"naše vrijeme na neki način ofucalo taj smijeh kroz onu čistu jeftinoću"

Medijski prostor je vrsta sofisticiranog Golog otoka

Dramski program 35. izdanja festivala Grad teatar zatvorila je predstava “Balkanski špijun”

1210 pregleda 0 komentar(a)
Ovacije i aplauzi za ansambl predstave, Foto: Slaven Vilus - Grad teatar
Ovacije i aplauzi za ansambl predstave, Foto: Slaven Vilus - Grad teatar

Predstava “Balkanski špijun”, u produkciji Narodnog pozorišta u Beogradu, nastala po tekstu Dušana Kovačevića, a u režiji Tatjane Mandić-Rigonat, zatvorila je ovog vikenda dramski program 35. festivala Grad teatar.

Publika na sceni između crkava je u subotu (predstava je najavljena i za sinoć), na kraju dvoipočasovnog komada stojećim ovacijama i gromoglasnim aplauzom nagradila glumce koji su svojim maestralnim igranjem oduševili i nasmijali budvansku publiku. Glumci su potvrdili da je reakcija publike nakon izvedbe uvijek ispraćena ovacijama, a rediteljka Tatjana Mandić-Rigonat je kazala da je smijeh veliki kvalitet čovjeka, njegovog uma i senzibiliteta.

”Možemo da se smijemo onome što prepoznajemo kao nekakvo izopačenje, problem i da se na trenutak osjećamo kao pobjednici u odnosu na to kroz sam čin spoznaje. Da se narugamo i sebi i problemu, ali kao potpuno svjesna bića. Naravno da postoje različiti kvaliteti smiješnog i humora, ali od kad postoje drama i pozorište, komedija je bila žanr koji nije inferioran u odnosu na tragediju, naprotiv. Znamo da su na velikim takmičenjima još u antičkoj Grčkoj komediografi bili podjedanko cijenjeni, kao i tragični pisci. Tek je naše vrijeme na neki način ofucalo taj smijeh kroz onu čistu jeftinoću. Međutim, smijeh u sebi sadrži filozofiju, sublimaciju, spoznaju i rekla bih u ovom trenutku, jedan veliki stepen ljekovitosti. Mislim da kroz ovakve tekstove kao što pišu Dušan Kovačević ili Branislav Nušić mi otkrivamo mentalitetske stvari, ono što je vječno u čovjeku, ali i ono što je u datom trenutku aktuelno”, rekla je ona i istakla da je “Balkanski špijun” svjetska, a ne samo lokalna priča.

”Umberto Eko kada je pisao svoje eseje, on je napisao i nešto o toj društvenoj paranoji sa zaključkom da je društveni paranoik mnogo opasniji od čovjeka koji pati od paranoje zato što se društvena paranoja prenosi kao zaraza i okupira veliki broj ljudi, te da se na taj način mogu objasniti mnoge pojave u današnjem svijetu. To je kad nas uhvati ludilo nacije ili religiozno ludilo ili bilo koja druga vrsta osjećaja ugroženosti jer to što osjećamo kao neprijateljsko je ona ružna slika nas samih. Kako govorimo o neprijatelju, mi zapravo govorimo o sebi, a ovo je vrijeme kada se na planetarnom nivou svakodnevno proizvode neprijatelji i to je jedna tehnologija koja je veoma opasna i iz koje proističu ratovi”, podsjeća rediteljka.

Ona je dodala i da je u ovom komadu nije konkretno zanimala priča o Iliji Čvoroviću - čovjeku koji je bio na Golom otoku, jer misli “da mi danas živimo u medijskoj sferi i da je medijski prostor zapravo nova vrsta sofisticiranog Golog otoka”.

”Druge su metode, ali građanska smrt je izvjesna kad mediji nekog čovjeka prozovu i načine. To danas može biti jedan čovjek, može biti monah, sjutradan političar, književnik, umjetnik. Po potrebi dnevne politike mijenjaju se i profili neprijatelja. U ovoj predstavi me zanimalo da vidimo kako to ludilo ulazi u jednu čistu dušu kao što je, recimo, Danica Čvorović. Ovdje su likovi u odnosu na originalnu dramu doživjeli određene dramaturške intervencije, kao što je i tekst pretrpio jednu trećinu prilagođenja današnjem vremenu”, kazala je Mandić Rigonat.

Kovačević je nakon generalne probe predstave kazao: “Ja ne znam gdje ja završavam, a gdje vi počinjete”, što je veliki kompliment, smatra rediteljka.

