Poznatog srpskog pozorišnog, filmskog i televizijskog glumca, Ljubomira Bandovića, prepoznatljivog po ulogama u predstavama “Klaustrofobična komedija” i “Pazarni dan”, filmovima “Neprijatelj” i “Hotel Beograd”, serijama “Ono kao ljubav”, “Vojna akademija”, “Južni vetar” i drugima ovog ljeta publika je mogla da vidi na festivalu Grad teatar u Budvi u ulozi Ilije Čvorovića, u predstavi “Balkanski špijun”, režiji Tatjane Mandić.
Publika na sceni između crkava je na kraju dvoipočasovnog komada stojećim ovacijama i gromoglasnim aplauzom nagradila glumce koji su svojim maestralnim igranjem oduševili i nasmijali budvansku publiku. Najveće ovacije dobio je upravo Ljubomir Bandović.
Veoma često likovi koje tumačite nose neke karakteristike koje su bitne za društvo, kroz koje se progovara o nekim važnim osobinama i okolnostima, a to je slučaj i sa likom Ilije Čvorovića u predstavi “Balkanski špijun”. Do koje mjere mislite da pozorište ima uticaj na percepciju ljudi, na njihov svjetonazor nakon odgledane predstave?
Mislim da pozorište generalno ima i ljekovit i edukativan značaj za gledaoca. To je jedina umjetnost gdje se u toku samog stvaranja konzument i umjetnik sreću na istom mjestu. Čujemo gotovu kompoziciju, vidimo gotovu sliku, ali rađanje jednog lika možemo vidjeti samo u pozorištu.
Kada je “Balkanski špijun” pisan, tada se publika privolijevala na pozorište i učila pozorištu i imamo tu jednu generaciju koja je na to navikla. Sad imamo novi problem, imamo djecu koja su zagledana u svoje telefone i tablete, mora se naći sadržaj i neka vrsta istine koja će ih privući u pozorište.
Ja se sjećam da je nama naš profesor Vlada Jevtović, kada smo napravili studentski “San ljetnje noći” i kada smo na nekim mjestima gdje smo ga igrali doživljavali ovacije koje su svojstvene stadionima, mi smo ga pitali “Šta je ovo profesore, hoće li ovo uvijek biti ovako?”. On nam je rekao da je vrhunac pozorišne umjetnosti, kada osjetite tu energiju publike koja “jede sve što vi poslužite, u pola replike se okrenete i pružite nekome ruku, on će kao omađijan sa punim povjerenjem i bez preispitivanja htjeti da se popne na scenu”. Samim tim vjerujem da scena mora biti čitljiva, udobna, da je poziv svima i onda pravo pozorište dobija suštinu.
Kada se publika navikne na taj neki temelj koji je naracija, pričanje priče, poistovjećivanje sa likovima, empatija, simpatija i tako dalje… onda možemo preći na nove nivoe, avangardnog, nove jezike i načine.
Ja sam bio klinac rođen u Beranama, odrastao u Vranju na jugu Srbije. To avangardno pozorište mi nikad nije bilo jasno. I onda sam ovdje na Gradu teatru gledao “Magbeta”, Sonje Vukićević i zaljubio se u taj novi nivo. Tako da mislim da je pozorište višeslojno, potrebno i korisno.
Svjedočimo velikoj posjećenosti publike pozorišnim predstavama ovdje u Budvi. Da li se publika uželjela pozorišta u vrijeme pandemije, da li je tako svuda?
Jeste. Znate onu maniju kada je sve krenulo pa su ljudi kupovali toalet papire. Isto ima ona priča kada je krenulo bombardovanje u Beogradu pa je neka majka iznijela pred neku porodicu neke viršle za večeru i rekla “ajde djeco, najedite se sad, ko zna kad ćemo”. Postoji to nešto apokaliptično u nama koje nas tjera da sad, odmah i sve… i to alavo.
Ovo je sad ovdje ekskluziva, ljudi su na odmoru i zašto ne bi pošli malo u pozorište, svi su željni toga. Ja tvrdim da sedamdeset odsto njih koji sada hrle u pozorište, nikad u životu nisu bili. “I ako me strefi korona i pođem putem ovih zvona crkava u Starom gradu, neću reći da nisam nikada bio u pozorištu nego hoću da imam i to neko iskustvo”. Šta god da je, sve je legitimno i opravdano.
Zašto je umjetnost važna? Zašto je važno odlaziti u pozorište?
Šta mislite zašto su u pećinama ljudi crtali baš lov? Zato što kad se vrate iz lova djeca ih pitaju kako su oni to lovili. Dakle, umjetnost je postala iz neke potrebe za prenosom doživljaja. Jedno je da vi imate utisak kad odete sa predstave, ali drugo je da imate doživljaj. E, po to ljudi hrle. Danas je masa stvari koja vam zaokuplja pažnju, ali rijetko koja stvar ima sadržaj dok pozorište de fakto ima sadržaj. Mirno more nikada nije napravilo dobrog mornara, ovo vrijeme sad je baš neki lakmus papir da se vidi gdje smo mi i šta nam treba.
Čitao sam prije nekoliko godina istraživanje ovih dokonih naučnika iz Masačusetsa i pišu o gojaznosti koja je krenula na zapadu, a koja je svojstvena kraju 20. i 21. vijeka. Mozak prepoznaje glad na osnovnom nivou, a razrađeni mozak ima i drugi nivo, a to je za čim je glad. Neobrazovan čovjek će kad osjeti prvi impuls da okrene “McDonalds”, a ovaj drugi će da se zapita treba li mu društvo, treba li mu koncert, izložba… zapitaće se za čim je gladan. Vrijeme je da sad pričamo ove priče i da se sad iskristališe ta vrsta potrebe.
Publika festivala Grad teatar vas prati odavno, praktično od samih početaka. Kakav je Vaš odnos prema ovom festivalu?
Ja sam ovdje prvi put bio 1997. godine, takođe sa Narodnim pozorištem. Igrali smo “San ljetnje noći”, ali smo ga tada igrali na Citadeli. To je moja prva asocijacija na Grad teatar. Druga asocijacija je ovo čega sada nema, a to je muzika tokom izvođenja predstave.
Hvala Mileni (Lubarda Marojević) i cijelom “stručnom štabu” što bi rekli, zato što su uspjeli da se dogovore ovdje sa ugostiteljima jer meni to nikad nije bilo jasno. Zove se Grad teatar. Za to vrijeme trajanja festivala čitav grad treba da bude u službi toga. Održao je kvalitet i nivo, domaćini su odlični, smještaj je odličan. Nisam siguran da ovaj prostor između crkava trpi svaki kontekst.
Predstava “Balkanski špijun”, na primjer, to može jer je intimno, porodično i klasičnog tipa, ali smo prije dvije godine radili “Selestinu” u kojoj postoji scena silovanja flašom šampanjca. Ne mogu da kažem da sam staromodan, ali baš nije za scenu između crkava. Hoću da kažem da bi trebalo porazmisliti možda o još par alternativnih prostora gdje bi mogle da se izvode neke manje forme. Kao u pozorištu, mala i velika scena. U svakom slučaju, nek živi Grad teatar, ima svoj smisao i super je.
Nakon izvođenja “Balkanskog špijuna” ste otkrili da je Egon Savin rekao kako nisu glumci zvijezde predstave već da je predstava zvijezda predstave. Međutim, najveće ovacije i aplauze ste dobili upravo Vi.
To je dramaturgija. Postao sam vremenom blizak sa Duškom (Dušan Kovačević) i mogao sam da budem potpuno otvoren sa njim pa sam mu rekao “Kako si flim snimio, ti si ovo mogao da staviš u kancelariju, nemaš odnos oca i ćerke što je nemoguće jer je ćerka jedinica sigurno mezimica”. Pa se nama ovdje u probi pojavilo “Zrnce, zaposlila si se”, tata zove ćerku zrnce. U tom smislu, Danica postane u jednom momentu balkanski špijun kada izbaci ćerku iz kuće, ona postaje ono što Ilija zastupa.
Ja sam kod rediteljke Tanje (Tatjana Mandić Rigonat) insistirao, i svi smo se složili sa tim, da ovo mora da bude ansambl predstava. To što je dramaturgija takva da je Ilija tu tragičan lik koji na kraju i život izgubi zbog svega toga, to je jednostavno dramaturgija predstave. A to što sam ja glasniji od većine glumaca jer sam malo nagluv na lijevo uvo ili sam od jedanaeste godine glumac, to je opet nova komponenta. Ali, mislim da je u ovoj predstavi upravo predstava zvijezda predstave.
Način i atmosfera među glumcima na sceni u ovoj predstavi, povremene improvizacije u igri, duhovitost, podsjećaju na čuvene predstave sa Zoranom Radmilovićem i tom generacijom velikih glumaca. Kako se stvara takav ambijent, šta je potrebno da bi se napravile takve predstave?
Potreban je čovjek koji je učio od njih. Mi smo živjeli u zemlji u kojoj Mića Tomić nije došao na red da odigra glavnu ulogu, Felba takođe, masa nekih ljudi od kojih kradeš zanat su proveli pasirajući nekim drugim ljudima, koji su opet zaslužili to svoje mjesto. Činjenica da na Balkanu i dan danas iz tih umjetničkih škola izlaze fantastični glumci mi možemo da zahvalimo toj nekoj prvoj generaciji koja je razbila četvrti zid i taj neki pozorišni i flimski ton kojim se mora glumiti, već je sve nekako krenulo na prirodno.
Ja imam tu sreću ili stigmu da neko kaže kako podsjećam na Paju, Batu, Zorana, a to jako imponuje. A mene koji sam rođen u Andrijevici pored Berana to obavezuje. Ja ne smijem nikad da iznevjerim to što publika ima povjerenje u mene.
Vaš profesionalni angažman vezan je za čitav prostor bivše Jugoslavije. Znamo i da često, kao i sada, ističete da vodite porijeklo iz Crne Gore. Koje je Vaše omiljeno mjesto na potezu od Vardara do Triglava?
Zimus sam bio u Vodicama u Šibeniku, igrao Dalmatinca prvi put u životu i to se sve poklopilo. Sluhista sam generalno, a za dijalekte je sluh presudan. Posebno kada imate s kim i dobro slušate partnera to se sve lijepi na vas. Što se tiče omiljenog mjesta, Trebinje, to je najljepši grad na svijetu. Nisam baš svuda bio, a nije ni da nisam. Trebinja nema “na svijet”, što bi se reklo. Još ako probiju taj tunel, ti si mokar s plaže kući, to je deset minuta. Divni su ljudi, tamo nikad ne pitate ljude šta su rekli jer se govori malo glasnije i to mi jako prija.
Ilija Čvorović je u originalnom Kovačevićevom tekstu čovjek koji je proizvod jednog vremena i društva, neko koga gledamo sa strane i čudimo se, skoro karikatura. I u ovom čitanju, vi ga igrate tako. Međutim, Ilija Čvorović je i svi mi, on je neko sa kim se svako u publici može na kraju poistovjetiti.
Možemo. Jedna najbanalnija digresija u kojoj mi živimo. Naš čovjek će morati da ima telefon od 700 eura i firmiranu majicu, ali će doma da jede parizer. U tom smislu mi smo karikature svega jer nam je do statusa, do utiska koji ostavljamo, a nije nam do suštine. Meni je moj otac jednom rekao da me mnogo voli jer kod mene ili ima hljeba i pršute ili samo hljeba, parizera nema. Znate, nama mentalitetski pripada da smo suštinski ljudi, a nekako smo vremenom izgubili tu suštinu i prodali se malo za “Nike”, “Coca Colu”, neku fabriku.
Na koje vrijeme mislite tačno s obzirom na to da je tekst napisan prije skoro 40 godina?
Sjećate se kada na kraju filma ovaj kaže “Gdje vam je nitroglicerin?” pa Bata kaže “Nemam, nema ga u apotekama”. Toga nema u tekstu, film je snimljen 1984. godine. Znači, mi smo stalno namučeni ljudi. Ovdje ko god je prolazio klepio nas je po ušima. Nikako da se osvijestimo i kažemo “Dobar dan, dobro došli, prođite, ovo vam je putarina”. To je do vaspitanja.
Moj rođeni brat je profesor u školi, prosvjetni radnik i on kaže da ono kako smo mi nekad doživljavali školu je potpuno drugačije u odnosu na to kako se danas doživljava. Mi smo učenje čak i pod imperativ stavljali, a danas je nekako sve to proizvoljno, imate većinu porodica koje možda kažu djeci šta će im diplome, da pošteno ne prolazi, da gledaju svoje ili kad vide da neko leži na zemlji da puste.
