SRPSKO-PORTUGALSKI PISAC I PREVODILAC

Dejan Tiago Stanković za "Art": Čudesni Kairo i sudbinske priče

U Egiptu je nejednakost velika. Mene je generalno najviše fascinirao taj odnos prema nejakima, prama ženama, prema mladima od kojih se očekuje bezrezervna poslušnost

16273 pregleda 139 reakcija 2 komentar(a)
Pisac, prevodilac. putnik: Dejan Tiago Stanković, Foto: Wikimedia Commons/MatijaDC
Pisac, prevodilac. putnik: Dejan Tiago Stanković, Foto: Wikimedia Commons/MatijaDC

Dejan Tiago Stanković kulturnoj javnosti je poznat kao vrstan prevodilac nobelovaca Žozea Saramaga na srpski jezik i Iva Andrića na portugalski jezik. Njegov posljednji roman “Zamalek” objavljen prošle godine kod Lagune doživio je već osam izdanja.

Zamalek, elitni kvart Kaira, na ostrvu usred Nila, Stankoviću je poslužio za priču o antikvarnici krcatoj svakojakim blagom. Radnju, najčuveniju u tom dijelu svijeta, vodili su Kosta, glasoviti egiptolog, i njegova poćerka Arna sve dok kismet, zbog nekih Kostinih misterioznih grijeha, nije odlučio drugačije.

Ova priča u kojoj se miješaju ovozemaljski i zagrobni život nije mogla da se dogodi nigdje osim u Kairu, pa su taj pustinjski megalopolis, njegova tiha mahala Zamalek, ljudi, običaji i vrelina grada jednako važni junaci romana kao i Kosta antikvar i pripovijedačica Arna, prašina koja stalno pada i Nil koji teče kao život.

”Zamalek” je, prema riječima reditelja Gorana Markovića, roman koji se u prvom trenutku čini kao putopis pun opisa čudnih običaja, leksikon egzotičnih pojmova ili nekakav uvrnuti bedeker o Egiptu. A onda, malo-pomalo, iz novootkrivenih djelova istorije te zemlje i sjajnog opisa mentaliteta njenih stanovnika počinje da izranja priča.

Ona se, kao ponornica koja je u početku hučala negdje u dubini, u svoj svojoj snazi najzad pojavljuje na svjetlosti dana, sa svojim junacima, njihovim neobičnim pojavama i zanimljivim biografijama. Ta priča postaje zavodljiva, napeta i dirljiva, da bi se na kraju ulila u okean uspomena.

Ako je o Aleksandriji najbolju bilješku napravio Lorens Darel, onda je, na sličan način, kroz uzbudljive sudbine svojih junaka i neobične trenutke iz njihovih života u kvartu Zamalek, Dejan Tiago-Stanković ovjekovječio Kairo.

Dejan Tiago Stanković je rođen u Beogradu 1965, gdje je živio dok nije diplomirao arhitekturu kojom se potom nikada nije bavio. U Londonu je žvio do 1995, kada se preselio u Portugal. Spisateljski zanat naučio je od najboljih, prevodeći književna djela Žozea Saramaga, Iva Andrića, Dragoslava Mihailovića. Objavio je knjigu pripovjedaka “Odakle sam bila, više nijesam”, roman “Estoril”, koji je preveden na velike svjetske jezike i nagrađen u Srbiji i Velikoj Britaniji, a u Portugalu je ušao u školsku lektiru. “Zamalek”, Tiago Stankovićev drugi roman, plod je njegovih višemjesečnih boravaka u Kairu tokom četiri godine, onoga što je tamo doživio i priča koje je tamo čuo.

Za roman “Zamalek” dobili ste Evropsku nagradu za književnost. Šta vam znači ovo priznanje?

- Svaka nagrada pa i ova, ne znači takmičenje, nego marketing. U opisu ove konkretne EUPL nagradi piše da je njena svrha promocija evropskih nacionalnih književnosti. Kvalifikuju se pisci koji su izdali više od jedne i manje od pet knjiga, i na neki način obećavaju, prije svega jer su načeli međunarodnu karijeru i treba im pomoć, a izgleda kao da im se isplati da im se duva u leđa. To nije takmičenje za najboljeg pisca Evrope, već pokušaj da se bolje upoznamo.

Kako je nastao vaš roman o kismetu, “Zamalek”?

- Knjiga je plod mojih dugih boravaka u Kairu. Putovao sam u Egipat privatno, posjećivao prijatelje, zapravo kumove, koji su tamo živjeli poslom, pa mi se osladilo jer sam tamo dosta džabaljebario i uspijevao da živim životom lokalca. Družio se sa našim emigranatima, slušao sam od njih kairske priče i na kraju od njih napisao knjigu.

Roman je napisan u prvom licu jednine iz perspektive jedne žene – Arne. Zašto ste se odlučili za ovaj vid pripovijedanja? Šta vam omogućava ovakvo kazivanje?

- Kad sam prvi put bio u Kairu, bio sam u muškom društvu, i doživio sam ga na sasvim drugačiji način nego kasnije, kada sam tamo bio sa ženama i shvatio kakav je njihov doživljaj. Tek u Kairu čovjek shvati kolika je prednost biti rođen kao muškarac. Za Kairo kažu da je to najgore mjesto na svijetu da se bude žena.

Ona je moja vjenčana kuma i bila je diplomata u Kairu, a ja sam im išao u goste tokom četiri godine i ostajao nepristojno dugo. Priče od kojih sam sklopio roman su priče koje sam čuo u Kairu, i to uglavnom od žena, i bilo mi je prirodno da knjigu napišem u ženskom rodu. Usput, biti žena u Kairu je mnogo teže nego biti muškarac, pa je zato taj ugao zanimljiviji.

Kismet, kao sudbina ili bolje rečeno kao predodređenost u životu, provlači se kroz knjigu. Kako vi tumačite taj usud? Da li čovjek snuje, a neko ili nešto drugo određuje?

- Sreća je ogroman faktor u životu. Sreća je kad se ne rodiš u faveli. Neke se stvari ne mogu izbjeći, kako loše kako dobre. Sreća uvijek ima veze. Ja lično ne vjerujem u kismet, ali knjiga nije o tome šta ja vjerujem nego šta drugi ljudi vjeruju. A u Egiptu se baš mnogo vjeruje u sudbinu, tamo život umije da bude veoma težak lakše se podnosi ako misliš da ti tu ne možeš mnogo da utičeš.

Pišete o siromašnima, bogatima, doseljenicima, diplomatama, bogatašima, o kulturi, vjeri, ali posebno ističete žene i njihov položaj. Zašto?

- Ljudi su priče, i treba da su što raznovrsniji, bude veselije i ljepše. A što se žena tiče, odrastao sam u Jugoslaviji, koja se isticala emancipovanošću žena, ne samo zbog društvenog uređenja nego i zbog mnogih ratova, a u ratu, žena je ključna, i dograbi se slobode, teško joj ju je poslije uzeti.

U mojoj porodici su žene u 20. vijeku radile, zarađivale, školovale se, sa takvim sam se ženama i poznajem. U Egiptu je nejednakost velika. Mene je generalno najviše fascinirao taj odnos prema nejakima, prama ženama, prema mladima od kojih se očekuje bezrezervna poslušnost, prema siromašnima koji se često i tretiraju jako čudno.

Kako objašnjavate popularnost vašeg romana “Zamalek” među čitaocima?

- “Zamalek” je punih godinu dana u vrhu top liste čitanosti, da bi potom, kad je dobio nagradu izbio i na sam vrh. To nije uobičajena sudbina jednog romana, i ne umijem da objasnim zašto se dogodilo, mada se i sam pitam. Možda jer se objavljivanje “Zamaleka” slučajno poklopilo sa policijskim časom, kada su se ljudi vratili čitanju, možda jer sam društveno aktivan, pa me ljudi znaju, možda jer je ženska priča, a žene mnogo više čitaju, a možda je naprosto samo dobra knjiga. Ja bih volio da je odgovor ovaj posljednji, ali vjerovatno je kombinacija svih faktora.

Kako sam dosta prisutan na društvenim mrežama gdje objavljujem Fejsbuk dnevnik, nešto kao moje zidne novine, gdje me čita dvadesetak hiljada ljudi, i gdje sa mnogima imam direktan kontakt, rekao bih, da po tom mom uzorku, žene čitaju fikciju znatno više nego muškarci.

Ima razlike i među kulturama, naši čitaju više od recimo Portugalaca, a oni od Brazilaca, sredovječni i stariji drastično više od vesele omladine i mladih roditelja koji gaje sitnu djecu. Tokom pandemija i lokdauna svi su čitali više, posebno penzioneri. Knjiga je mnogima pomogla da pobjegnu od stvarnosti. To je jedan od odgovora na pitanje kako je “Zamalek” tako dobro prošao.

Kao i vaš prethodni roman “Estoril”, i “Zamalek” je priča o gradu, ali i o ljudima koji se prilagođavaju. Šta biste vi još dodali?

- Svako piše o onome što njega lično zanima, treba prvo sam sebi da si zanimljiv, a ako nijesi sam sebi dobar, nego pokušavaš da pogodiš tuđi ukus, neće ti dobro ispasti. Ja sam iseljenik, pa su mi zanimljive teme o imigrantima, o presađenim ljudima koji pokušavaju da se uklope, ali i o gradskim ljudima, o njihovim životima, o sudbini malog čovjeka u vrtlogu povijesti, jer “Estoril” jeste roman o Portugalu tokom rata, a Zamalek o “Egiptu” kroz tri decenije. Volim i kad je smiješno.

U romanu “Estoril” oživjeli ste lik Duška Popova. Koliko se on uklapa u milje te neutralne oaze usred Drugog svjetskog rata?

- I tu sam pisao o onome što me zanima. Duško je bio inicijalna kapisla za Estoril, zbog njega sam se zainteresovao za period Drugog svjetskog rata u Portugalu. Za njega sam čuo još kao gimnazijalac, pošto je moja školska Eka, bila njegova rođaka i njena baka Jelena nam je pričala o “višestrukom agentu”. Mislio sam da baba izmišlja, ali sam u Portugalu, povodom 80 godina hotela Palacio u Estorilu u novinama pročitao priču o njemu i sjetio se Ekine bake.

Duško, kao uostalom i skoro svi špijuni, nije pozitivan lik, dosta je upitnog morala, lagano sociopatski se ponaša, ne misli o posledicama, ali je do te mjere šarmantan i neodoljiv da mu sve polazi za rukom, čak i da zavede čitaoca. Duško je ono što naše podneblje dobro proizvodi, šarmantan negativac. Sreća da ja volim svoje likove, takve kakvi su.

Poslije sam otkrio bilješke o mnogim drugim ljudima koji su u bježaniji od rata prošli kroz Estoril. Rumunski kralj, Crnjanski, Dučić, Antoan de Sent Egziperi, svetski šahovski šampion Aljehin. Porodica Bajloni, beogradski bankari su takođe tamo potražili utočište i družili su sa Popovim dok je bio tu, on je ostajao kod njih na seoskom imanju koje su tamo kupili. Ja se družim sa njihovim potomcima i tamo često odsedam kad mi se ide u prirodu.

Na tavanu sam pronašao Popovljev kofer sa nekim ličnim stvarima, radio stanicom, knjigama o radio-amaterstvu i tri kapsule sa ispucanim i nerazvijenim filmovima. Filmove smo razvili, na njima su neki ljudi koje ne poznajemo. Jedna od tih slika završila je na naslovnoj stranici Estorila. Kasnije mi se javio jedan gospodin, sin jednog našeg diplomate koji je rat proveo u Lisabonu, prepoznao je svog oca na slici.

Neobična je i sudbina šahiste Aleksandra Aljehina vezana za hotel Palasio?

- To je istinita priča, Aljehin je tamo došao netom posle rata, mislim u strahu od odmazde natifašista, jer bio je dosta kompromitovan tokom rata, a i umro u hotelskoj sobi pod čudnim okolnostima koje nikada nijesu razriješene. U izveštaju sa sudske medicine navodno piše da se zadavio, ali sve je to mnogo sumjivo i stalno se pričalo da ga je likvidirao KGB. Sahranjen je tu kod mene u kraju, na gradskom groblju, o trošku jednog portugalskog ljubitelja šaha.

”Odakle sam bila, više nijesam” je vaša zbirka priča o ljudima koji su vezani, žive ili su živeli u Lisabonu. Šta za vas lično predstavlja ovaj grad?

- Došlo je doba kad je bitno gdje se osjećaš komotno, ne odakle si. Ja imam sreće da se osećam kod kuće na više mjesta, prvenstveno tamo gde znam jezik i imam prijatelje. To je i u Zagrebu, Splitu, i Riu, ali posebno u Beogradu i Lisabonu, jer tamo imam dom, porodicu, solidne veze. Lisabon je meni zgodniji jer je znatno udobniji za život, sve mi je potaman, klima je blaga, ljudi su blagi, sve je blago.

Tu ne pratim politiku, ne znam ime ni lik nijednom ministru. To je jako, jako udobna pozicija, samo je malo dosadno. Zato moram par puta godišnje da skočim do Beograda, budem tamo i po par mjeseci, napunim baterije I vraćam se.

Vi pišete i na srpskom i na portugalskom. Šta ustvari predstavlja jezik, vezuje li se nužno za identitet?

- Iskreno vjerujem da je jezik najznačajniji faktor u određivanju identiteta. Kako svakodnevno govorim na tri jezika, a pišem samo na dva, potpuno sam svjestan da kad prihvatiš jezik, prihvatio si kulturu, postao si dio zajednice. Bez toga mrka kapa.

Pišem na srpskohrvatskom, na kom sam školovan, u njemu se najbolje osjećam. Portugalski mi je, posle 25 godina, skoro isto tako snažan, možda sam za nijansu nekomforniji u njemu, ali ima i to svoju ljepotu, tjera te da se izražavaš književno, lijepo pišeš.

Meni je posao jezik, ne znam da li bi tako mislio da sam, recimo, balerina ili da sam ostao arhitekta. Ni sa kim se ne možeš ispričati tako dobro kao s nekim na svom maternjem jeziku. Već skoro 30 godina živim po svijetu, i oduvijek imam neodoljivu potrebu da govorim na našem.

Prije nego što ste objavili zbirku priča i dva romana, preveli ste brojne knjige sa portugalskog na srpski i sa srpskog na portugalski jezik. Šta vam znače pisci koje ste prevodili i koliko su na vas uticale njiglhove poetike i stilovi pisanja? Zapravo, šta ste naučili od Saramaga, Pesoe, Crnjanskog, Andrića, Mihailovića?

- Bio sam među pionirima prevođenja između ta dva jezika, pa sam imao čitav univerzum iz koga da biram šta da prevedem. Kriterijum mi je, skoro uvijek, bio da biram ono U međuvremenu. Od njih sam naučio da pišem. Drugi vježbaju na sebi. Meni je vježba bila da imitiram stil. To je kao gluma, imitiraš nekoga, kao sviranje, interpretativna umjetnost, dohvatiš se tuđeg djela i izvedeš ga na svom instrumentu. Tako naučiš i da pišeš.

Znate, ja sam kao klinac piskarao nešto, ali nijesam objavljivao. Umjesto da učim na svojim greškama, učio sam da pišem na prevodima tuđih djela, jer niko nije bolji čitalac nego prevodilac. Tako sam, prevodeći, naučio da pišem ovako kako pišem.

A umio bih i svakog od njih da imitiram, liči, ali mi ne ispada tako dobro kao njihov original. Mora da piše kako on voli, pa će se sigurno nači neko ko će da voli njegov rad.

Preporučujemo za Vas