BAKUNJIN I KROPOTKIN: PAPA I PRINC ANARHIJE

”Borimo se protiv svih koji žele vlast”

Mihail Aleksandrovič Bakunjin i Pjotr Aleksejevič Kropotkin, i danas inspirativni mislioci, obilježili su herojsku fazu anarhističke misli

29211 pregleda 54 reakcija 10 komentar(a)
Bakunjin, Foto: Wikimedia Commons
Bakunjin, Foto: Wikimedia Commons

KLJUČNI ČOVJEK

Za razvoj i zamah anarhizma ključna figura je Bakunjin.

Zapravo, tek on, na tragu intelektualnog nasljeđa Prudona i Štirnera, ali i u sporenjima sa drugom grandioznom figurom epohe, Marksom, anarhizam konstituiše kao razrađeno učenje. “Anarhija je prirodna tendencija univerzuma, a federacija je sam poredak atoma”, pisao je Bakunjin, efektno i lucidno, što je i inače uvijek bilo obilježje njegovih tekstova i govora. Njegovi uvidi katkad su razorni, ponekad čak daleko iznad standarda svoga vremena, ali uvijek - ubjedljivi, sugestivni, jasni. Malo je ljudi koji su tako intenzivno uticali na mišljenje čitavje jedne generacije evropskih mladih intelektualaca.

”Radnička je sloboda”, piše Bakunjin, “stoga samo teoretska sloboda, kojoj nedostaje bilo koje sredstvo za njezino moguće ozbiljenje, te je tako samo izmišljena sloboda, izrečena laž. Istina je da je cijeli život radnika samo nastavak i zastrašujući niz uslova služenja - volonterskog sa pravnog stajališta, ali obaveznog zbog ekonomskih uzroka - uspostavljenog sa međuigrom slobode praćene glađu. Drugim riječima, to je ropstvo.”

HEROJ IZ ŠEZDESETOSME

Bakunjinova teorija podrazumijevala je obavezno uništenje države, u kojoj je vidio svo zlo buržaoskog društva. Umjesto postojećeg društva valja stvoriti slobodnu federaciju autonomnih zajednica. Za njega je sloboda najvažnija moralna vrijednost čovjeka. Polemisao je sa Marksom, koji ga je ironično nazivao “Papom iz Lokarna”. Održao je slavni govor na Sveslovesnkom kongresu u Pragu.

Pobuna iz 1968. vratila je široki intelektualni interes za njegovo djelo. Bakunjin je pisao: “Svaki je čovjek, pa čak i onaj najinteligentniji i najjači, u svakom trenutku svog života proizvođač i proizvod. I sama je sloboda, sloboda svakog čovjeka, nikad prekinuti ishod velikog broja fizičkih, intelektualnih i moralnih uticaja od strane ostalih ljudi koji ga okružuju i okoline u kojoj je rođen i u kojoj je proveo cjeli svoj život. Željeti bijeg od ovih uticaja u ime neke... samodostatne i apsolutno egoističke slobode znači težiti prema ne-bivstvovanju. Odsutnost ovog uzajamnog uticaja ekvivalent je smrti. Zahtijevanjem slobode masa mi ne zahtijevamo odsutnost ovih prirodnih uticaja pojedinaca i grupa na život svakog čovjeka. Sve što želimo jest odsutnost vještački legitimisanih uticaja, odsutnost privilegija koje ti uticaji stvaraju.” Jasno da je ova vrsta retorike djelovala blisko pobunjenicima iz Šezdesetosme. Djelovala je i svježe: Bakunjinov duh je pušten iz lampe…

Za razliku od Prudona i kasnije Kropotkina koji su pokušavali da što vjernije i preciznije dočaraju kako bi trebalo da izgleda anarhija, idealno društvo, Bakunjin je tome poklonio manju pažnju, suštinski aktuelizujući i akcentujući kritički potencijal anarhizmna, odnosno jednu moguću radikalnu kritiku društva koja, nesumnjivo, najrazornije djeluje u svijetlu anarhističkih uvida.

Njega, takođe, mnogo više zanima mogućnost revoluciuonarne borbe, ciljevi, ali i neki problemi koje je lucidno uočio. Na takvim njegovim razmatranjima kasnije će se temeljiti brojne kritike komunističke koncepcije revolucije.