Nekako nas vrijeme tjera da se odrođavamo jedni od drugih i da se otuđujemo. A pozorište je realno umjetnost, mada i sport i sve te kategorije koje okupljaju ljude, mogu sve to da isprave.
Šta se desilo sa empatijom? Imamo li je ili smo je izgubili?
To je odgovor koji možda ne želite da čujete. Još nismo dotakli dno. Makanjica je makanjica i ti kad vidiš makanju poziva te Bog, duša tvoja, svijest i savijest da nešto učiniš. Još nismo mi makanje. Treba nam sve uzeti, treba nam struju i internet uzeti i dovesti nas do onog pećinskog čovjeka koji mora da ljušti jedno pola sata da bi zadimilo, e onda ćemo postati ljudi. Mnogo mi živimo u komforu i tu dolazimo do Dostojevskog.
Istorija čovječanstva su ciklični krugovi koji samo moraju da imaju novi oblik. Ako su nekad bili od bakra, sad moraju biti od pruća da bi onda bili od čelika. Sve se ponavlja i tako je ustrojeno. Što kaže moja baba iz Andrijevice: “Vi mladi se stalno pitate šta ja očekujem od života, a nije sine no je pitanje šta život očekuje od mene”.
Prvo što vam se desi kad se rodite je plač, prva stvar koju upoznaš kad dođeš na ovaj svijet je bol. Život je izbjegavanje i podnošenje bola. Konstanta je samoća, život je traženje pravog društva. Konstanta je glad, život je traženje prave hrane. Konstanta je umor, život je zasluživanje sna. Ja to tako postavljam sebi, svakog dana se čovjek podsjeća na to i mora o tome da se misli.
Priželjkujete li neko ulogu? Na čemu trenutno radite?
Spremam seriju koju je pisao kolega Igor Đorđević, zove se “Bunar” i ne smijem ništa više o tome da vam pričam. Možda bi trebalo da radim jedan film sa Majom Miloš, to je moderna verzija “Pepeljuge”. Imam opet poziv iz Hrvatske za neki film i seriju. Što se pozorišta tiče, nemam pozive jer su se ljudi malo odvikli, a ja imam puno naslova pa i kad se pomenem vjerovatno kažu kako treba igrati novu predstavu, a on nema vremena. Tako da neka me, imam puno posla što se toga tiče. Imam nešto svoje, piskaram ja već godinama jer se vremenom rodi potreba za autorstvom.
Toliko si dugo izvođač i jednom sam otvorio kompjuter da otvorim pasijans pa otvorim Word, nešto krenem da kuckam i sad sam već par scenarija napisao. Biće vremena i za to, da ja konkurišem pa da vidim ima li to nekog smisla. Konstantno se bavim, to je sad već neki perpetuum mobile, kao pranje zuba mi je bavljenje glumom. Volim da pogledam neke nove sadržaje koji donose neka nova lica.
Što se uloge tiče, danas sam baš pred punom plažom rekao kako moram da odigram Sirana, taj spoj lirike i opet nekog ratnika koji je toliki čovjek da će svoju ljubav da ponudi drugom jer kod njega prepoznaje neke kvalitete koje je on vremenom izgubio i isprljao. Otela sam sanjao kao klinac, Đorđa Džandara, opet su to sve neki tragični likovi.
“Ima li ko da nema kredit? Svi smo dužni”
Čini li Vam se da ljudi na našim prostorima ipak misle da je život politika i da uvijek tražimo nekog vođu? Dotakli ste se i u predstavi teme politike?
Jesmo jer je neodvojivi dio nas. Ne želiš da se baviš time, a to se bavi tobom. Što se vođe tiče da ja vas pitam može li u kombiju u kom se vozi osam ljudi da bude osam volana? Mi se možemo mijenjati za tim jednim volanom, mi možemo mijenjati destinaciju i brzinu kojom idemo, punktove na koje ćemo da stajemo i redosljed kojim ćemo da se mijenjamo, ali je jedan volan. I to nije pitanje vođe već pitanje načina ko preuzima odgovornost.
Objašnjenje za AV na TV ekranu u predstavi je to što sam se sjetio nekih televizora iz devedesetih godina koji su fabrički podešeni na audio-video. Ja kada bih, naprimjer, sreo predsjednika Srbije, svog predsjednika, ja bih ga kao javna ličnost kojoj je posao da bude na TV-u ili u pozorištu, pitao “Okle ta potreba, brate? Imaš li ti neka druga posla bez da se slikaš za televiziju?” Zato smo ga u predstavi i označili samo na taj način i ni na koji drugi, mi ga nismo komentarisali.
Od Tita je to u nama. Jedan moj prijatelj koji sada živi u Sloveniji, a inače je bio član benda “Deca loših muzičara”, napisao je svoju prvu knjigu poezije. Prva pjesma u knjizi se zove “Svi moji vlasnici” i glasi ovako: Josip Broz Tito, Slobodan Milošević, banka Intesa. Kraj pjesme. Ima li ko da nema kredit? Svi smo dužni.
To je smiješno, ali zapravo i nije. Kao u predstavi.
Tu smo zdravi, što ga odsmijemo. Imaš dvije opcije, ili ćeš plakati ili ćeš se smijati. To što ne naučimo ništa za sljedeći put, to je druga priča. Ja kad se u porodici ili bliskom okruženju uhvatim ovakvih razgovora neko uvijek kaže da je to demagogija, a nije. Kad si ga izgovorio onda je out there, što bi rekli Amerikanci, desilo se, rečeno je.
Neka nakon ove predstave makar jedan čovjek iz publike ode i nešto misli o nečemu, nek nađe jednu svoju kviticu kojom će krenuti da se bavi, ne mora da raščivija nego samo da se bavi njome i mi smo uspjeli za početak.
Nema nazad, punom nogom, pošteno do kraja, pa nek’ i fulaš
Teško je postavljati čuvene komade Dušana Kovačevića na scenu, jer o njima već postoji očekivanje publike. Mnogi ljudi u publici napamet znaju mnoge replike. Da li je to opterećenje za glumca?
Ja sam imao sreće da prije “Balkanskog špijuna” u Zvezdara teatru pod rediteljskom palicom Darka Bajića uradim ulogu koja je u pozorišnom smislu obilježila Batu Stojkovića, a to je “Klaustrofobična komedija” gdje sam igrao Savu odžačara. Tad sam ja već pregorio od toga hoću li dobaciti toliko, već sam to prošao prije dvije sezone i kad je ovo došlo nekako sam znao šta ću s tim.
Na pretpremijeri “Klaustrofobične komedije” doživjeli smo ovacije, ja sam otišao poslije da se presvučem i čujem ženski glas iz garderobe koji kaže da mora da me vidi pa neka sam i go. Bila je to Batina žena, Olga. Ja sam još uvijek bio garav od one šminke, ona me uzima za obije ruke, ljubi me u ruke i kaže: “Sad drkadžija da je živ, da ga dovedem da te vidi.” Ja mislim da se Mesi raduje dobrom fudbaleru, ja mislim da bi se Bata meni radovao kao što se ja radujem Vučiću Peroviću, Lazaru malom (Nikolić), Katarini Marković. Meni je od karijere to ostalo, da sad njih pratim i da želim da igram s njima.
U tom smislu, nema nazad jer si prihvatio, punom nogom, pošteno do kraja, pa nek i fulaš. Ali pred njega ću i ja doći nekad, ući ću i ja u tu nebesku kafanu pa makar na kafu. Pa će on reći: “Dođi mićo vamo da vidim šta si ti mene glumio”, i ja ne smijem da gledam u zemlju, tako postavljam stvari. Naravno da imponuje, evo i sad se zagrcnem kad se sjetim Olge njegove, to su velike stvari.
Čovjek proživi karijeru pa ne dotakne djelić toga, ja sam imao sreće da su mi bile povjerene te uloge. Evo sad se u Zvezdari već priča je li vrijeme za Luku Labana. Ljudi, prvo mlad sam za Luku Labana, drugo, koliko god da mi je plezir ja nisam razmišljao da ću karijeru da provedem igrajući za Bata i njegove uloge. Ali sve to ide u rok službe, šta ću tako je. Da sam lijep, ja bih igrao ovo što igraju Milutin Milošević i Vojin Ćetković, ali ja sam ovo i igram nešto drugo.
Bonus video:
