Galerista koji dijeli sudbinu umjetnika

Nakon što se preselio na Cetinje, tada tek zanatlija Branko Kovačević u crnogorskoj prijestonici, takozvanoj Dolini bogova, pod lovćenskim vrhovima i na kraljevskim pločnicima, otvorio je staklorezačku radnju u Njegoševoj ulici 85, 1977. godine.

I to ne bi bilo ništa neobično da iz te staklorezačke radnje nije krenulo pisanje istorije do tada nepoznatog, a onda novog dijela crnogorske umjetničke prakse. Iz tog mjesta nastala je ideja o čuvenoj galeriji “Most” koja je kasnije i utemeljena u Podgorici, pod Malim brdom, a čiji osnivač i vlasnik za “Vijesti” priča kako je sve krenulo i do čega je došlo... A došlo je do toga da Kovačević da se zatvaranje galerije čini neminovnim...

Rađanje prijateljstva, vizije i istorije

Staklorezačka radnja u Njegoševoj ulici broj 85 vrlo brzo je postala mjesto pored kojeg nijedan umjetnik ne bi prošao, a da ne zastane, pozdravi vlasnika koji bi rijetko bivao sam. Još brže u staklorezačkoj radnji počeli su da se okupljaju eminentni umjetnici, slikari, pjesnici, glumci, intelektualci koji i danas kada se spomenu svi zajedno na jednom mjestu, u jednom tekstu, rečenici, sjećanju, izazivaju divljenje, poštovanje, interesovanje... U tom njihovom kutku bujale su ideje, a povod svakodnevnog okupljanja u početku je bio uramljivanje slika, kasnije razgovori o umjetnosti i umjetničkim djelima, zatim i druženje, prijateljstvo, pa i tabanje vizije. Vizije o umjetnosti u Crnoj Gori.

“Ja sam ‘77. godine došao da živim na Cetinju i otvorio sam staklorezačku radnju. Mojim dolaskom na Cetinje ta radnja je postala kutak gdje su se okupljali umjetnici, slikari, pjesnici, glumci, novinari, sve ljudi iz tog miljea. Tako su se rađale razne ideje, a ja sam možda bio povod da se ti ljudi svakodnevno sastaju. Počelo je sa uramljivanjem slika, a zatim došlo i do prve izložbe slika u Biljardi 1988. godine koja nosi naziv ‘Slike mojih prijatelja’. Povodom 30 godina od te prve izložbe upriličena je istoimena izložba u Ministarstvu kulture na Cetinju. Izložba je tada nastala po ideji čuvenog crnogorskog slikara Gojka Berkuljana koji je svakodnevno bivao u mojoj radionici, a prijateljstvo koje je tada začeto i dan-danas traje sa njegovom familijom. Dakle, on je sve započeo”, priča Kovačević, a sjećanja naviru:

“On je svako jutro išao po hljeb u obližnju pekaru, a na tom putu je prolazio pored moje radnje. Imao je običaj da komentariše radove koji su bili kod mene i čekali na opremanje koje je tada bilo skromno, kao i vrijeme u kojem smo živjeli. Njegove komentare i danas pamtim: ‘Ko je ovaj’, ‘Ovaj je zalutao’, ‘Nazdravlje mu se dolazilo’, ‘Ovaj pije vodu’... On kod mene izjutra, ja popodne kod njega u atelje. Tako je napravio i moj portret, ja sam pozirao, radio ga je mjesec dana. Poklonio mi je i nekoliko slika, tako je počelo druženje sa njim... Kasnije se u cijelu priču uključio i Milan Coko Marović koji je bio direktor Umjetničkog muzeja Narodnog muzeja Crne Gore. On je dao vjetar u leđa svemu tome i počelo je tako - jednom izložbom. Tu su bili još mnogi, sigurno ću nekoga zaboraviti u trenutku, ali pamtim ih sve: Luka Lagator, Veljo Bastać, Radoslav Atos Milošević, Miloš Vušković... Teško mi je sjetiti se svih, mnogo je dolaznika bilo”, prisjeća se Branko Kovačević u razgovoru za “Vijesti”, a imena tek naviru.

Od Biljarde do “Mosta”

Prije više od tri decenije otvorena je prva izložba “Slike mojih prijatelja” u Biljardi za koju je Branko Kovačević dobio Trinaestonovembarsku nagradu grada Cetinja, a koju je posvetio prijateljima - slikarima koji su ga uveli u svijet umjetnosti: Gojku Berkuljanu, Milu Pavloviću, Slobodanu Puru Đuriću, Đorđiju Đoku Živkoviću Žigalju… i ostalima koji su ga podržali u njegovom entuzijastičkom angažmanu.

Tom izložbom kreće da se razvija i jedna sasvim posebna priča koja se teško ikada više može ponoviti ili vjerodostojno u svom značaju i emociji prenijeti na papir, ekran, ili pak živom riječju. Iz nje je nastala i “Galerija Most”, prva privatna institucija kulture, prva privatna galerija u Crnoj Gori.

Njen vlasnik, galerista, kolekcionar, ljubitelj i prijatelj umjetnosti i umjetnika je onaj zanatlija iz Njegoševe ulice 85, Branko Kovačević - čovjek koji svojim bićem istinski osjeća značaj i veličinu umjetničkih djela, njihovih autora, ali i procesa rada i trajanja. Za sebe kaže da je zanatlija, galerista koji dijeli sudbinu umjetnika. Pa ipak, entuzijazam i ljubav Branka Kovačevića i umjetnika traje i danas. Drugog puta možda od samih početaka nije ni bilo.

“Upravo je ta prva izložba u Biljardi pokazala našu želju i volju da se napravi iskorak dalje, a taj iskorak dalje je bilo osnivanje galerije. Druga izložba je bila ‘92. godine u Plavom dvorcu i brojala je 160 radova od blizu 80 umjetnika i u tom trenutku to je bio veliki, fascinantan događaj. Kasnije se izložba preselila iz Plavog dvorca u Galeriju nesvrstanih na Kruševcu u Podgorici. Coko je u međuvremenu postao direktor te galerije. Mi smo ‘92. napravili tu sjajnu izložbu koju je otvorio pokojni slikar Nikola Vujošević, a na otvaranju je govorila Dragica Tomas. Odatle se seli za Bar u galeriju ‘Veliša Leković’, a iz Bara u Nikšić. To je tada odjeknulo izvanredno. Kada se ta priča završila 1992/1993. počeli smo se dogovarati šta dalje. Tako je Coko rekao da je na red došlo da se otvori privatna galerija, prva privatna u Crnoj Gori, što se i desilo 11. aprila 1994. godine. Galerija Most otvorena je izložbom, po njegovoj koncepciji, 18 podgoričkih akademskih slikara, zapravo crnogorskih koji su nastanjeni u Podgorici”, priča Kovačević i ističe da su se tada postavke mijenjale često, zbog velikog interesovanja svih umjetnika da izlažu u njegovom prostoru.

On se u razgovoru za “Vijesti” s ponosom, poštovanjem i radošću sjeća crnogorskog slikara Đorđija Živkovića Žigalja, koji je sa ništa manjim uvažavanjem govorio o njemu, galeriji Most i njihovom kumstvu. Priču o imenovanju galerije jednom prilikom je ispričao i Žigalj.

“Dok sam radio amblem za Galeriju - tri štita koja predstavljaju likovnu umjetnost (slikarstvo, vajarstvo i arhitekturu) razmišljao sam i o njenom imenu. Cetinje, grad slikara, grad bez ateljea. Moj prijatelj Branko Kovačević u svojoj radionici okupljao je cetinjske likovne stvaraoce i tako postao naš most preko kojeg smo ostvarili brojne ideje i realizovali mnoge akcije. Pomenuću ovom prilikom prvu realizovanu ideju, izložbu ‘Slike mojih prijatelja’ koja je za prefinjenu cetinjsku likovnu publiku bila novina. On je samoinicijativno uspio da u Biljardi organizuje ovu dobru i zanimljivu izložbu slika, što godinama nije uspijevalo profesionalnim institucijama kulture na Cetinju. Kad sam saznao da Branko namjerava da otvori galeriju u Podgorici, znači proširi svoju djelatnost, sjetio sam se svih mostova među cetinjskim slikarima, razmišljao o njegovom novom kulturnom mostu između Podgorice i Cetinja i predložio mu da galeriju ispod Malog brda nazove ‘Most’”, zapisao je Žigalj.

To je i danas sinonim za galeriju Most, a imenovanja se s radošću i ponosom sjeća i Kovačević.

“Kada smo sjeli da se dogovaramo kako da se zove galerija, to je trajalo možda mjesec dana, svakodnevno smo smišljali šta i kako, bilo je raznih predloga, a na meni je bilo da odlučim. Onda je Žigalj u jednom trenutku kada se činilo da će biranje imena galerije trajati u nedogled, rekao samo ‘Most’. Nastavio je: Zašto Most? Jer si ti napravio most između svih nas na Cetinju, rekao mi je. Svidjelo mi se, posebno simbolika koju most nosi, a to je neminovno spajanje, spajanje obala, kultura, svjetova, civilizacija i mislim da je baš pogodio u srž. On kaže, a imam taj isječak i zapamćen, da je ponosan na naše kumstvo i ja sam počastvovan zbog toga. Ovdje su se stvarala velika prijateljstva koja su se uzdizala na mnogo veći nivo”, ističe Kovačević i dodaje da je sve, ipak, krenulo sa Cetinja.

“Na Cetinju je polazište i temelj svega ovoga i svega što sam napravio u životu. Ja sam dobitnik i najveće nagrade Cetinja, imao sam tu čast i da Dimitrije Popović, Dado Đurić, Gojko Berkuljan i svi ti ljudi, a mnogo ih je - čast je i sjedjeti sa tim ljudima, a ne družiti se, praviti njihove izložbe, provoditi vrijeme sa njima, a ja sam imao tu sreću da svi oni budu dio mog života. Cetinje je polazište svih energija. Jedan moj prijatelj je u jednom trenutku, devedeset i neke rekao: ‘Ako išta crnogorsko postoji, a nema ga na Cetinju, nemoj ga niđe drugo tražiti’”, kaže on.

Otvorena vrata za sve i svakoga

Ono po čemu se ova galerija izdvaja, pored čitave priče koju nosi, jesu i raznovrsni programi, likovne kolonije, kulturno-zabavne manifestacije, izdavačka djelatnost, otvorena vrata za sve i svakoga, kao i mnoge druge aktivnosti, a prije svega - više od 500 samostalnih i kolektivnih izložbi domaćih i stranih autora... Ipak, ništa nije prepuštano slučaju.

“Više od 500 izložbi se ovdje održalo. Kasnije smo formirali i umjetnički savjet u koji su ušli Olga Perović, Nikola Vujošević, Blagota Eraković, Ilija Dapčević, Slobo Marunović, Milo Pavlović, Dragan Mitov Đurović, Budo Kralj, Coko Marović, Pavle Đonović, dakle jedan reprezentativni tim. Svi zajedno smo se dogovarali o planu, programu, događajima. Interesovanje novinara je bilo veliko i moram istaći da su mediji uvijek korektno pratili aktivnosti i izvještavali o galeriji dajući joj tako punu podršku, bez obzira na političke i društvene okolnosti. Posjete ovoj galeriji bile su takve da nijedna druga u Crnoj Gori tada nije imala ni približnu popularnost i broj posjetilaca koji je ovdje dolazio. Razlog za to je bio što smo mi nudili izuzetno raznovrstan program od najznačajnijih umjetnika koji su bili u inostranstvu, kao i onih koji su u Crnoj Gori, pa do onih koji završavaju akademiju i imaju prve svoje izložbe. Vratili smo se i korak unazad, ali samo hronološki, pa smo tako pravili i memorijalne izložbe ljudi koji nijesu bili više među živima, a koji su bili utemeljivači likovne kulturne scene. Sve to je imalo lijepog odjeka, a ideje su nadolazile. Ilija Dapčević, koji je tada bio direktor Srednje muzičke škole, predložio je da prilikom otvaranja izložbi napravimo i podijum za mlade muzičke stvaraoce. Nastupali su vanserijski talenti po njegovoj preporuci. Prilikom svakog otvaranja prvo je svirao muzičar, zatim se govorilo o izložbi, radovima i umjetniku. Pružali smo šansu svima, dakle i mladim muzičarima koji su danas poznati širom svijeta i Evrope. Drago mi je što ima onih koji ne zaboravljaju svoje prve korake”, poručuje Kovačević.

Značajno je napomenuti da je galerija Most prva u Crnoj Gori napravila savremenu radionicu za opremu slika, grafika, fotografija i dokumenata, a vrši i ekspertizu umjetničkih djela, umjetnina i relikvija, istakla je Nada Drašković u ljetopisu galerije Most povodom 12. rođendana.

“Takođe, treba pomenuti i veoma uspješnu saradnju koju je Galerija uspostavila sa institucijama kulture, nauke, umjetnosti, obrazovanja, umjetničkim asocijacijama, galeristima, galerijama, kulturnim centrima, slobodnim kreativcima”, istakla je ona.

Svemu tome Kovačević dodaje i ideju Dragana Mitovog Đurovića da se povodom Dana galerije osnuje manifestacija “Duga nad mostom”.

“Ta manifestacija obično traje između tri i pet dana tokom kojih smo znali predstaviti jednu veliku postavku, izložbu, upriličili bi jedno muzičko, jedno književno veče, ugostili bi stvaraoce, sjećali se ljudi koji su otišli a bili su značajni za Crnu Goru. Svake godine smo organizovali tu manifestaciju i pozivali velike ljude, kao i neke druge institucije, manifestacije. Sarađivao sam ja sa Grad teatrom, Barskim ljetopisom, bio sam otvoren za sve. Ko god je pokazao interesovanje za izložbe koje su ovdje bile otvorene ja sam ih ustupao da se prezentuju širom Crne Gore”, priča Kovačević i ističe da poštuje svakog umjetnika.

“Svaki umjetnik ima svoj izraz, kao i u životu, ali ja poštujem svačije djelo. Bilo je ovdje dosta i amaterskih izložbi na preporuku Coka Marovića, svako je imao priliku, jer, a to i danas mislim, svakome treba pružiti šansu”..

Zatvaranje galerije: Ako se zaključa onda sam i ja zaključan

Galerija Most i danas, nakon 27 godina predstavlja umjetnički prostor koji znači mnogo više od onoga što galerijska, izlagačka ili prodajna djelatnost podrazumijevaju... Od osnivanja je to mjesto sastajanja eminentnih likovnih umjetnika, istoričara umjetnosti, publicista, književnika, filmskih i pozorišnih umjetnika, kritičara, novinara i svih ostalih ljubitelja i poštovalaca umjetnosti, predvođenih Kovačevićem. On je, kao i mnogi stvaraoci svoj život posvetio umjetnosti.

“Jesam. I opet da se rodim išao bih istim putem. Dijelim sudbinu umjetnika”, kaže on koji je na sopstvenoj koži osjeto koliko to nije lako.

“Nije, daleko od toga. Ja sam osudio samoga sebe na to, ali jače je od mene. Ja jesam ponosan na sebe zbog toga. Još mi je želja da ostavim monografiju iza sebe i svog rada. Nijedan umjetnik za života nije uživao u lagodnosti i luksuzu, obično se proslavio nakon smrti, a drugi su ubirali plodove njegovog rada. Umjetnost je uvijek bila na margini. Dobro je rekao Blagota Eraković jednom prilikom, dok su se drugi bavili nečim drugim u to vrijeme (misleći na rat, politiku, podjele), mi smo se bavili umjetnošću, što je za to vrijeme bilo abnormalno. Želja i volja i sjajan tim ljudi koji su imali iste poglede na život i umjetnost, zajedno sa mnom - mislim da smo napravili lijepu životnu umjetničku priču”, ističe Kovačević.

Kroz razgovor se saznaje da je galerija “Most” i danas, nakon 27 godina rada, podstanar Glavnog grada Podgorica. Potvrđuje se tako da umjetnost uvijek ide ispred svog vremena, da je kultura nažalost na margini, a da za Galeriju “Most” nema krova nad glavom bez obzira na sav doprinosi u razvoju kulture grada i države uopšte.

“Moram priznati da grad nije ispoštovao značaj galerije Most. Ja u politiku ne ulazim, niti me zanima, ja znam ko sam i šta sam, ali u mojoj galeriji stanuju samo umjetnost i slikarstvo i svi ljudi dobre volje sa svih meridijana. Iza galerije je više od 500 izložbi, preko 100 knjiga, 10 ljetopisa, napravio sam deset likovnih kolonija sa 250 umjetnika sa svih strana svijeta, nikad nije bilo riječi ili kavge oko bilo čega kao što je to danas slučaj... Ja ne dijelim ljude po političkom opredjeljenju. Mene zanima samo umjetnost”, ističe Kovačević.

Ipak, pored svega, došlo je teško vrijeme za Branka Kovačevića i njegovu galeriju “Most”, a pandemija virusa korona dodatno je otežala okolnosti.

“Pričamo jednu priču od njenog početka. Mislim da je interes grada i države da postoje ovakve galerije. Na ličnom iskustvu sam pak doživio da za to nema razumijevanja. Ja sam već u godinama kada više nemam snage za sve ovo. Borim se sam sa sobom jer ako se ovo zaključa onda sam i ja zaključan i neću više ni postojati, nestaću. Ovo je moja kuća bez koje ne mogu, ovo je okruženje koje me ispunjava i koje mi daje snagu. Ovdje ljudi dolaze s namjerom, iako smo mi dislocirani, ali razni ljudi iz Crne Gore i sa svih strana svijeta tačno znaju gdje da dođu i to je ono što me drži. Ja sam jedno vrijeme čak i zatvorio galeriju, što se ranije nikada nije desilo, ali epidemija je učinila svoje... Umjetnost je prva koja je na margini i koja ispašta kada dođe kriza u društvu. Meni je žao umjetnike, a mnogi od njih žale mene”, kaže ovaj prefinjeni galerista.

O značaju njegovog podviga po crnogorsku likovnu scenu više puta su govorili njegovi prijatelji, vrsni umjetnici.

Crnogorski slikar Nikola Vujošević naglasio je da je od samog početka bila primijetna želja “jednog značajnog kolekcionara, velikog privrženika i ljubitelja umjetnosti Branka Kovačevića” koji “ubrzano i opravdano stiče podršku, uvaženost i ugled” galeriju učini jedinstvenim mjestom koje bi bilo svojevrsni kružok za sve likovne stvaraoce i poštovaoce. S tom namjerom, čistom i uzvišenom, galerija je dostigla poštovanje i na državnom, ali i mnogo širem nivou.

“Galerija je nesumnjivo ušla u umjetnički život i postala dio opšte kulturne atmosfere. Most nije profitabilna galerija već galerija odanosti i ljubavi prema umjetnosti. Otuda ona privlači, okuplja i zbližava privrženike ljepote i u tome je njena jedinstvenost i specifičnost”, zapisao je Vujošević 2004. godine.

“Hrabrost dostojna poštovanja”, kako je to primijetio Blagota Eraković, traje i danas, ali vrijeme i okolnosti čine da se Kovačević s tjeskobom koleba i premišlja kada je u pitanju sudbina “Mosta” koji je izgradio za sebe, svoje prijatelje i sve ljubitelje i poštovaoce umjetnosti.

I Dado izrazio želju da izlaže u galeriji “Most”

“Ja sam zanatlija”, objašnjava dalje Kovačević, “ali sam mnogo putovao po Evropi, jedno ljeto proveo i u Parizu kada sam svakodnevno išao u Luvr što mi je omogućila francuska porodica u kojoj sam boravio”.

Zahvaljujući njima je, kaže, obišao sve muzeje, galerije i znamenitosti grada, a upravo u tom boravku pronalazi korijene svog života koji živi jednako iskreno i posvećeno umjetnosti.

“Sve to me je opilo i ideja je tinjala u mojoj glavi. Mislim da su tu temelji moje želje da se bavim umjetnošću na taj način”, priča on.

Tako je Branko Kovačević jedinstvena ličnost na crnogorskoj umjetničkoj sceni. Ipak, svoje zanimanje ne može definisati - ni galerista ni zanatlija... Možda strastveni ljubitelj umjetnosti, jer da je mogao da gleda ličnu korist i profitabilnost - mogao je, ali mu ljubav i poštovanje prema umjetničkim djelima i samim umjetnicima nije dala. Tako je Branko Kovačević jedinstvena ličnost na crnogorskoj umjetničkoj sceni, a “Vijestima” objašnjava i razliku između galeriste i prodavca slika, što mnogi laički poistovjećuju.

“Ogromna je razlika, to se ne može porediti! Prodavac slika je kao bilo koji prodavac, prodavac brašna ili auta, komercijala. Galerista znači ljubav i podršku umjetnosti. Ipak, na Zapadu se galeristi time bave uglavnom zbog novca. Dado lično mi je pričao da je njegov galerista iz Pariza uzimao 80 odsto od prodate slike. Umjetnik ako se bavi komercijalom i prodajom gubi vrijeme tokom kojeg bi mogao da stvara. Dadu je trebalo godinu dana da shvati da taj čovjek uzima veliki dio novca, ali ga je isti on digao u vasionu i učinio njegovo ime dijelom svjetske istorije. Galerista je taj koji daje vjetar u leđa umjetniku. Crna Gora je manja sredina, manje je tržište, mi smo tu praktično od juče i ja ne bih mogao ili umio tako da radim”, iskreno kaže Kovačević i nastavlja priču sjećanjem na Miodraga Dada Đurića.

“Imao sam čast da se upoznam sa Dadom koji je već tada bio poznati i priznati crnogorski i francuski umjetnik, a Crna Gora mu je uvijek bila u srcu. I on je čak izrazio želju da izlaže u galeriji Most...”, priča Kovačević i evocira dalje svoj boravak u Parizu koji mu je posebno značio.

“Vidio sam tada da je ono što smo mi u tom trenutku imali u Crnoj Gori, kada je u pitanju opremanje slika, bilo na amaterskom nivou. U Parizu sam vidio da i slika, kao liijepa žena kada se lijepo obuče, treba da ima određeno odijelo, ruho. To mi je ulilo samopouzdanje da i ja mogu nekako da se bavim umjetnošću. To mi je dalo i zamajac da otvorim radionicu za opremanje slika. Ono što se radilo u Rimu, Parizu, Madridu mi smo primijenili ovdje. Ja sam kao zanatlija imao taj njuh, šmek za opremanje slike. Desetak godina je to bila mogućnost da Galerija samu sebe održava. Mi smo opremili sve značajnije institucije kulture, i zgradu Skupštine, Predsjednika, Vlade, sve značajnije hotele i tako dalje. Sredstva smo ulagali u program i umjetnost”, ističe Kovačević, a o tome svjedoče i brojne donacije koje je dodijelio posredstvom galerije.

Donacije, manifestacije, emocije sve do Olimpa

Više od 400.000 eura u umjetničkim djelima je poklonjeno gradskim i državnim institucijama, ustanovama, manifestacijama, svojevoljno, s ljubavlju i željom da motiviše druge.

“To je sve moj poklon državi. Nije mi bilo teško, jer sam sanjao jednu Crnu Goru kakvu ipak nijesam dosanjao. O tome govori i moj put na Olimp gdje sam iznio crnogorsku zastavu. Mene su u životu uvijek naprijed gurale emocije. Ovo što sam radio tome sam se dao potpuno i tako ću i da odem. Radio sam pošteno i ljudski, bez ikakve misli na materijalnu korist. Moja lična satisfakcija je ovaj život, iako je moja porodica možda i ispaštala”, iskreno govori on “Vijestima”.

Pored galerije neizostavna je i dugogodišnja manifestacija “Viluško kulturno ljeto”.

“Ne znam kako je to kod današnje omladine, ali ja sam bio jako privržen majci i želio sam, zbog njenog odnosa i požrtvovanosti prema porodici i mjestu u koje je došla, da napravim nešto za nju ili zbog nje, ali opet u dogovoru sa Umjetničkim savjetom. Tako je nastalo i Viluško kulturno ljeto, u mom zavičaju iz kojeg su potekli značajni ljudi, poznati širom svijeta. Krenuli smo 1994. godine, a manifestacija je trajala 20 godina, sve preko ličnih konekcija, prijateljstava i galerije Most”, priča Kovačević, ali ipak:

“Kako Podgorica, tako ni Opština Nikšić nije tada imala razumijevanja da podrži umjetnost, i kada je bilo podrške bilo je to ‘na kašičicu’, što se kaže. Ipak, moram istaći da su ljudi širom bivše Jugoslavije, Evrope, ali i svijeta cijenili ono što mi entuzijastično radimo i pomagali su nas, podržavali, svako na svoj način, a meni je to davalo veliki vjetar u leđa. Naša misija se tako održavala. Viluško kulturno ljeto je prekinuto jer sam imao nekih zdravstvenih problema. Pokušao sam da uvučem mlade ljude u sve to, jer mladi treba da budu pokretačka energija i društva i umjetnosti, ali sve je bilo džaba, mladi sve manje imaju želje i volje, nijesu pokazivali interesovanje.

On ističe da mu se iz današnje perspektive čini da je tada, kada je počinjao bilo mnogo više sluha za kulturu i umjetnost...

“Ako mogu da kažem, mislim da je mnogo povoljnije vrijeme bilo u onoj Jugoslaviji u kojoj sam ja rastao. Primjera radi, manifestacija ‘Cetinjani svome gradu’ ideja je čovjeka koji je bio direktor opere u Geterburgu, a sa Cetinja je, pokojni Mirko Bratićević iz čuvene cetinjske porodice. On je završio Muzičku akademiju u Zagrebu, otišao da živi u Švedsku, postao direktor prestižne opere, a svakog ljeta do svoje smrti je boravio na Cetinju. Svi umjetnici su čudni na svoj način, da nijesu ne bi ni bili umjetnici. Dođe on kod mene jednom prilikom i traži da ga podržim u ideji koja glasi: ‘Gdje god na planeti koji Cetinjanin živi da ljeti dođe da posjeti svoj grad’, pa bi se manifestacija zvala ‘Cetinjani svome gradu’. To je za mene bila još jedna čast da se družim sa velikim ljudima kroz tu manifestaciju koja bi okupila više hiljada ljudi kroz različite događaje”.

Razmišljajući o zatvaranju priželjkuje monografiju, a ideja ne fali

Kako prije više od 30 godina kada se ideja tek kovala, tako i danas - Kovačević sa svojom vizijom definitivno korača ispred vremena u kojem živi...

“Moguće. Ja mislim da je ova galerija znak opšteg dobra, iako se naziva privatnom galerijom. Ja ipak vjerujem da umjetnost ne može biti državna ili privatna, već ili jeste ili nije, a ja sam uvijek otvarao vrata svima. Nije to samo u interesu grada, već i države, ali uvijek neko treba to da prepozna da bi išlo. Ideja nikad nije falilo. Jedanput se rodila jedna misao, dobra ideja, po mom mišljenju. Detaljnim urbanističkim planom grada u jednom trenutku, a ne znam ko je bio gradonačelnik tada, bilo je predviđeno da na obali Morače, gdje su danas soliteri, bude smještena jedna galerija i oko nje sve ateljei. To je za mene bio pun pogodak, raj o kojem sam maštao. Ja sam se ponadao tome, jer mi je to predloženo i jer sam mogao tu vidjeti sebe i galeriju Most okruženu umjetnicima i ateljeima. Kao što je na Petrovaradinu u Novom Sadu, međutim neko je minirao tu ideju i to je propalo. Vjerujem da bi grad dobio mnogo na značaju da je to realizovano i smatram da je napravljena greška što nije. Ja sam živio u maštanjima da Galerija Most ima svoj krov, da pod jednim krovom bude i galerija i radionica i prodavnica boja, slikarskog materijala, ali i ateljee-apartmane za gostujuće umjetnike. Bilo je obećanja, ali do realizacije nije došlo”, sa sjetom Kovačević privodi priču kraju.

Razmišljajući o zatvaranju rodila se i želja prije nego li do toga dođe, a jeste teško misliti o tome.

“Jedina želja mi je da još napravim monografiju prije nego zaključam galeriju. Ja ništa nijesam radio da bi mi se neko oduživao, ali nijesam imao podršku. Kada sve ovo prođe, kada mi prođemo, kao što sve prolazi, ostaće ono po čemu smo poznati i čime se možemo s ponosom predstaviti, a to je umjetnost. Možda je moja sudbina bila da počnem ovo prvi u Crnoj Gori. Sigurno je potrebno vrijeme da bi se to priznalo. Ne treba mnogo mudrosti za ovaj posao. Nema ovdje mnogo novca, ali ima ljubavi, mnogo ljubavi i zadovoljstva”, smatra on.

Na pitanje može li se uskoro očekivati još neka izložba nakon nekolike realizovane od početka godine ili pak obnoviti neka manifestacija, Kovačević poručuje da u je trenutno neizvjesno i koliko će galerija još istrajati...

“Moja je ideja bila da se nastavi i Viluško kulturno ljeto, volio bih da traje... Jedna dama koja živi u Londonu javila se da je čula za galeriju Most i da bi voljela da jednu izložbu realizuje ovdje. Hoćemo li to realizovati ne znam. Nažalost, u ovom trenutku ne znam ni do kada ćemo trajati. Ideja kod mene uvijek ima, ali ni opšta klima u društvu, a ni materijalna situacija ne idu na ruku. Ja sam uvijek u životu bio optimista, vjerovao u nemoguće, što nije uvijek dobro. I evo me danas... Svakako, ja sam veoma ponosan na ovu kuću i njene saradnike i zahvalan na sveu što sam dobio ovdje. Ostajem otvoren za saradnju dokle budem trajao”, zaključuje Kovačević, a imao bi još štošta reći...

O galeriji i fenomenu zvanom “Most” pisali su i govorili mnogi, a sada je njen vlasnik, Branko Kovačević, za “Vijesti” podijelio dio priče rođene iz prijateljstva i vizije o jednom mjestu koje (će) poput mosta spaja(ti) one koji umjetnost stvaraju, vole, cijene. Priznaje da je stiglo možda i najteže vrijeme od otvaranja galerije, prisjetio se svojih prijatelja, velikih umjetnika koji su na njegov, ali i ponos novinarke, svi pronašli mjesto u jednom tekstu.

Tošković: Čuo sam za jednog galeristu koji je lud isto kao i ja

Družio se Branko Kovačević sa samom umjetničkom elitom, mitskim i legendarnim crnogorskim imenima, vrsnim intelektualcima.

“Raznih profila je tu bilo, svako je bio poseban na svoj način. Čovjek koji je na mene ostavio posebno snažan utisak je Dado. On ima svoj pristup ljudima, uz dozu hladnoće i rezervisanosti, rekao bih. Uroš Tošković je taj koji je mene potpuno razoružao”, ističe on i prepričava njihov prvi susret.

“Pojavio se na ova vrata sa izložbom na temu “Gorski vijenac”, nosio je pod miškom 25 radova rađenih na platnu. Iznenada je to bilo. Do tada ga nikad nijesam uživo vidio. Znao sam ko je, ali ga nikada u životu nijesam vidio. Zatečen i u čudu samo sam izgovorio: “Sami Bog je poslao Uroša Toškovića na moja vrata”, a on je drsko bacio svoje radove i kazao: “Neću niđe da izlažem bez ođe. Čuo sam da postoji neki ludi čovjek koji drži galeriju, pa ti su lud kao i ja”. Razoružao me je. Ostao sam bez teksta. “Vijesti” su tada napravile veliki tekst i intervju sa njim, to je bila 1996. godina. Ta izložba je pukla na sve strane, to je bio događaj ne ni galerije, ni Podgorice niti Crne Gore, već svjetski događaj! Uroš i ja smo se intenzivno družili svakodnevno. Vlada je tada htjela da otkupi kompletnu izložbu Uroševih djela. Predsjednik Vlade je tada dao mandat ministru finansija Goranoviću pa je imao punomoćje da otkupi djela Uroša Toškovića za muzej. Kod Uroša nije bilo glume, on je bio originalan, i pita on mene koliko da cijenimo radove, a mali su formati bili u pitanju 40x30. Nije se sa njim mogla uspostaviti ta vrsta kontakta kada je novac u pitanju. Prvo pita: “Može li ta Crna Gora meni nešto da pomogne?”, odgovaram ja “Može”, pita on “Kako?” - “Pa da otkupi kompletnu izložbu”. Hvata se on za glavu. Pitam ga ja koliko on cijeni svoje radove, tu nastaje prepucavanje: “Koliko ti cijeniš moje radove”; “Ma neću ja, šta ti misliš”; “Reci ti”; “Ne, nego ti” i veli on “Može stotinu maraka po radu”, a ja odgovaram da ispod 3.000 ne može, a Crna Gora minimum toliko treba da da. On odbija, negira, ne dolazi to u obzir, kaže mi da fantaziram, zvao me je Mali. Nego, ubijedim ga ja nekako i došlo je do same realizacije. Sjedimo Uroš Tošković i ja u kabinetu ministra Goranovića. Faktura je tu, novac donesen i stavljen u kovertu, ja sam se odrekao galerijskog procenta. Pita on “Šta je ovo”, ja mu odgovaram “Ovo je ono što smo dogovorili - 25 radova puta 3.000 maraka, tu je 75.000 maraka”, što je u to vrijeme bio nevjerovatan iznos, a on će meni: “Ko si ti da cijeniš moje slike, a ko je ovaj ođe (pita za ministra)?”. Meni malo neprijatno, ja mu objašnjavam, a on kaže “Ja sam ođe zalutao. Ja sam mislio da će me dočekati taj Milo o kojem priča Crna Gora. Jesi ti Milo?”, pita čovjeka. Ja pokušavam da “spasim” situaciju i govorim “Uroše, ovo je ministar finansija. On je u Vladi Mila Đukanovića”, a on odgovara “Meni su rekli da se samo Milo pita u Crnoj Gori, ja ovdje gubim vrijeme”, okrenuo se i otišao. 75.000 maraka je ostalo na stolu, nije se ni okrenuo. To je bio Uroš. Bila je i jedna situacija kada je moj prijatelj, oduševljen Uroševim djelom, pitao me je da li bi mu Uroš napravio crtež. Dogovorimo mi to, kupimo hamer, olovke, tuševe, sve. Uroš sjedi u galeriji dva dana, ne mrda, napravio je crtež - boli glava! Uvijek me je oslavljavao sa Mali i pita me tada “Mali, sviđa li se ovo tebi?”, a ja mu kažem da on ne može pogriješiti. Odluči on koliko da cijeni rad pri prodaji, ja znam da će mu čovjek dati i više. Dolazi čovjek, kad je vidio rad raspametio se! Unosi se njemu Uroš u lice i pita ga je li on zaista toliko oduševljen tim radom, naravno da jeste, kad utoliko uhvati Uroš onaj hamer papir i fis - iscijepa ga. Šokirasmo se nas dvojica na Urošev gest, a Uroš kaže “Čim se ovo tebi dopada, to ne valja ništa, jer ja ne radim da se moj rad ikome dopada”. Takav je bio. Živio je samo za umjetnost, materijalno mu nije predstavljalo ništa”...