”Veoma mi je bilo stalo da Ilija Čvorović ne bude nacionalista, da ne bude partijski čovjek već čovjek koji se identifikuje sa sudbinom svoje zemlje. Tamo gdje je u tekstu stajao ‘Staljin, ja sam njega volio’ - tu je promijenjeno u ‘Ja sam volio Jugoslaviju’. To je neko ko je istinski volio Jugoslaviju, a sada voli ono što je od nje ostalo u srpskom entitetu, dakle voli Srbiju. To je čovjek koji nema svoju stranku, koji ima stranku ugroženih. To nije prljava, nepoštena, profiterska duša već neko ko s punim povjerenjem upija sve to što dolazi od medija. U našoj predstavi ništa nije izmišljeno, sve što govori glumica Vanja Milačić kao medijska persona uzeto je iz tabloida i raznih medija, a to je suma ludila koja nije pitanje samo ovog trenutka već ja to mogu i da zamislim za deset godina da bude aktuelno. To su te vječne matrice proizvodnje ludila, nesigurnosti i nestabilnosti, kao i proizvodnja neprijatelja što za ishod ima smrt jednog čovjeka, uništen život podstanara i cijele ove porodice”, izjavila je Mandić-Rigonat.

Svojim fantastičnim igranjem, pozdravljenim grandioznim aplauzom i ovacijama, glumac Ljubomir Bandović iznio je lik Ilije Čvorovića.

”Kad ste na sceni kao da ste u crkvi, ovo je mnogo starije i značajnije od vas. Vi ste samo šraf u svemu ovome i ako vi sebi date za pravo da komentarišete ovo ili ono, ne radi se o vama već se radi o cjelini. Jedan dobar reditelj po imenu Egon Savin je, osim mnogih fantastičnih rečenica, jednom izjavio: ‘Vi glumci stalno mislite da ste vi zvijezde predstave, predstava je zvijezda predstave. Rijetko ko od vas igra predstave, vi igrate uloge.’ Sreća što imamo ovakvu ekipu, pa svi znamo da igramo predstavu”, istakao je Bandović.

Ulogu Đure Čvorovića, koji je u ovoj predstavi žena, odnosno sestra bliznakinja Ilije Čvorovića, tumači glumica Dušanka Stojanović-Glid.

”To je jedna ekscentrična postavka u smislu da nije nikakav štos ni travestija, ja igram ženu. U tom smislu je zanimljivo što jednu socijalnu paranoju potkrepljuje neko ko je psihopata. Tako da su nam podijeljene psihološke osobine. Bilo je u svakom slučaju atratkivno to što sam igrala”, kazala je ona.

Reakcije na ovu predstavu su uvijek iste, a glumici Neli Mihailović je drago što su takve i u Budvi jer poznaje strogu budvansku publiku.

”Publika u Budvi je razmažena, naviknuta na pozorište već godinama. Volim takvu publiku posebno kada na kraju ovako ustanu svi, stvarno prija. Bili smo u čitavom regionu, u Beogradu se igra do četiri puta mjesečno i uvijek su ovacije, uvijek ljudi ustaju. Sami ste vidjeli predstavu, imamo pravo na tu nagradu na kraju”, zaključila je Mihailović.

Dodjelom “Ljubišine” nagrade okončan i književni program

Svečanom ceremonijom uručenja nagrade “Stefan Mitrov Ljubiša”, koju festival Grad teatar dodjeljuje za oblast književnog stvaralaštva, 20. avgusta je na Trgu pjesnika završen i književni program budvanskog festivala. Jednoglasnom odlukom žirija, 25. laureat bijenalne nagrade je romansijer, pripovjedač, esejista i prevodilac Radoslav Petković.

Petković nije mogao biti na Trgu pjesnika, pa je direktorica JU Grad teatar Milena Lubarda-Marojević “Ljubišinu” nagradu uručila Mihajlu Pantiću, koji će mu je predati po povratku u Srbiju. Petković se prisutnima obratio putem video snimka i kazao da je s velikom radošću i iznenađenjem primio vijest da mu je dodijeljena ova nagrada koju je prije njega dobio niz izuzetno značajnih pisaca.

”Nagrada ‘Stefan Mitrov Ljubiša’ je došla u trenutku kada se moja lična klinička slika poklapa s kliničkom slikom svijeta. Opšta nesigurnost koju je izazvla epidemija proizvodi smanjeno povjerenje u institucije i u način na koji se na tu pošast reaguje, ali istovremeno u sopstveno zdravlje, tako da vas ovakva nagrada i više iznenadi nego što vas obraduje, mada vas nesumnjivo obraduje. Posebno sam zahvalan eminentnom žiriju na laskavim pohvalama koje sam dobio, koje ne samo što su mi obaveza da istrajem i dalje u svom stvaralaštvu, već i da se još jednom vratim da pomno iščitam djela Stefana Mitrova Ljubiše čije ime nosi ova nagrada, a koji nije jednostavan hroničar prošlosti niti projektant budućnosti, već pisac koji nam opisuje duboke istorijske protivrječnosti kakve uvijek odrede malu i časnu zemlju nad kojom se neprestano nadvijao imperijalistički mordor”, kazao je, između ostalog Petković.