S jeseni 1993. Miroslav Karaulac, najbolji jugoslovenski tumač Andrića, mladog Iva Andrića, donio mi je rukopis Kišove pjesme Ja odavno senka i slušam Karaulčev komentar kako su on i Kiš tražili načina da od jezika iznude da kaže više nego što obično kazuje. Džezirali na razne književne žanrove. Najradije u domenu skarednog. Negdje krajem 60-ih poigravali su se sa žalopojkom, rano smrću odnijetog pesnika, za dragom koju ostavlja. Kiš je bio nezadovoljan, veli Karaulac, dešperantnim tonom u finalu njegovog soneta. Pa je, sa svojom opsesijom da sve ispravlja, uzeo da unese više vedrine u žalopojku. Ovo je vedrija varijanta pjesnikovog lamenta za dragom, koju joj iz samog groba upućuje. A ja kažem čitati uz Bahovu Pasiju, to je Fasbinderov fazon. Ovu je pjesmu, i još poneku riječ i o Kišu, i knjizi Vježbanka Danilo Kiš (... Dovoljno je ovde čitati međunaslove... Ovde se tačno vidi kad je Božo lud, kad piše normalno...), odigrala Neda Arnerić, čudesni djevočurak iz antologijskih filmova Jutro i Podne Puriše Đorđevića. Bilo je to u oktobru 2019. I to je bila posljednja uloga velike aktrise jugoslovenskog filma, na sceni Centra za kulturnu dekontaminaciju, u Birčaninovoj ulici kod Borke Pavićević:
Ja odavno senka u kraljevstvu mraka
Al’ se pitam dok prolaze sati
Ko te sada drnda, ko te sada aka
Ko te sada cima, ko te sada klati.
Dok godine idu, prelazim u cveće,
Prelazim u trave i rastem u žitu,
Al’ se sada pitam ko ti sada meće,
Ko te sada guzi, kome pušiš kitu,
I tako ja ležim, senka krute smrti,
A neko te vrti, a neko te trti,
Moje mrtvo srce još jednako zebe,
Jer znam sred žalosti što sa tebe kriči,
Neko će već tako snažno da ti zbiči,
Da ćeš najzad reći: E, ovaj me jebe!
E, pa beogradska čaršijo, neću vam reći ko je draga a ko je, umro, dragi.
Ovu sam pjesmu objavio u novembru 1993, na naslovnoj strani Književnih novina. I to je bilo jedino ozarenje u književnom, u javnom životu Beograda te sumorne jeseni.
Miodrag Raičević objavio je zbirku pesama Trice i ku’čine. Raičevićev bordel rado poredim sa francuskim i ruskim bordelom. Knjiga je objavljena u izdavačkoj kući Oktoih, 1992. U crnogorskoj, a ni u jugoslovenskoj poeziji ova knjiga nema pandan. Raičević je uzeo prikladan moto iz knjige Vase Pelagića Umovanje zdravog razuma. To djelo Pelagić je napisao u liječnici na Guberevcu, danas Neuropsihijatrijska klinika Dr Laza Lazarević.
Opasnost od drkanja, koja je svakako ogromna, ipak nije svakom jasna... Svi bednici koji usled drkanja izgube pamet i pamćenje, kojima se oči pokvare, ni sami ne slute s koje ih je strane ta nevolja zadesila. Stoga nek se svako čuva drkanja kao žive vatre i neka pazi na sebe i svoj život.
I na kraju pjesma Mija Raičevića Pogledaj ga, nevernice:
Umre Sofronije. A beše živ i mlad,
Što’no kažu sred najlepšeg cveta.
Jedna žena neutoli mu telesnu glad,
Sad se, eno, nebeskim livadama šeta.
Tako naš Sofronije otegnu papke
Iz pobuda što su samo srcu znane
Na oblaku sedi, sklopio kapke
I seća se Koviljke, natenane
Jebem li je
Takvu ljubav svet još ne spozna,
Taj ga je fitilj morao razneti.
Koviljka lepa, a narav joj grozna,
Bolje što je umro, ostao bi bez pameti.
Dobri moji ljudi, te crne pogibije!
Koji se tu potok gorkih suza proli!
Od te tuge ja i dan danas pijem,
A Koviljku za sve to dupe boli,
Jebem li je
E, Sofronije, Sofronije, tužni rabe,
Opet je proleće, opet ljubičice,
Koviljka bi sad, čujem, dala džabe
Al nikom više nije do njene pice
Jebem li te
Bonus video:
