reprizno igranje na istom mjestu

Pozorište stalno kasni za životom

Glumac Duško Radović priča za “Vijesti” o ulogama, pozorištu, karijeri...

1610 pregleda 0 komentar(a)
Duško Radović i Elizabeta Đorđevska, Foto: Danilo Dado Pavlović
Duško Radović i Elizabeta Đorđevska, Foto: Danilo Dado Pavlović

Nakon premijere u ponedjeljak veče na Ljetnjoj pozornici Doma kulture u Baru, predstava “Palastura” po tekstu i režiji Obrada Nenezića imaće i večeras reprizno igranje na istom mjestu. Ova savremena porodična komedija prati tok tri bračna para u “raljama života” i politike, a glavna muška uloga povjerena je Dušku Radoviću.

Radović je profesionalnu karijeru započeo u pozorištu “Duško Radović” u Beogradu, a potom u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, dok je danas prvak ansambla Pozorišta na Terazijama. Ostvario se kroz mnoge značajne uloge uglavnom na “daskama koje život znače”, ali ga publika pamti i kroz likove iz projekata “Srećni ljudi”, “Tajna porodičnog blaga”, “Crni Gruja”, “Čitulja za Eskobara”, “Pet”, “Južni vetar” i mnoge druge...

Pored Radovića u pomenutoj predstavi igraju i Elizabeti Đorevska, Jelena Popović, Andrijana Simović, Jovan Dabović, Filip Đuretić i Dragiša Simović, a šta ga je privuklo da prihvati ulogu u Nenezićevoj predstavi, Radović u razgovoru za “Vijesti” kaže: ”Obrad me je gledao ovdje prije dvije godine u predstavi ‘Balkanska carica’. To mi je bila prva saradnja s barskim Kulturnim centrom i njemu se to dopalo, pa je želio da sarađujemo, a meni se dopala uloga koju mi je namijenio. Tekst koji je on napisao je vrlo zanimljiv, inspirativan, zanimljive su i situacije, odnosi, radnja”, kaže na početku razgovora Radović.

Predstava nosi naziv po rijetkoj školjki iz Jadranskog mora koja je gotovo istrijebljena, a priča aktuelna, politička drama koja se bavi fenomenom vlasti i “moralom poroka”.

”Na našim prostorima pozorište stalno kasni za životom, ne može nikako da ga stigne. Život je mnogo brži i uvijek nas iznenadi kombinacijama koje su u stanju da naprave i čudima kojima se političari služe. Ima ovdje svega, zato je ova priča vrlo aktuelna, baš asocira na današnje vrijeme”, ističe Radović.

Pozorište treba da bude kritika društva, no teško da ovaj medij može da promijeni svijet onim malobrojnim koji još uvijek vole ovaj vid umjetnosti.

”Pozorište nema moć da promijeni svijet, to je možda nečija iluzija bila. Pozorište služi da čovjek jasnije vidi situacije koje je prošao, trenutno ih prolazi ili ga očekuju. Pozorište iskristališe, sublimira i jasnije prikaže realnost i stvarnost, malo potcrta, malo pojača, a ako je komedija u pitanju, onda još i više”, objašnjava glumac koji već neko vrijeme ima status prvaka pozorišta na Terazijama. O tome šta je taj status značio nekad kad ga je dobio, Radović objašnjava: ”Znači da je priznato ono što ste radili, da je vrednovano i da je cijenjeno na neki pravi način. Svakako da vam prija što je neko prepoznao da je to što ste radili kvalitetno i da je vrijedjelo”.

Radović je poput mnogih glumaca svoju karijeru usmjerio ka pozorištu, no kaže da to nije bio njegov izbor, već su se tako “kockice posložile”.

”Jednostavno se tako to namjestilo. Evo sad posljednje dvije godine više snimam nego tokom čitave svoje karijere. Jednostavno nema pravila. Nekome se sve, i pozorište, i film i televizija otvori odmah, a nekome samo jedno”, kaže Radović.

Posljednjih godina dosta se projekata snima, no prostor se nađe uglavnom za jedne iste glumce. Radović se osvrnuo i na ovaj fenomen: ”To se dešava jer se režiseri vezuju za jedne iste glumce zato što su inertni. Imam skoro 60 godina, iskustva dosta, a ima ljudi koji se iznenade kad me vide na snimanju i kažu mi kako je to što sam odradio dobro. Zato ih uvijek pitam gdje su oni bili i jesu li posjećivali pozorište. Oni su u nekom svom svijetu, vjerovatno očekuju da im se glumci sami nameću, nije mi to jasno”, priznaje Radović, koji iako ne posjećuje kastinge, objašnjava zašto su isti dobri za glumce: ”Nisam išao na kastinge, ulgavnom me pozovu za neku ulogu. Kastinzi imaju smisla jer na njima reditelj hoće da vidi, koliko glumac kojeg poznaje, može da se prilagodi određenom liku, kako nosi tu priču, i kako se s ostalim likovima uklapa. Za te stvari kastinzi imaju smisla”, objašnjava Radović. No, njegove kolege često se žale da su upravo kastinzi zatvorenog tipa i da je na njima teško doći do uloge. Čak ni za ulogu koju igra u seriji “Aviondžije”, Duško nije išao na kasting.

”Za ovu seriju su me zvali i rekli da sam bio njihov prvi izbor i da im je drago što sam prihvatio ulogu. U pitanju je serija ‘Aviondžije’ koja se trenutno snima, a biće emitovana od jeseni. Vrlo je zanimljiva, sitkom je u pitanju, poslije svih ovih krimi-serija koje se snimaju posljednjih godina. Ali dobro, takvo je vrijeme, veliku gledanost imaju takvi projekti”, otkriva Radović koji u “Avionždijama” ima jednu od glavnih uloga.

