pripada, čak i onda kada je, po višoj sili, dio djetinjstva. To je predstava o moći djetinjstva. O moći da se bude slab, da se bude mali i osjetljiv. Moći da se bude otvoren i brižan, iskren i čedan, hrabar i nježan.
O moći da se od tegobe i udesa stvori ljepota”, zaključio je Petar Pejaković.
Bonus video:
