ARHITEKTURA

Previše studentski, na prvu loptu

Opet je propuštena prilika da se u okviru procesa realizacije ovog projekta podigne iz sna mrtvoga najšira stručna javnost - na način što bi se, na primjer, povela žučna debata ne samo o Kaninoj arhitekturi

21646 pregleda 6 komentar(a)
Dijana Vučinić, Foto: podgorica.me
Dijana Vučinić, Foto: podgorica.me

Pokušavao sam - i to svim silama - Bog mi je svjedok - da prenebregnem činjenicu da su stanoviti segmenti opusa Kane Radević prezentovani publici u Veneciji - na Bijenalu arhitekture - ali očigledno nijesam uspio (ovoga puta).

Primijetio bih, u to ime, da pojedini segmenti Kaninog opusa zavrijeđuju našu izvanrednu pozornost - poput Hotela “Podgorica” u Podgorici - ili onih par predivnih betonskih stihova u divnoj pjesmici koju je Kana ispjevala u slavu Lješljanima palim za slobodu - i da ti segmenti zavrijeđuju šansu na velikoj sceni. I dobro je da je Viki izvukla taj projekat - ko drukčije kaže, kleveće i laže! - bravo Viki! - jedini je problem što je (opet) propuštena prilika da se u okviru procesa realizacije ovog projekta podigne iz sna mrtvoga najšira stručna javnost - na način što bi se, na primjer, povela žučna debata ne samo o Kaninoj arhitekturi i uopšte o arhitekturi na tlu ove naše nesrećne državice - nego i o našem prostoru - u generalnom smislu - uključujući tu i našu obavezu preuzimanja jurisdikcije nad prostorom. Kako sada stvari stoje, sve suštinski važne odluke koje se tiču djelovanja u našem prostoru i dalje su strogo nazovi-političke odluke - a naša se uloga - uloga struke - u najboljem slučaju svodi na smišljanje argumenata u korist teze da su pomenute odluke vrlo svrsishodne i najbolje moguće - u datom trenutku, naravno.

***

Dakle, vijest da je XVII. Međunarodna izložba arhitekture - La Biennale di Venezia - otvorena u prošlu subotu, 22. maja - godinu dana nakon što je prvobitno bilo planirano i najavljeno, čemu je razlog bila pandemija COVID 19 - gotovo da i nije pomenuta u medijima - ili je, ako je pomenuta, ostala u debeloj sijenci vijesti da je istoga dana otvorena izložba “Skirting the Center: Svetlana Kana Radević on the Periphery of Postwar Architecture” - kao jedan od 17 kolateralnih (pratećih, usputnih, sporednih) događaja najrespektabilnije smotre aktuelnog na velikoj arhitektonskoj sceni.

Nijesam, nažalost, svojim prisustvom uveličao svečano otvaranje te izložbe - promakao mi je taj jedinstveni momenat u povijesti crnogorske postsocijalističke arhitekture - prije nego li socijalističke - pa se o svemu obavijestih na adresi podgorica.me. I sad se - Bog mi je svjedok - nikako ne mogu oteti ustisku da ta izložba više govori o (časnoj) ambiciji Viki Viki Violete - kraljice crnogorske arhitekturice, majke naše arhitektonsko-urbanističke - da se opet zapljune u Veneciji - nego što je posrijedi (ozbiljan) pokušaj da se o opusu koji je jedan od kamena temeljaca priče o crnogorskoj arhitekturi iz tzv. perioda socijalizma - i svijetlom liku žene koja stoji iza toga opusa - progovori na način koji bi bio adekvatan veličini toga opusa i osobenostima vrlo specifičnog lika i vrlo specifične sudbine te žene - u vrlo specifičnom kontekstu.

Previše je to studentski - na prvu loptu, što bi se reklo. Ovamo je hotel u Užicu, pa imamo hotel u Mojkovcu, a tu je i Barutana, naravno - u funkciji nečega što bi vrlo lako moglo proći i kao land art - i sve je to pokriveno i perkrasnim tehničkim crtežom i fotografijom - uz nekih dvadesetak fotografija na kojima je Kana - lično.

I? Gdje je kvaka?

OK, sedmica - sedmica plus - ne može osmica.

***

Na otvaranju je Boje Glavnoga grada branio niko drugi do li, fanfare molim: Fiko Aleksić - glavni podgorički arhitekt, a ujedno i nastariji drug gradonačelnika Vukovića. “Kana nam je ostavila veliko bogatstvo”, objasnio je Fiko, “kada je u pitanju njeno stvaralaštvo”. Znamo mi Fiko dušo da nam je Kana ostavila par dobrih kuća u nasljeđe - i da se mi, unazad tridesetak godina, ubismo da te kuće nagrdimo na svaki zamisliv i nezamisliv način - ali se nešto ne sjećam da je nekad nekome palo na pamet da Kana zaslužuje ozbiljniju priču - u režiji CANU, na primjer.

Filip Aleksić
Filip Aleksićfoto: Podgorica.me

“Ovdje su njeni crteži”, nastavio je Fiko, “koji i te kako imaju čar i dušu, nešto što je nažalost odavno izumrlo, a to je slobodoručno crtanje tako da je prelijepo biti ovdje i vidjeti to”. Da li je moguće da Fiko Aleksić - ludo dijete - ne razlikuje slobodoručno crtanje - crtanje rukom - od crtanja rukom uz pomoć šine/ T lenjira, trouglova i šestara - što se u ono vrijeme zvalo tehničko crtanje...

Kad Fiko - prvi među PG arhitektima i najstariji gradonačelnikov pajtos - kaže da je prelijepo biti u Veneciji - u Palazzo Palumbo Fossati - i vidjeti to - ja mu vjerujem. Čak mu i zavidim (malo) - što automatski porađa pitanje koliko nas je koštala ta venecijanska pokazna vježbica - u kompletu sa Fikovom obavezom da se pokloni tome nečemu? I koliko bi se interesantnih programa u Kolektoru moglo upakovati u taj iznos?

A onda mi je sinulo... Zašto niko ne pominje gospođu Kac (Kats - a ne Katz)? Ona je izuzetno pametna i izuzetno obrazovana mlada žena - ako je suditi po njenom tekstu o Kani objavljenom u Architectural Review - gdje za Kanu kaže da je bila KOSMOPOLIT - što je strašno važno. A pominjali smo je - gospođu Kac - i to baš u ono vrijeme kad su predsjednik Đukanović i gradonačelnik Vuković driješili kese? Ima li smisla teza da je u jednom trenutku puklo na liniji Viki - gospođa Kac, te da se Viki - nakon što je ipak preuzela stvar u svoje ruke - našla u čudu... Što da radi Viki?... Pa naravno, čitavu priču će vezati za čarobnu impresiju prvoga susreta sa materijalom iz ostavštine Kane Radević. Bravo Viki! Možda ta izložba nema koncept - možda sve to zajedno nije mnogo više od nasumično nabacanih crteža i fotografija - poglavito tehničkih crteža, na čemu posebno insistira Fiko, ludo dijete - ali jeste nešto - nešto jeste, definitivno.

Ako mene pitate - išao bih strogo hronološki - uz obavezu da prizovem, kako znam i umijem, činjenicu da se standard - u svakom mogućem smislu - konstantno srozavao od trenutka prve - i daleko, daleko, daleko najjače realizacije gospođe Kane Radević. Uz nužan akcenat upravo na činjenici da je Kana, uz to što je bila arhitektica i Crnogorka - prije svega i iznad svega bila KOSMOPOLIT - građanka svijeta.

I dok Fiko insistira na crtežu - Viki, sa svoje strane, insistira na fotografiji. “Izložba u Veneciji predstavlja originalne fotografije iz njene arhive”, kaže Viki Viki Violeta. “Njoj (Kani - op.a.) je bio cilj da ono što radi izađe iz granica Crne Gore. Ona je u Ameriku na master studije kod Luisa Kana otišla sa jasnom namjerom da proširi svoj opus van granica Crne Gore i da ostvari kontakte na internacionalnoj sceni”.

Mrka kapa - po pitanju tih kontakata na internacionalnoj sceni...

Sedmica za Viki ovoga puta, definitivno... Žao mi je.

Fiku (jedva) dvojčica.

Preporučujemo za Vas