Pekićeve kuće i njihovo prokletstvo

Na Pekićevoj kući stoji tabla, jedva vidljiva, nepoznata i mnogim Podgoričanima. Par puta mi se desilo da me sugrađani nakon predloga da se nađemo ispred Pekićeve kuće pitaju “Gdje je to?”

12355 pregleda 329 reakcija 7 komentar(a)
Obilježje u centru Podgorice, Foto: Vesko Belojević
Obilježje u centru Podgorice, Foto: Vesko Belojević

Drugog jula navršilo se dvadeset devet godina od smrti Borislava Pekića, jednog od najvažnijih južnoslovenskih pisaca - Gospodina.

Demokrata po uvjerenju, majstor po pisanju. Od Vremena čuda, svog prvog objavljenog teksta Pekić je pomjerio granice naše književnosti. Nerijetko neshvaćen i nedovoljno cijenjen u Godinama koje su pojeli skakavci dok se pita Kako upokojiti vampira Pekić stvara jednu od najpoznatijih saga - o Njegovanima (od Hodočašća Arsenija Njegovana do Zlatnog runa). Znajući da “velike strasti ne mare za male obzire” do Odbrane i poslednjih dana ostaje preVELIK za Besnilo i naše prilike. Kažu da kod velikih pisaca prepoznatljivog stila poslije jedne rečenice nemoguće je ne zaključiti da se radi o njihovom djelu. Suviše svoji da bi bili neprepoznatljivi čitaoca lako zavedu. Kao što je Crnjanski nepogrešivo poetičan, Lalić revolucionaran, Pekić je bez sumnje pisac koji se poigrava s mitovima. Mitovi su u njegovim tekstovima dosljedno razgrađeni, bilo da se govori o mitu o bogu (Vreme čuda), mitu o čovjeku ili pak mitu o mitu (Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana). Kontraverznom odnosu podliježe i mit o filozofiji (Kako upokojiti vampira) na kome počiva evropska civilizacija. Vješt u poigravanju s nametnutim društvenim dogmama i normama stvoriće lik Konrada Rutkovskog koji konstatuje besmislenost intelektualaca tj. činjenicu da intelektualci zapravo ne rade ništa osim što govore kako treba raditi.

Borislav Pekić je pisac koji se svojim načelima otrgao od tada dominantnih poetika opterećenih ratnim i revolucionasrnim motivima, prepunih utopističkih ideja bratstva i jedinstva, sa preizraženim idopoklonstvom ka Partiji. Pekićevi tekstovi u našu književnost i kulturu unose postmodernističke obrise, sa čestim upadima priređivača ili komentatora (Hodočašće Arsenija Njegovana, Kako upokojiti Vampira), a nerijetko stvarajući osjećaj iluzije da se gubi granica između autora i pripovjedača. Pisac koji poseže u tadašnjoj jugoslovenskoj književnoj sceni za nesvakidašnje hronotope i teme, poput Besnila, koje je svoju popularnost nanovo doživio sa pandemijom Corona virusa, ili pak Hodočašće Arsenija Njegovana, prikazujući život jednog beogradskog aristokrate, vlasnika lanca kuća (s njima ima odnos kao sa ženama) koji stoji nasuprot razularene grupe demonstranata, pišući o detaljima poput Borselino šešira, kišobranu s naslijeđenim ukletstvom iz doba Gestapa, Pekić će nadživjeti Jugoslaviju.

Borislav Pekić, sin Vojislava Pekića koji je tada službovao u Crnoj Gori, rođen je u centru Podgorice i tu je proveo dio života. Na Pekićevoj kući stoji tabla, jedva vidljiva, nepoznata i mnogim Podgoričanima. Par puta mi se desilo da me sugrađani nakon predloga da se nađemo ispred Pekićeve kuće pitaju “Gdje je to?” Gostima, pa i onim iz svijeta književnosti nerijetko sam se hvalila Pekićevom rodnom kućom, a kuće jesu bile jedne od njegovih opesesija, kojima je Arsenije Njegovan davao imena. Nakon što bi poželjeli da vide šta je unutra dočekalo bi ih neprijatno iznenađenje.

Da se Pekić rodio u centru Pariza, Londona ili bilo kog Grada pretpostavljam da bi umjesto lokala tu stajao neki muzej posvećen njemu. Da ne bude da me je vrijeme pregazilo i da ne razumijem trendove, te da smatram da se od lijepe riječi može živjeti (a nije da ne mislim da ko ne uspije da živi dišući književnost i dišići za književnost nije promašio život), tvrdim da se kulturni turizam vodi na drugačiji način. U Lisabonu sam se pela čuvenim tirkiznim pločnicima, da obiđem Pesoinu kuću. U ne baš popularnom i frekventnom dijelu Lisabona, među malim poslasticarnicama i lokalcima, ali nadvisujući za mnoge najromantičniji grad pisac nespokoja, odbacivan za vrijeme života sada je dobio svoju Kuću. Uz oklutne i somnabulističke elemente, neodvojive od ovog autora Portugalci i na mrtvom Pesoi uspijevaju zaraditi prikazujući njegova cijepanja, ali na taj način i čuvaju njegovo djelo. Niže, gotovo uz samu obalu se nalazi Saramagova kuća, takođe pretočena u muzej. Kad smo kod datuma Pekićeve smrti, treba pomenuti da je drugog jula stradao još jedan veliki pisac, Heminvej. U Barseloni sam sjedjela u lokalu koji je posjećivao ovaj pisac, te pila apsint za koji su vlasnici lokala šmekerski tvrdili da je baš takav gutao Hemingvej. Sve je autentično, u znaku njega i Pikasa koji su ovaj lokal posjećivali.

Jednom prilikom, u Beogradu, na Cvetnom trgu, iznad Pekićevog spomenika profesor Jerkov mi je pričao o sudbini Pekićevog stanovanja u Londonu. Kako za velike pisce često djeluje da osmisle i fikcionalizuju i sopstveni život poetičnom mi se dojmila i ova epizoda o Pekićevim kućama. O njegovoj kući u Šavniku i posjeti delegacije slušala sam smiješnu priču o drugu zaposlenom u tadašnjem Ministarstvu kulture. Pomislila sam da je to neka sudbina i neraskidiva veza Pekića i njegovih kuća.

Sada se u Podgorici, u njegovoj rodnoj kući nalazi kafić. Tu je nekada bila apoteka, pa prodavnica... Danas, ako pitate Podgoričane i uperite prstom ka ovoj lokaciji mnogi će vam pomenuti da tamo sjede neka sumnjiva lica, a svi će se sjetiti ubistva koje se kao obračun klanova desilo u sred bijela dana. I sama sam više puta posjećivala ovaj lokal, promišljajući je li se u zidovima zadržalo bar nešto duše velikana koji je ovdje rođen. Kada sam na nekom koktelu prije par godina tadašnju sekretarku za kulturu Glavnog grada pitala nije li malo naobično što Podgorica nije iskoristila prednost da se u strogom centru nalazi kuća jednog takvog pisca, objasnila mi je kako kuća nije vlasništvo Glavnog grada. Šta je dovelo do toga nisam saznala.

Ipak, raduje me što poznajem bar jednog poslanika koji je pročitao cjelokupno Pekićevo djelo, pa i Zlatno runo, za razliku od mnogih pekićologa. Možda ipak stasavaju neki koji će biti svejesni da valorizovanje (jedna od omiljenih riječi među političarima) ako nije naopako može da se spoji sa umjetnošću i da će se na taj način spasiti svijet.

Iluzija je pak da će svi razumjeti Pekića, jer su ono protiv čega se borio dok je za istinu plaćao i umjetnost bio. To je bio Pisac. To je bio Gospodin.

Bonus video: