POVODOM 115 GODINA OD ROĐENJA HANE ARENT (1)

Potreba da se svijet voli i - razumije

Prijateljstvo Jaspersa i Hane, koje će da istrpi sve geografske i vremenske granice, jedna je od najljepših i najdirljvijih priča u istoriji filozofije, ali i istoriji prijateljstva

2380 pregleda 96 reakcija 0 komentar(a)
Hana Arent, Foto: Wikimedia Commons/Barbara Niggl Radloff
Hana Arent, Foto: Wikimedia Commons/Barbara Niggl Radloff

”Pitanje, međutim, ne prestaje na granicama našeg znanja o stvarima.”

Karl Jaspers

Nikada nije bila veća potreba za razgovorom, a nikada manje nismo razgovarali, u ovom vremenu punom govorenja ili savremenije rečeno informacija. Jezik smo prenatrpali apriornim stavovima i značajno mu smanjili prostor da bude ono što mu najljepše leži da bude - provodnik naših razmišljanja. U tom malom, preostalom prostoru, velika je sreća što se možemo okrenuti ljudima koji su obogatili univerzalne jezike plemenitog i slobodnog razmišljanja. Filozofkinja i teoretičarka politike Hana Arent je sasvim sigurno jedna od njih. Bez nje se ne može dobro razumjeti XX vijek ali, stiče se utisak da se na mnogim tačkama naših savremenih spoticanja u društvenom i političkom životu, principi njenog razmišljanja prizivaju u pomoć. Brojni su eseji o tome zašto treba čitati Hanu Arent sada. Ovaj koji pišem, nastao je pod uticajem nove biografije Hane Arent koju je na dvije stotine strana odlično sažela Samanta Rouz Hil, u posebno lijepoj ediciji Critical lives. Uvodna biografija (kako je sama autorka definiše) u život i djelo Hane Arent, pregledno fokusira pažnju na najvažnije aspekte njenog djela koje suptilno utapa u njen život. Jer, Hana Arent je njeno djelo. U nadi da će jednog dana knjiga biti prevedena na neki od naših jezika, ovim tekstom želim istaći ono što mi se u njoj učinilo najvažnijim za upoznavanje ove izuzetne ličnosti, kao i ono što mislim da nas može inspirisati na neka nova promišljanja vremena u kome živimo.

Rođena u Hanoveru, 14. oktobra 1906. godine, Hana Arent odrasla je u Kantovom gradu Kenigzbergu (današnjem Kalinjingradu u Rusiji) u Istočnoj Prusiji, gdje je njena dobrostojeća, sekularna porodica rusko-jevrejskog porijekla generacijama živjela. Rano je ostala bez oca, i od malena je vrijeme provodila u njegovoj biblioteci, zadovoljavajući svoju, vrlo rano, osviješćenu potrebu za razumijevanjem. Svog jevrejstva i različitosti je postala svjesna napolju, kroz iskazani antisemitizam druge djece prema njoj. U kući se o tome nije govorilo, sem u majčinoj poruci “Ako te neko napada kao Jevrejku, onda moraš da se braniš kao Jevrejka”, koja će kasnije postati jedan od temelja njenog načina političke borbe. Majka, koja je bila socijaldemokratski orijentisana, još kao djevojčicu ju je vodila da sluša govore Roze Luksemburg. Hana Arent je imala 13 godina kada je ubijena Roza Luksemburg. Njen uticaj na Arentina politička razmišljanja i djelanje bio je od ogromne važnosti.

Put od očeve biblioteke, čitanja Kanta, grčke mitologije i poezije doveo ju je do studiranja filozofije u Marburgu, gdje upoznaje Martina Hajdegera, jednog od najvažnijih ljudi u istoriji filozofije, i u njenom životu. Hajdeger je tada bio oženjeni tridesetšestogodišnji profesor filozofije na početku pisanja svog najznačajnijeg djela “Biće i vrijeme”. Odrastao u katoličkoj porodici, čitavog života pripreman za ulogu sveštenika, na put filozofije skrenuo je iz sličnih pobuda kao i Hana - da bolje razumije. U svom postavljanju filozofije, želio je nanovo ispitati biće i predteoretske uslove za razmišljanje. Iako godinama različiti a nekako i na istom putu, između Hane i Martina se stvorila ljubav i dvogodišnja tajna veza. Jedno drugome su bili inspiracija za razmišljanje i otkrivanje sebe ili sopstva, koje se prikazuje u odnosu sa drugim, sve do onog trenutka dok ljubav, nije postala prevelik teret za oboje. Uskoro su uslijedile Hajdegerove simpatije prema nacistima, njegovo postavljenje za rektora Univerziteta u Frajburgu i potpisivanje dekreta kojim se zabranjuje rad svim profesorima nearijevskog porijekla. Hajdeger je tim potpisom zabranio rad i velikom filozofu Edmundu Huserlu, Hajdegerovom učitelju i uzoru. Izlazak iz partije 1934. godine nije ga abolirao saučesništva i odgovornosti. U svom eseju “Hajdeger, lisica”, Hana Arent brilijantno skicira djelovanje jednog intelektualca, zarobljenog u formi svog razmišljanja, od kojeg će, barem vrednosno, i sam stradati. Hana Arent i Martin Hajdeger nisu govorili sedamnaest godina.

Odlaskom na Univerzitet u Hajdelbergu zbog pisanja doktorske disertacije, Hana Arent upoznaje Karla Jaspersa, psihijatra i fiozofa. Specijalizanti psihijatrije ga danas znaju kao nekog ko je najljepše objasnio i napisao psihičke funkcije u kapitalnom djelu “Psihopatologija”, dok ga studenti filozofije znaju iz domena fenomenologije i filozofije egzistencije. Karl Jaspers će postati jedna od najvažnijih osoba u Arentinom životu, a njihovo prijateljstvo, koje će da istrpi sve geografske i vremenske granice, jedna je od najljepših i najdirljvijih priča u istoriji filozofije, ali i istoriji prijateljstva. Za razliku od Hajdegera koji je bio okrenut ka sebi, Jaspers je Hanu naučio da posmatra svijet kroz dijalog i pluralizam. Za Jaspersa su predavanja bila razgovor, a ne puko saopštavanje nekih činjenica i istina. Za njega je proces razgovora jedan od glavnih načina učenja. Bio je zainteresovan za jezik. Onaj jezik koji je bio dovoljno velik i otvoren za mogućnosti čovjekovog iskustva, zahtijevajući povišenu receptivnost onih koji su u razgovoru. Karl Jaspers je smatrao da razlozi zbog kojih čovjek razmišlja, djeluje i pravi izbore u određenim situacijama, moraju biti sagledani kroz aktivno propitivanje svijeta, a ne kroz čistu filozofsku kontemplaciju. Suština Jaspersovog učenja postavila je osnovu za Hanino djelo. Njen glavni koncept razmišljanja - “dvoje u jednom”, dijalog sa samim sobom, obilježiće izvorište njenog daljeg stvaranja.

Možda malo neobično, za doktorsku disertaciju bira hrišćansku temu - “Ljubav i Sveti Avgustin”. Temi prilazi egzistencijalistički, ističući da je potreba da se voli svijet, da se uđe u njegovo sopstvo jedini način da svijet razumijemo i zajedništvo stvaramo. Čovjek se ostvaruje kroz odnose sa svijetom, a ljubav te odnose mora da pokreće. Ideja ljubavi - “amor mundi”, odnosno ljubavi prema svijetu, tema je kojoj će se Hana Arent vraćati u djelima “Izvori totalitarizma” i “Conditio humana”. To je ujedno i tema koja će obojiti čitavo njeno sopstvo.

Za razliku od mnogih intelektualaca tog vremena, Hana nije ostala zarobljena među zidovima akademskog života. Rani politički impuls i instikt, uvijek ju je držao budnom za politička dešavanja, koja za mnoge nezamisliva, za nju nisu bila neočekivana. Važan detalj u njenoj spoznaji korjena antisemitizma, vidi se u pisanju rada o Rahel Varnhagen, prvoj jevrejskoj intelektualki na početku XIX vijeka koja je drugovala sa Geteom i drugim njemačkim romatičarima, i na svom primjeru objašnjavala potrebe jevrejske asimilacije u njemačkom društvu. U tom radu Arent objašnjava pojmove parvenu ili skorojevića koji prihvataju potpunu asimilaciju i parija-autsajdera, onih koji ponosno nose svoju različitost i autentičnost. Hana je izabrala da bude ovo drugo. Tom izboru je ostala vjerna za čitav život. Za nju, uspostavljanje nove ličnosti, bez porijekla, jednako je beznadežno kao i novo stvaranje svijeta. Čovjek koji hoće da izgubi svoje otkrivanje, gubi i bezgranične mogućnosti svoje egzistencije. Zanimljivo je primijetiti, da je nakon završetka II svjetskog rata, tokom života u SAD-u, držala određenu distancu prema engleskom jeziku, iako je uspješno na njemu predavala, čuvajući počasnu poziciju, za svoj maternji - njemački jezik. Svoj parija stav će je i u budućnosti čuvati od cjeloživotnog pripadanja nekoj ideologiji.

(Nastavak u narednom broju Arta)

Preporučujemo za Vas