Kropotkin
Kropotkinfoto: Wikimedia Commons

Bakunjin se u odnosu na protivrječja ideala kome se stremi i puteva koji vode do ostvarenja, nalazi u poziciji koju možda ponajbolje oslikava moćna metafora jednog od najvećih pjesnika XX vijeka, aleksandrijskog Grka Konstantina Kavafija. U pjesmi “Itaka”, najveći novogrčki pjesnik, sugestivno ređajući sve one nevolje koje su Odiseja čekale na putu do Doma, efektno poentira da Itaka nije ostrvo, već je Itaka - put do Itake. (“Mudar kakvim si postao, shvatićeš već što Itake znače”). Bakunjin, upravo na tom tragu, ignoriše jalove rasprave o tome što je to idealno društvo, već se bavi izazovima puta do ideala, što će reći - revolucionarnom akcijom. I revolucionarnim moralom. Bakunjin efektno primjećuje da koncepti poput diktature proletarijata, hijararhizovana struktura revolucije i slično, ne čine ništa drugo već reprodukuju sve one buržoaske mehanizme koji su već jednom doveli do - gomilanja nepravde. Zašto bi bilo koji naredni put bilo drugačije, pita se Bakinjin. Ta kritika, prevashodno adresirana na marskiste i njihove koncepte borbe, koštaće ga članstva u I Internacionali, odakle je izbačen 1872. godine.

Bakunjin je filozof i vizionar koji je dva puta osuđen na smrt, a dvanaest godina je proveo u tamnicama tri carstva, bio je osuđen na doživotno progonstvo u Sibiru, odakle je 1861. uspio da pobjegne maršrutom dostojnom holivudskog filma - preko Japana i Amerike do Zapadne Evrope.

Njegov sukob sa Marksom koji je kulminirao Bakunjinovim izbacivnjem iz I Internacionale, predstavljao je sukob dva nepomirljivo suprotstavljena koncepta - državnog, hijerarhizovanog i autoritarnog socijalizma sa jedne i antiautoritarnih koncepata federalizma i oslobođenja sa druge strane. Tada je Marks, pred sudom Internacionale, pobijedio, međutim krah državnog socijalizma i pouzdana istorijska distanca neumoljivo su ovaj spor presudili u korist Bakunjina.

PRAVO SVOJINE

Bakunjin je u svojim stavovim radikalan, ali konsekventan. Njegovi uvidi ponekad udaraju u temelje zapadnog svijeta. Rani anarhisti su shvatali da je jedan od temeljnih problema koji generira društvene nepravde i izrabljivanje - svojina. Ali, pogledajte kako o tome piše Bakunjin i zamislite kakav je to utisak ostavljalo na njegove savremenike. “Jedina stvar koju država može i mora učiniti jest da postupno ograničava pravo na nasljedstvo, kako bi što prije doseglo potpuno ukinuće sebe samog. Mi tvrdimo da će ovo pravo nužno morati biti ukinuto jer, dokle god postoji pravo na nasljedstvo, postojaće i nasljeđivana ekonomska nejednakost - ne prirodna nejednakost pojedinaca, već vještačka nejednakost klasa - koja će nužno nastavljati nasljeđivanu nejednakost razvoja i inteligentnog kultivisanja te tako i dalje ostati izvor i odobravanje političke i društvene nejednakosti.”

POEMA O POBUNI

Iz današnje vizure, i u svijetlu svih onih novih izazova aktuelne stvarnosti, a nezamisliva akceleracija življenja učinila je naš, postindustrijski svijet nemjerljivo komplikovanijim od ranoindustrijskog svijeta druge polovine XIX vijeka, jer su neke od najvažnijih formi izrabljivanja postale mnogo suptilnije, “manje vidljive”, budući da medijska civilizacija svu svoju (ogromnu) moć stavlja u funkciju novog kapitalizma, uzbudljivo i intelektualno superiorno djeluje Bakunjinova apoteoza ljudske moći pobune.

Svoju “poemu o pobuni” Bakunjin “gradi” ovako: čovjekova priroda, kaže on, razlikuje se od životinjskog konteksta iz koga je ponikla, po dvije stvari. Čovjek ima moć da razmišlja i potrebu za pobunom. “Ove dvije sposobnosti, i njihovo kreatorsko sadejstvo tokom istorije, tvore stvaralački faktor, negirajući faktor u pozitivnom razvoju ljudske animalnosti, i stvarajući, pri tome, sve što je ljudsko u čovjeku”, piše Bakunjin. On pobunu posmatra kao najznačajniji dio ljudske prirode i ljudskog identiteta, jer, njoj, pobuni, odgovara najviša vrijednost - sloboda. Bakunjin je vjerovao, a to je teško osporiti, da je u srži svake pobune - glad za slobodom.

A nauka je ključni izraz one druge ljudske sposobnosti koja ga konstituiše - moći razmišljanja. Stoga je Bakunjin vjerovao da razvoj čovječanstva, tzv. napredak, nije ništa drugo do li beskrajna priča o humanizovnju svega - samog čovjeka, institucija koje stvara, ali i prirode koja ga okružuje i ograničava.

Uz instinkt pobune, koji Bakunjin detektuje kao ključni motiv i najvažniju snagu globalnog procesa oslobađanja, veliki mislilac govori i o instinktu težnje za moći, anticipirajući neke od značenjskih nijansi onoga što će tek u prevratničkoj Ničeovoj misli dobiti prave dimenzije i zasjati punim sjajem istinskog uvida.