”U tom projektu igram direktora avio kompanije, koji situaciju dovodi u red. Duhovito je pisano i veoma zanimljivo”, dodaje on.

Iako se i pored hiperprodukcije televizijskih projekata glumci srednje dobi rijetko uključuju u projekte i dobijaju glavne uloge, Radović smatra da dobar glumac koji drži do sebe ima prostora da ulogu odbije.

”Svakakvih tekstova ima, svašta sebi ljudi dozvoljavaju da proglase za nešto kvalitetno. Ne može baš sebi čovjek da dozvoli da igra u tako nečemu”, tvrdi Radović.

Nije samo hiperprodukcija televizijskog programa, već i glumaca, no sve je veći broj i naturščika kojima se kroz neke projekte daje šansa.

”Ima naturščika koji zaista imaju neku osobenost svoju i koji doprinose projektu na kome su angažovani. Rijetko bi koji profesionalni glumac odigrao ono što je njemu priroda dala. Film i televizija su potpuno drugačije od pozorišta. U pozorištu takav čovjek ne može da prođe, jednostavno drugi je sklop rada, mišljenja, dolaska do uloge. Snimanje je ponavljanje, pa će jedan od 30 uglova biti dobar reditelju i to je to”, kaže Radović.

Tokom karijere imao je veliki broj uloga, posebno u pozorištu, no ne krije da mu je žao što nije imao više prilika da igra likove iz Šekspirovih drama.

”Žao mi je što sam radio samo dvije predstave po Šekspirovom tekstu. Mislim da sam u tome mogao da budem baš dobar, ali splet okolnosti je bio takav. Kasnije mi je bilo prijatno u Pozorištu na Terazijama i bilo mi je žao da odlazim odatle. Kad sam shvatio da je prošlo dosta vremena, rekoh sebi gdje sad da idem, i ostao sam tu”, priča Radović.

Osvrnuo se i na trend snimanja krimi-serija, a u nekim od njih se i on pojavljuje.

”Mlađa publika to voli da gleda, a oni čine gro gledališta, zato je sve podređeno njima. Oni to hoće da gledaju zato takvi projekti imaju prođu i, ako radite takve projekte, garantovan vam je uspjeh”, napominje Radović koji ne smatra da se starija publika gubi zbog toga.

”Ovo je vrijeme serije, pa oni na nekom drugom programu imaju neke druge serije. Svaka roba nađe svoga kupca”, smatra Radović.

No, i pored ekspanzije krimi serija, one okarakterisane kao “porodične”, ipak još uvijek imaju najveću gledanost.

”To je idenje linijom manjeg otpora, na nešto sigurno. To je ono što vam kažem, radi se ubrzano. Nekad je rađeno mnogo drugačije, snimala se jedna, dvije serije godišnje. Sad se sve snimi za dvadesetak dana. Imamo i serija gdje se epizoda snimi za dan”, zaključuje Radović.

Serije pojele film i pozorište

Iako su neki glumci u mnogim projektima pokazali svoj talenat, nekad se desi da u određenim projektima ipak budu neuvjerljivi. To je, smatra sagovornik “Vijesti”, najviše do režisera.

”Ima sada svega, hiperprodukcija je velika i stvarno se radi ubrzano. Ne vodi se mnogo računa i svaki je dubl što se kaže ‘kupljen’, samo se ide dalje. Šta je tu sve moglo da se uradi i iskoristi iz tog teksta, više nije važno, prosto se nema vremena, ide se dalje, ali to prolazi kod publike. A toga nije bilo nekad. To je drugi način. Ovo je vrijeme serija, maltene ni film više ne postoji. Serije su ga pojele. Mnogo vrhunskih glumaca igra, vrhunski pisci pišu scenarija, tako da sad i film ima uži krug gledalaca, kao što je i pozorište. Sad i pozorište ima sve manje gledalaca. Ovo su neka nova vremena, mlađe generacije su generacije interneta, oni imaju te neke svoje storije, youtube, čuda. Šta da radimo. Kad sam počinjao da se bavim ovim poslom, opera je bila u tom položaju u kojem je sada pozorište i film. Danas je ona baš za uski krug ljudi”, prisjeća se Radović.

Nije lako ženi da izađe s priznanjem da je zlostavljana

Od početka godine, glumačka profesija došla je u žižu javnosti i to zbog glumica koje su javno progovorile o silovanjima starijih kolega, učitelja glume... Radović smatra da je oduvijek bilo toga, samo da se manje o ovakvim slučajevima pričalo.

”S te ženske strane treba mnogo snage da se izađe s tim priznanjem. Veliki je to žig, stres, užas. Ali opet svega ima i nezahvalno je to komentarisati. Ali, od nastanka svijeta se u tim odnosima ništa nije promijenilo. To je nešto animalno u čovjeku, mislim da se tu nije mnogo uzdigao. Religija je uglavnom tome i služila da se to drži pod kontrolom onim pričama šta je grijeh, šta se ne smije, šta je nedopustivo, počev od incesta. Pitanje je koliko je čovjek u stanju da to uguši, jer dolaskom interneta i društvenih mreža posebno je izražena pedofilija. I odjednom to je svugdje prisutno, da se čovjek zapanji”, kaže Radović.

Ima naturščika koji zaista imaju neku osobenost svoju i koji doprinose projektu na kome su angažovani. Rijetko bi koji profesionalni glumac odigrao ono što je njemu priroda dala.

Preporučujemo za Vas