KROPOTKIN, PJER ALEKSEJEVIČ, PRINC ANARHIJE

U Kropotkinovom djelu “sve je povezano sa svim, i bez znanja jednoga ne može se razumjeti drugo”.

Danas je gotovo nejasna širina naučnog rada Kropotkina. Prirodne nauke, geografija, sociologija, filozofija - sve je kod njega bilo u funkciji oslobađanja čovjeka. Spoznaja je najmoćniji vid oslobođenja. Apoteozi Naroda, koja je, bila sasvim u duhu vremena (pokret “Odlazak u narod”), Kropotkin dodaje apoteozu Prirode, i iz toga proističuću apoteozu Nauke, koja je neka vrsta jezika za razumijevanje prirode i čovjeka. Stoga, na tom tragu, njegov anarhizam ima svojevrsno antropološko utemeljenje. Kropotkin je čak vjerovao da etika proističe iz zakona prirode.

Kropotkinov koncept u teoriji naziva se anarho-komunizmom. Sam Kropotkin naglašava da je cilj anarhista ostvarenje - komunizma. “Ali”, Kropotkin odmah pojašnjava, “naš komunizam nije komunizam falanstera ili komunizam njemačkih teoretičara-etatista. To je komunizam anarhistički, komunizam bez vlasti, komunizam slobodnih ljudi. To je sinteza dva cilja, kojima čovječanstvo vječno teži - slobode ekonomske i slobode političke.” (“Zapisi jednog revolucionara”). Kako primjećuje dr Zoran Đinđić u predgovoru za upravo tu knjigu, on je želio da anarhizam oslobodi unitrašnjih protivrječnosti, da od njega stvori naučni sistem, koji bi bio praktično primjenljiv. Na koncu, Kropotkin je anarhistički projekat vezivao za dalji razvoj nauke i zamah industrije, i osnovnog pokretača težnje za oslobođenjem vidio je u moralu. No, tu ostaje i kopča sa ruskim narodnjaštvom - kao trag konteksta u kojem se sam mislilac formirao, ostala je njegova središna ideja o narodnim masama kao glavnom generatoru istorijskih procesa.

Kropotkin, zapravo, odbija Prudonove metode mirne, postepene i evolutivne, “dubinske” revolucije, ali, skeptičan je i prema Bakunjinom uvjerenju da je spontani pokret naroda taj koji razara stare socijalne okvire i strukture. Kropotkin smatra da je neophodna “svjesna akcija naroda”, koji mora biti naoružan “znanjem, nadom i moralnim principima”. Tu do izražaja dolazi uloga svjesne manjine, budući da ona, po Kroptkinu, mora dovesti narod do stanja koje on smatra optimalnim za “svjesnu akciju”. A put do toga je edukacija, nauka i potreba da se pomogne potlačenome, koja, jasno, slijedi iz moralnih uvjerenja i ljudske prirode bazirane na solidarnosti i potrebi uzajamnog pomaganja.

Da bi dokazao ovakvu tezu Kropotkin piše knjigu koju je nazvao “Dobrobit za sve - Poljoprivreda, industrija i zanatstvo” (1899). On u ovoj knjizi tvrdi da, čak i pri tada postojećem nivou proizvodnih snaga, obradivosti zemlje i rudnog bogatstva, kao i pri upotrebi tehnologije koja se nalazi na tadašnjem nivou, pa čak i na nivou predindustrijske revolucije, postoji sasvim “zadovoljavajuća materijalna osnova za realizaciju komunističkog anarhizma”.

UGOVOR NARODA I NAORUŽANIH LEGIJA

Političke ali i ekonomske pretpostavke presudno utiču na Kropotkinovu “rekonstrukciju” nastanka prava i klasne države. Kropotkin elaborira tezu da je pravo nastalo ugovorom između naroda i naoružanih legija. Taj ugovor nije bio dobrovoljni akt, narod je na njega, objašnjava Kropotkin, bio prinuđen fizički i ekonomski. Princip koji hoće objasniti Kropotkin, veoma je nalik onome što danas, u terminologiji podzemlja i kriminala, poznajemo kao “reket”. Vi niste u stvarnoj opasnosti, ali zaštitu morate da plaćete onome ko bi vas u suprotnom mogao dovesti u opasnost. Dakle, za vas je jedina opasnost onaj koji tvrdi da vas čuva od nevolja. Ova hipotetička situacija “rođenja prava” iz ugovora naroda i naoružanih legija za Kropotkina je idealna ilustracija dvostruke prirode prava: pravo počiva na elementima etosa, ali jednako i na instrumentima moći i prisile koji pripadaju vladajućoj manjini.

Kropotkinovi sudovi su, zahvaljujući prije svega širini njegovog obrazovanja, ali i potrebi da suptilno i nijansirano zahvati u biće istorije, lišeni bilo kakve isključivosti ili uklapanja činjenica u Prokrustovu postelju sopstvene teorije, a što nije rijedak slučaj, čak i među luicidnim misliocima.

On, tako, priznaje da je ideja pravne jednakosti odigrala pozitivnu ulogu u borbi protiv monarhije i feudalizma, ali, da, nakon Francuske revolucije, ideja pravne jedakosti funkcioniše kao partikularni klasni koncept. “U građanskom društvi svrha zakona je u zaštiti privatne svojine i održanju upravne vlasti, dakle, u potpomaganju održavanja sistema kasne eksploatacije”, piše Kropotkin.

Kao politički poziv, ali i krik osobođenja zvuče njegove riječi iz knjige “Anarhizam i moral”: “Borimo se protiv svih koji žele vlast... Našom borbom za puno oslobođenje pojedinca i društva mi otvaramo novo poglavlje kulturne istorije, poleta čovječanstva ka sve višem samousavršavanju. Dosta je bilo političke vlasti. Pustite prostora narodu, anarhiji.”

VRHUNAC HEROJSKE FAZE AHARHIZMA

U klasičnoj fazi anarhizma, u epohi konstituisanja anarhističkog učenja, Kropotkin je ona krajnja tačka, vrhunac nakon koga će uslijediti pad, zamor, doba ispraznih prepucavanja i polemika, a novi zamah tek će doći sa dvadesetovjakovnom političkom akceleracijom. Revolucije u Rusiji i Španiji, kao i emancipatorski pokreti u Latinskoj Americi, ali i studentska pobuna iz 1968. biće događaji koji će anarhizmu donijeti novi sjaj, i nove značajne teoretičare i djelatnike.

Nakon Kropotkina, nastavljači anarhističke misli sve do pobrojanih političkih i istorijskih izazova, uglavnom će ponavljati Kropotkinove i Bakunjinove koncepcije, bez znatnijeg doprinosa, i bez novih momenata u samoj teoriji.

Međutim, upravo ti novi izazovi pokazaće domete i značaj njihovih uvida. Zoran Đinđić piše “Nije slučano što je evropski studentski pokret, zasićen klasičnim shemama moći u Kropotkinu potražio vlastitog klasika”.

Kropotkin u starosti doživljava jednu grandizonu istorijsku epizodu - Oktobarsku revoluciju. Njegov stav prema Oktobru bio je, iz razumljivih razloga, ambivalentan. “Uprkos svih njenih grešaka (koje su meni, kao što znate, vrlo dobro poznate), Oktobarska revolucija donijela je ogroman napredak. Ona je pokazala da socijalna revolucija nije nemoguća, kao što se počelo vjerovati u Zapadnoj Evropi. Uprkos svih njenih nedostataka, ona predstavlja napredak u borbi za jednakost, koji neće biti uništen pokušajima da se oživi prošlost”, stoji u Kropotkinovom pismu Lenjinu.

POSLJEDNJA PREDSTAVA

Kropotkin se nekoliko puta susreo sa boljševičkim liderom Lenjinom, koji ga je izuzetno cijenio. Zbog toga je, iako je protestvovao, bio pošteđen progona anarhista koji su uslijedili nakon boljševičkog preuzimanja vlasti. Godine 1918. povukao se u selo Dmitrovo.

Kada je 1921. godine Kropotkin umro, Lenjin je naredio da se, na jedan dan, svi anarhisti puste iz zatvora. Tako da je Kropotkinova sahrana bila posljednja manifestacija anarhizma u SSSR-u. Posthumna i za Kropotkina i za ruski anarhizam. Ovaj bizarni podatak jasno govori dvije stvari - koliko je Lenjin cijenio Kropotkina, ali i koliko je anarhizam u SSSR-u već bio bezopasan i uništen. Tako da je vođa mogao sebi dozvoliti jednu ovakvu, dobrostivu predstavu… Postoje i fotografije sa Kropotkinpove sahrane. Gomila svijeta, crne i crvene anarhističke zastave, parole. Nakon sahrane, svi su vraćeni u pouzdane sovjetske zatvore.

Kropotkin, najmlađi od “otaca anarhizma” najsistematičnije je sagradio svoje anarhističko učenje. Njegova etika, ali i socijalna kritika i do danas su inspirativne i ubjedljive tekovine vremena koje je obilježilo spektakularno intelektualno vrenje XIX vijeka. Plemić po rođenju, nije vjerovao da se rođenjem zadobija bilo što izuzev ljudske autentičnosti koju valja izgraditi. Ipak, i u njegovoj misli postoji otmjenost koja se ne može naučiti.

Preporučujemo za Vas